Detalji
Cukuru Tazaki je kao tinejdžer voleo da sedi na železničkim stanicama i gleda vozove kako prolaze. Imao je četvoro najboljih prijatelja – dvojica momaka zvali su se Crveni i Plavi, a dve devojke Crna i Bela. Jedino Tazakijevo prezime nije u sebi sadržavalo boju i on se zbog toga uvek osećao izdvojenim, kao neko „bez ijedne karakteristične osobine ili individualne osobenosti“. Ipak, njegovo prezime značilo je onaj koji nešto pravi, gradi... Iznenada, jednog leta, četvoro prijatelja odlučuje da prekine svaki kontakt s njim i da ga odbaci iz svoje grupe. Ovo bolno, traumatično iskustvo godinama ga je držalo na granici smrti. Danas, šesnaest godina kasnije, ovaj konstruktor železničkih stanica kreće u potragu za odgovorima, kako bi mogao da nastavi dalje.
Iako je, baš kao i Norveška šuma, baziran na realističnoj potki, ovaj roman seže do najdubljih metafizičkih bespuća. Dok traga za razlozima odbačenosti, glavni junak je zapravo na putu preispitivanja sopstvenih vrednosti, pokušavajući istovremeno da nađe ravnotežu između sebe i sveta oko sebe, naviknut da živi u (ne-usamljeničkom) samovanju.