Zapisi iz harema

Kad ste mlade, svak će htjeli da vas uči i poučava, rekla je tad, Zofija, naša prva učiteljica. Mogu slobodno reći da mi je ona bila mati koju ne pamtim, da me ona odgojila. Meni je s njom bilo lakše no mnogima jer je njen materinji jezik bio isti kao i moj. Zofija je tad bila u snazi, prava ljepotica. Garavuša prebijelog lica, dugačka i prava. Tko je god vidio njena leđa, poludio bi za njom. Ona bi nas učila kako sjediti, hodati, kako jesti, l čitati i pisati kako. Govorila: Žensko ko žensko, pola, riječi svojih mora pojesti, a tek pola reći! A vi, djeco moja, vi niste ko sav ostali ženski svijet. Vi riječ morate rađati po cijeli dan! Da bude prava, da pogodi! Vaše strpljenje mora biti najjače! Gledala je po našim glavama da vidi da li je razumijemo, l tražila nekog od nas da sve to što je rekla, ponovi! Sjećam se kad je tako o šutnji govorila, pa prozvala neku malu iz Arabije. Lijepo pamtim i ime njenog mjesta. Zvalo se Džida. Zofija je pita, a mala šuti. Onda je opet pita i samo se golubovi čuju nad baščom kako lete i guguću. l Zofija nije izdržala nego joj kaže: Vidi ti nje, vidi, vidi, ona je odmah naumila da mi i zorno pokaže kako je teško pravu riječ roditi! Ništa, dijete, zovnuću te večeras da mi odgovor daš.