Kako pomoći klincima da si sami pomognu

Mnoga ponašanja koja odrasli koriste da bi pomogli klincima nisu samo nedjelotvorna nego mogu biti i destruktivna za odnose odraslih i djece. Ta se vrst pomoći temelji na uvjerenju da netko ili nešto izvan nas samih određuje naša ponašanja - to je pretpostavka psihologije podražaj-odražaj ili psihologija izvanjske kontrole. Stvarna pomoć proizlazi iz ideje da smo motivirani iznutra i da je naše ponašanje svrhovito. E. Perry Good objašnjava da klince ne možemo prisiliti da budu odgovorni i samostalni, ali im možemo pomoći da se kreću u tom smjeru. Možemo ih naučiti da sami procijene što rade i u kojem smjeru žele ići. Kao roditelji, učitelji i savjetnici moramo naučiti kako primjenjivati vještine kao što su informiranje, poticanje i odavanje priznanja, da bismo pomogli klincima razviti samopouzdanje i potaknuti ih da budu odgovorni. Uvijek ima dovoljno odraslih koji pokušavaju pomoći klincima. Zapravo, više je odraslih koji žele pomoći klincima... nego klinaca koji žele pomoć. Dobre namjere nisu dovoljne. Odrasli uistinu žele pomoći klincima, ali klinci ipak odbijaju tu pomoć. Klincima često padne mrak na oči kad čuju roditelje kako kažu: Hajde da ti dam dobar savjet! Možda učitelji, savjetnici i roditelji previše vjeruju u metode pomoći koje nisu djelotvorne. Često ponašanja roditelja, koji žele pomoći klincima, uopće nisu djelotvorna. Ono što odrasli nazivaju pomoć, često je nježno prikriveni pokušaj navođenja klinaca da postupe onako kako roditelji, učitelji ili savjetnici misle da je najbolje. A katkad roditelji i ne znaju što trebaju učiniti da bi pomogli. Na nesreću, ne idemo u školu gdje bismo naučili kako biti dobar roditelj. Jedini učitelji koje su roditelji imali su njihovi roditelji i učitelji.