Sunčana strana djetinjstva

U ovom iskrenom, poetskom spomenaru, kolažu najljepših slika iz djetinjstva i o djetinjstvu, mnogo je čudesnih mjesta koja oslikavaju treptaje života i stvaralaštva. Jer, kao što Enisa zapisa, svaka pjesma ima svoj trenutak. Jer, pjesma nije grudva snijega koju gurneš sa brda, pa se sama kotrlja i postaje veća. Zapravo je obrnuto: Grudvu treba tesati, brusiti, odbaciti sve suvišno. Dok ne dođeš do kristala kome se ne može ništa oduzeti. Pjesme su kao djeca. Ne možeš im biti roditelj samo jedan dan. Enisa Osmančević Ćurić ovako zaokružuje tu svoju radost stvaranja: Da mogu sav svoj život sabrati u šaku zrnja, proklijali bi samo oni trenuci u kojima je rođena pjesma. Za našu poetsku vezilju život je jedna čudesna, beskrajna pjesma. A dio te pjesme, tog poetskog treptaja, svakakao je i ova knjiga koju nam je, kao dio svoga veza u zajedničkom stvaranju ljepote, ostavila Enisa Osmančević Ćurić, kao odsjaj djetinjstva i zavičaja, i kao svoj slap u proticanju i sjećanju. Još trepte i njene riječi, zapisane 2001. godine, kao zrake ove knjige sjećanja, ove Sunčane strane djetinjstva: Sjeti se, da li je neko danas za tebe učinio nešto dobro. Ako nije, učini ti za nekoga. Ako ne možeš ništa, bar se nasmiješi. Nekom nepoznatom. I to je mnogo. Kad mi je bilo najteže u životu, jedno mi se dijete nasmiješilo. Slučajno, u prolazu. Rekla sam tada: - Sunčana strana ovog svijeta uvijek je veća, barem za jedan dječiji osmijeh. A mi bismo još mogli dodati: I za ovu knjigu o sunčanoj strani djetinjstva!