Zbornik bošnjačkih usmenih predanja

Usmena proza Bošnjaka može se podvesti pod uobičajenu književnoteorijsku podjelu na priče o životinjama, basne, bajke, novele, šaljive priče, predaje, poslovice... U odnosu na ovu vrstu umjetnosti riječi drugih naroda na istom prostoru, bošnjačka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su posljedica izravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene književnosti islamskih naroda sa kojima su Bošnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane. Ovaj je utjecaj ostvarivan u dva toka: izravnim doticajima - na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovačkim poslovima, te posredstvom pisane književnosti, čiji su prenosioci i tumači bili obrazovani pojedinci koji su učili turski, arapski i perzijski jezik, pripremajući se za različite vjerske, upravne i vojne službe u Bosni ili drugdje u Osmanskom carstvu. Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na razini likova, gdje je posebno upečatljiv primjer sa poznatim junakom turske šaljive priče, Nasrudin Hodžom, koji je urastao u bošnjačku usmenu prozu, poprimivši neka obilježja likova šaljive priče iz usmenog naslijeđa nove domovine, iz raznolike građe pričanja o Ćeli, Ćosi i drugim šaljivim junacima bošnjačkog usmenog pripovijedanja. Bošnjačka usmena proza općenito je nedovoljno istražena kao cjelina. Unitarističko shvaćanje o nedjeljivosti korpusa i nemogućnosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na području usmene književnosti najvećeg dijela južnoslavenskog prostora imalo je posebno zahvalno tlo kada je riječ o usmenoj prozi. Građa bošnjačke usmene proze nalazi se u znatnom obimu već u najstarijoj objavljenoj zbirci (bosanske redovničke mladeži), čiji je sadržaj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom XIX st. te kasnije u zbirkama N.Tordinca, K.Blagajića, V.Vrčevića i drugih, bez obzira na njihovu nacionalnu nominaciju, ali i u ondašnjim časopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar). U kasnijem razdoblju, nakon završetka Prvog svjetskog rata, u bošnjačkim i drugim časopisima (posebno Novom beharu) objavljivana je raznolika građa bošnjačke proze, a u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bošnjačkom nominacijom (A.Nametak). U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke bošnjačke usmene proze, nastale novim bilježenjem na terenu, ali se vrše i istraživački uvidi u građu (također A.Nametak), posebno kada je riječ o usmenoj predaji, za koju se može ustanoviti da predstavlja najistraženiju vrstu bošnjačke usmene proze. Proučavanja koja je na građi usmene predaje o Sarajevu obavila E.Smailbegović potkrepljuje tvrdnju o samosvojnim crtama bošnjačke usmene proze, koje izviru iz pripadnosti bošnjačkog naroda i njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o evlijama ili dobrim i vidovitim pojedincima te čitav niz motiva u predajama o nastanku džamija, njihovih naziva i obilježja, o tekijama, grebljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i česmama - samo pokazuju šta je sve nastalo kao samosvojna odlika bošnjačke usmene predaje pod izravnim islamskim uplivom. Svestranija istraživanja drugih bošnjačkih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba zamijeniti nerijetko proizvoljne ocjene o tzv. orijentalnom repertoaru bošnjačke pripovijedne i novelističke proze.