Kad god se pomene torbica, djeca pomisle da u njoj ima nešto lijepo i zanimljivo. Tako je sa torbicama i sa djecom otkad je svijeta i vijeka. Tako ni Šimo Ešić nije iznevjerio, donosi nam torbicu prepunu radosti. Vezena torbica i nije ništa drugo do čudesna predstava ljepote života i radosti, optimizma, svjetlosti, šarenila...... Nema za Ešića dovoljno jakog razloga da se na život gleda bez optimizma. Jer, odvajkada, pa čak i u vrijeme najvećih ljudskih katasrofa, uvijek je bilo neusporedivo više razloga za život, nego za nešto što nije život. Lirska raspoloženja su čest slučaj kod ovog pjesnika. I to ona raspoloženja koja se javljaju u susretu sa prirodom, sa šumom, sa njivom, sa suncem.
U svoje pjesme pjesnik je uveo svijet mrava i žutih ljutića, vjetar mu ima svoj radni dan i čini trista nestašluka, kao kakav nemirni dječak, proljeće živi uz rijeku veče igru otme od dana. Ešić je suptilan promatrač, živi u svijetu rose, bubamara, gljiva, puževa i drveće, nalazi poetičnost u naoko banalnom.
Njegov svijet je svijet ljepote, šarenila boja, živahan, sav ustreptao i razigran. Kipti od života i rasta, od kretnji i igre. To je svijet na granici bajke, svijet neke čarolije koji svojom veselošću i prijaznošću osvaja čitaoce. Baš ovaj svijet je njegov stalni izvor životnog optimizma, njegov stalni povod za radost. Jer u tom svijetu su i naočitiji dokazi o postojanju neprolazne životne radosti.
Pjesnik druguje s tim svijetom koji ga pročišćava i oplemenjuje i koji stražari u njemu nad nečim lijepim i čistim, što ljudi već uveliko i nepovratno gube. Prisutna je tu, dakle, i jedna, možda spontana, filozofija: ovaj pjesnik propovijeda dobrotu i bezazlenost, nježnost je kod njega urođena i nenametljiva, a izraz jednostavan, topao i neposredan...
Learn More
Proizvoda u bazi
