Zeničke sveske - juni 2013

U svojoj knizi Violence et Métaphysique Jacques Derrida nastojeći da dohvati i dekonstruira metaforičnost govora, ne samo filozofskog, daje za pravo Borgesu na kog se poziva. Naime, Argentinac će u karakteristično zagonetnoj lapidarnoj ležernosti, uz lukavu ogradu, dozvoliti sljedeće: „Možda je opšta istorija samo istorija nekoliko metafora.“ A među tih nekoliko ’nositeljica svijeta’, kako minulog tako i nadolazećeg, francuski mislilac, bezrezervno i bez oklijevanja, svrstava svjetlost. I veli začuđeno pronicljivo: „Ko će njome ovladati, ko će joj izreći smisao, a da ne bude njime izrečen. Koji će joj govor ikada umaći?“ S onu stranu ustezanja, možemo reći kako je David Hockney jedan od privilegiranih koji je prodro u tu tajanstvenost, ali tako da je ničim ne povrijedi. Ako je Roland Barthes u čuvenoj sintagmi „zadovolstvo u tekstu“ čudesno lucidno i/zazvao hermeneutičko interaktivno „podrhtavanje Smisla i Značenja” između pisanja i čitanja, onda analogno tome, slobodno možemo stati uz to kako je Hockney suptilno uveo u likovnu umjetnost „zadovoljstvo u slici“, mada tim pristupom užitak nipošto nije iscrpljen na oba pola: stvaranja i recepcije, jer prisustvujemo jednako „bezinteresnom dopadanju“ i u njegovom crtežu, grafici, fotografiji... S dubokim poštovanjem spram Hockneyeva cjelokupna stvaralaštva, ekskluzivno počašćeni velikodušno ustupljenim radovima iz rane faze za naslovnicu, pouzdajemo se da će simbolično našu iskrenu zahvalnost djelomice prenijeti odabrani ogled Sunlight, beaches and boys izvrsnog poznavatelja Hockneyeva opusa, američkog spisatelja Edmunda White-a, u prijevodu urednice Venite Popović.