Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.023

Facebook slicica

Katalog

Vukodav

Vukodav

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

86-7436-201-X

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

rasprodano

Šifra:

N0185

Broj strana:

530

Težina:

638 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

21,00 KM
rasprodano

Kategorije:

Sadržaj:

Slovenski Gospodar prstenova!
Višemilionski bestseler!
Vukodav – prvi dio fascinantne tetralogije o neustrašivom junaku iz roda Sivog Psa. Majstorski ispripovjedana, ova herojska saga o dobru i zlu, prijateljstvu i ratu, ljubavi i smrti, priziva nam u sjećanje najbolje stranice Gospodara prstenova, Princa Valijanta, Konana…

I dok s nevjerovatnom lakoćom uvodi čitaoca u arhetipski svijet vanvremenih ljudskih vrijednosti, ona istovremeno uspijeva da upečatljivo oživi „sjenke zaboravljenih predaka“: nepravedno zanemareni univerzum Starih Slovena, svakodnevni život njihovih plemena, raznolikost običaja i mitologije.

U iščekivanju najavljene ekranizacije ovog višemilionskog bestselera, čitaoci će imati zadovoljstvo da uživaju u mitskoj atmosferi svojstvenoj rijetkim i dragocjenim knjigama koje su u stanju da nakratko zaustave vrijeme i otkriju nam čitav jedan nepoznati svijet…

ODLOMAK

1. Ljudožderov zamak

Dan se ugasio i svetlost punog meseca oblila je šumu srebrnastim, vilinskim svetlom. Čovek zvani Vukodav hodao je šumom – preko bregova, po bespuću, dugim, odmerenim, neumornim koracima. Nije se skrivao. Nije se šunjao između drveća, nije izbegavao osvetljene proplanke, nije se prikradao, mada su ga bose noge po staroj navici sasvim bešumno nosile napred. Čizme je, vezane uzicom, prebacio preko ramena. Na drugom ramenu, pridržavajući se kandžicama, sedela je paperjasta, ušata crna zverčica. Kada je Vukodav preskakao oborena stabla ili se provlačio ispod niskih grana, zverčica bi širila krila da održi ravnotežu. Tada se videlo da je to šišmiš i da mu je jedno krilo gotovo raspolućeno.
Ove predele Vukodav je znao napamet, kao svoj džep. Znao je da će pre ponoći biti na svom cilju. U ruci je stezao koplje koje se belasalo na mesečini. Kratko koplje s jakom drškom i širokim, oštrim šiljkom, sa umetnutom prečkom – za krupne zveri.
Samo se dvaput zaustavio. Prvi put – kraj visoke jasike koja se sušila na raskrsnici davno zaraslih šumskih staza. Izvadio je nož, zasekao prst i na ogoljenom stablu nacrtao osvećeni Znak Vatre: točak sa tri paoka povijena u pravcu kretanja sunca. Pod hladnim, mrtvačkim svetlom krv je izgledala crna. Vukodav priljubi oba dlana i čelo uz drvo i postoja tako neko vreme. Usne su mu se nečujno micale, nabrajajući nekakva imena. Zatim je s leđa skinuo vreću, odložio koplje i spustio Neletećeg Miša na glatko drvce, pažljivo otkačivši njegove kandžice sa svoje košulje. Ali, zverčici se nije rastajalo: otrže se, spretno se uspentra po odeći na svoje mesto i ponovo se ugnezdi na njegovom ramenu, snažno zgrabivši zubima debelu lanenu tkaninu – za slučaj da čovek ponovo pokuša da je se otarasi. Vukodav ga mrko pogleda i stade ćutke da se penje uz drvo.
Dosegnuvši prvu granu, okači se o nju i zanjiha se. Ubrzo je grana zaškripala i slomila se pod njegovom težinom. Vukodav životinjski spretno doskoči na meku šumsku travu. Zatim nekoliko puta prelomi granu preko kolena. Nije mario hoće li nečije uho čuti prasak drveta. Ponovo izvuče iz kanija teški ratnički nož i stade da cepa krhotine grane, nacepavši bogat snop iverja. Vukodav je svaki iver namočio krvlju iz prsta i čitav snop pažljivo položio u vrećicu na pojasu. Ustao je, poklonio se drvetu i krenuo dalje.
Drugi put se zaustavio kada je s visokog, strmog brda ugledao pred sobom selo. Odmah je pogledom našao kuću od nabijene zemlje s niskim krovom i više je nije ispuštao iz vida. Nasred krova, kraj slemena, svetleo se otvor dimnjaka. Nekada, veoma davno, u toj kući živeo je dečak iz roda Sivog Psa. Živeo od rođenja do svoje dvanaeste godine. Dvanaestog proleća muškarci iz plemena trebalo je da ga odvedu u mušku kuću na kušnju, da ga proglase muškarcem i da mu, posle obavljenih obreda, daju novo ime. Ne dečiji domaći nadimak, već pravo ime koje se ni po koju cenu ne sme otkriti nijednom strancu. To ime će znati samo najbliži. I još žena, kada dođe vreme da se oženi. A pre nego što ga odvedu šumskim stazama, trebalo je prirediti gozbu na kojoj je moralo biti mesta za sve: za rodbinu, susede, možda čak i za strance – Segvane kunsa Vinitarija koji su se naselili iza rečne okuke...
Ali desilo se da je dečak ipak ostao bez imena. Zato što su u samo predvečerje praznika najamnici kunsa Vinitarija opasali mačeve i napali usnulo selo noću, kao lopovi. Pričalo se da taj prepad ne beše zamišljen radi zarobljenika, ili plena, već zbog osvajanja nastanjenih zemalja i zastrašivanja okolnih plemena. Došavši kao gost, Vinitarije je nameravao trajno da se nastani u tim krajevima...
Dečak, koji se borio kao muškarac, ostao je živ zahvaljujući samo zlobnom hiru pobednika. Napujdali su na njega pse, ali su podivljali mužjaci, ma koliko ih dražili, odbijali da ga rastrgnu već su se, žalosno ga onjušivši, udaljavali... Zatim je bilo mnogo gore. Osam neuspelih bekstava, četiri pijace robova, poniženja preko glave. Na kraju je jogunasto štene Sivog Psa dospelo u Dijamantske gore, u strašni rudnik duboko pod zemljom...

Na kući se otvoriše vrata. Vukodavove oštre oči uočiše siluetu devojke kako promiče kroz osvetljeni pravougaonik. Pritvorivši vrata, devojka se uputi stazom prema obali reke, tamo gde se, bez obzira na pozno doba, nad krovom kovačnice izvijao dim i odakle je dopirala ujednačena lupa čekića. Vukodav se mogao zakleti: devojka je nosila večeru kovaču koji je omrkao nad poslom.
Tako je nekada i njegova majka nosila ocu večeru...
Kakvi ljudi su sada živeli u njegovom domu? Kome je žurila devojka – roditelju, bratu, mužu?
Vukodav naglo sede na zemlju, zagrli rukama kolena i, uzdrhtavši celim telom, spusti na njih glavu. Neleteći Miš mu se izvuče iz pazuha i nežnim jezikom liznu ga po obrazu. Vukodav grčevito uzdahnu i velikim dlanom pokri zverčicu gladeći joj meko krzno. Zatim se uspravi. Na iskrpljenoj koži pantalona ostale su dve vlažne mrlje.
Ustade, prebaci vreću na leđa, uze koplje i pođe dole.

Kovač je jedva stigao da uzme korpu od mlade neveste, kad vrata ponovo zaškripaše. On se iznenađeno osvrte – ko li može biti ovako kasno – ugleda neznanca... i smesta zgrabi čekić, odgurnuvši nevestu iza sebe, štiteći je.
Čovek koji je stajao na pragu morao se sagnuti da bi ušao. Gustu svetlosmeđu kosu koja mu je, poprilično prošarana sedinom, padala do pola leđa, pridržavao je na čelu kožni remen. Na mršavom licu, opaljenom kao jelova kora, preteći su gorele sivozelene oči. Gorele su, kako se učinilo, paklenim ognjem. Čovekov nos bio je polomljen, na levom obrazu se od obrve do vilice protezao ožiljak gubeći se u bradi. Pljačkaš, nasilnik, ubica? Bilo šta od toga.
Nezvani gost pređe pogledom po kovačnici, kao da nije ni primetio ovo dvoje. Zatim njegov pogled ipak skliznu po čekiću kojim je kovač zamahivao u odbrani. Skliznu i vrati se. Ma kakve da su bile prvobitne namere neznanca, tog trenutka ih je zaboravio. Polako podiže ruku i pruži je ka čekiću.
– Daj mi to.
Duboki, prigušeni glas mogao je preplašiti bilo koga. Ne zna se kako bi p ostupio kovač da se s Vukodavom našao sam, oči u oči. Ali iza njegovih leđa grcao je od užasa pegavi devojčurak-nevesta i on samo još čvršće steže hrastovu dršku.
– Napolje!
– Daj mi to – ponovi Vukodav na jeziku Segvana, ne mičući se s mesta. – To nije tvoje.
– Odlazi dok još možeš! – oporavivši se od prvog straha obrecnu se kovač. Već je uvideo da ovaj nije od kunsovih vojnika. Niti neki od najamnika koji lutaju od zamka do zamka, ne prezirući lak plen, ukoliko im naleti. Osim toga, činilo se da je noćni posetilac sam, i kovač se, budući da je bio glavni momak u selu, unekoliko osmelio. Nije valjda da ne može da odbrani sebe i devojku?
Tada Vukodav kroči napred i kovač polete u stranu, ne stigavši da shvati s koje ga je strane stigao udarac. Devojka vrisnu i baci se na njega u očajničkom pokušaju da odbrani ljubljenog. Ali, Vukodavu više nije bilo ni do mladića, ni do devojke. Sagnuo se i podigao čekić kojim je njegov otac tolike godine kovao raonike i srpove. Na nakovnju je i sada ležao nezavršeni srp. Vukodav ga pomeri u stranu, položi na nakovanj svoje koplje i stade čekićem da mu doteruje blistavi šiljak. Nije se čak ni osvrnuo kada je kovač skliznuo pored zida i, držeći nevestu za ruku, izleteo napolje.

Uskoro se ka kovačnici ustremilo pola sela sa vilama i sekirama. Nisu zaboravili ni vrača koji je poneo lončić s užarenim ugljevljem i svežanj trava dragih Bogovima – za isterivanje zlog duha, ukoliko se nezvani gost zaista pokaže kao takav.
Udarci čekića više se nisu čuli, ali neznanac je još bio tu. Iza vrata se čulo tiho zveckanje metala, kao da neko prebire po alatu. Ljudi počeše da se zgledaju, kovač je stajao neodlučno, opuštene vilice: nikome se nije prvom ulazilo u kovačnicu. Uto se vrata sama otvoriše i Vukodav stade na prag – crna silueta na pozadini užarenog odsjaja ognjišta. Mesec koji je sijao sa strane nije mu obasjao lice, samo mu je u očima zapalio bledi plamen. Ljudi počeše da se došaptavaju. Vukodav polako pređe pogledom po njima i iznenada upita n a segvanskom:
– Ko živi u zamku iza rečne okuke?
Neki su se posle kleli da mu je glas odjekivao. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, zatim neko odgovori:
– Blagorodni kuns Vinitarije...
A iza leđa se začu vragolasti dečiji glas:
– Ljudožder!
Jer nema te sile koja bi dečake zadržala kod kuće kada im očevi i braća nekuda odjure naoružani. I nikakva sila neće ih sprečiti da još jednom viknu nadimak groznog kunsa za šta je, ako to čuju stražari, u najboljem slučaju sledovalo žestoko šibanje.
Vatra iza Vukodavovih leđa naglo se rasplamsala. U travi poskoči neprozirna senka, zasvetleše oči. Ljudi ustuknuše korak unazad. A kada se Neleteći Miš uzverao po kosi na Vukodavovu glavu, preteći raširio krila i zašištao, seljani se dadoše u beg. Ispario je čak i vrač. Bio je mudar i pre ostalih je shvatio: protiv ovog duha neće pomoći ni užareni ugalj, ni svete trave.
Kasnije se mladi kovač ipak vratio u opustelu kovačnicu, ponovo raspalio vatru u ognjištu i pregledao svoju imovinu. Sve je bilo na svom mestu, osim prastarog čekića. Dugo su on i nevesta nagađali šta bi to moglo da znači.


Kuns Vinitarije pojavio se kod Sivih Pasa krajem leta. Stigao je na dotrajalom ratnom brodu i iskrcao se na čelu tri desetine surovih, od vetra ogrubelih mornara. Sivim Psima je rekao da je došao u miru. Tražio je novu domovinu za svoje pleme. Na njihovom pradedovskom ostrvu život je postajao nemoguć zbog lednika koji su nadirali.
Te reči nisu iznenadile Sive Pse. Veni su znali da ostrvski Segvani poslednjih stotinak godina preživljavaju teška vremena. Nisu se oni tek tako u sve većem broju preseljavali na kontinent. Velika je nevolja kada unuci žive tamo gde nisu umrli njihovi dedovi! Posle većanja, Sivi Psi su plavokosom kunsu pokazali ničiju zemlju na drugoj obali Svetlinje. Zemlja Vena završavala se na toj obali. A do zemlje Solvena na zapadu bilo je još daleko.
Vinitarije se srdačno zahvaljivao za milost...
Otkuda su Sivi Psi mogli znati da je svog ljubazn og vođu ostrvsko pleme još odavno nazvalo Ljudožderom...
Iz senke vrbika, Vukodav je preko reke posmatrao zamak koji se uzdizao nad strmom obalom. Jasno je video Ljudožderove ratnike-komese kako šetkaju po palisadi. Znao je da ga ne mogu primetiti. Zapazio je još i to da je gazda kod kuće. Nad strmim krovom lenjo se vijorila zastava. Ista ona zastava koju je sanjao tokom dugih jedanaest godina.
Skinuo je vreću s leđa i spustio je na zemlju. Neleteći Miš više nije bio s njim. Vukodav ga je pre izvesnog vremena ostavio kraj ulaza u pećinu gde su se pod tavanicom gnezdila njegova sabraća. Zverčica je očajno cičala i pokušavala da trči za čovekom, jedinim bićem uz koje se osećala sigurnom, ali Vukodav je otišao, ne obazirući se. Moguće je da Neleteći Miš i sada puzi njegovim tragom, cvileći i batrgajući se po travi na kratkim šapicama. Vukodav smesta odagna tu misao.

Posle kraćeg preturanja po vreći, izvadio je lepinjicu i, zamahnuvši, bacio je daleko u vodu. Ako komesi i primete pljusak u vodi, pomisliće da se praćaknula riba. U rodu Sivog Psa bilo je nedopustivo uskratiti žrtvu Svetlinji, reci-roditeljki. Posebno kada je predstojalo nešto važno. Skinuvši košulju, Vukodav je savi preko vreće i tu ostavi. Možda će je naći neko kome je potrebna. Koplje je privezao omčom za zapešće, da ga ne izgubi. Ništa se nije čulo kada je ušao u vodu i zaronio, pre nego što su mogli da ga opaze sa bedema.
Uglavnom je gnjurao, povremeno izranjajući na površinu. Svetlinja se blago talasala, pomažući mu: čik u varljivim odbljescima mesečeve svetlosti razaznaj glavu koja promiče kroz namreškanu vodu...
Za svaki slučaj, Vukodav je dugo ronio dok ga strma padina druge obale nije konačno skrila od pogleda noćnih stražara. Tada je izronio i nečujno zaplivao duž obale. Svaka tvrđava podignuta u blizini jezera ili reke mora da ima tajni vodovod. Ponekad nije obavezno zauzimati tvrđavu na juriš. Dovoljno je opsaditi je, a ona će pre ili kasnije pasti sama, kada žeđ postane neizdrživa.
Vukodav je znao gde se pod obalom nalazi otvor vodovoda koji je vodio unutar zidina zamka. Kada je čoveku preko potrebno da nešto sazna, on će to i saznati. Treba mu samo vremena.
Kada je stigao do uočljive gomile kamenja na obali, Vukodav je zaronio i iz petog ili šestog pokušaja pronašao ušće podzemnog toka. Izronivši, nekoliko puta je duboko udahnuo i izdahnuo. Zatim je ponovo napunio pluća vazduhom i nestao u dubini.


„Mama, beži!“ – Sivi Pas, koji je tek stupio u dvanaestu, zgrabio je sa zemlje sulicu koju je u metežu neko ispustio i bacio se na mladog komesa iskrslog iza ambara – „Mama, beži!“
Iskusni ratnik, ne gledajući, nehajno zamahnu okrvavljenim mačem. Međutim, žutokljunac se pokaza okretnim. Mač prozvižda u prazno nad rusom glavom, a dečak se baci ispod Segvanove ruke i zari mu tanki, oštri vrh koplja u lice, pod samu obrvu.
„Mama, beži... ssssss.“
Kada su ga uhvatili, brat tog komesa lično je pujdao pse na dečaka. I besno se prepirao sa vođom, ali je Vinitarije ostao uporan i nije dozvolio da se izmoždeni zarobljenik dokusuri. Za sreću, rekao je. Za sreću.

Ljudožderov zamak gradili su majstori svog zanata. Bilo bi nemoguće da čitav tok može da se prođe do kraja, bez prepreka. Bio je u pravu: uskoro su njegove ispružene ruke napipale gvozdenu rešetku kroz čije šipke nije mogao da se provuče. Vukodav zatrese rešetku, ali nijedna šipka se ne pomače. Tada nasumice čvrsto uhvati srednju šipku, odupre se nogama i navali iz sve snage. U rudniku je okretao teški dolap koji je izvlačio vodu iz podzemne reke. Krajnji napor u trenutku je sagoreo sav preostali vazduh u plućima, ali šipka je najzad popustila i uz škripu se izvalila iz ležišta – prvo jednim, onda i drugim krajem. Put beše čist, ali je Vukodav, okrenuvši se, snažno zaplivao nazad po novi gutljaj vazduha. Moglo se pretpostaviti da u tunelu ima još prepreka, ili nečeg još goreg. Vredi li rizikovati?
Pošto se izduvao, ponovo je zaronio i, prošavši rešetku, brzo i oprezno zaplivao napred, pipajući rukom svod nad glavom. Našavši se, po svim proračunima, unutar zidina, napregao se ne bi li ispred sebe spazio titraj svetla koji bi značio da bunar nije daleko. Mada zamak nije bio velik, mrlji svetlosti ne beše ni traga. Nehotice pomisli na zlosrećne osvetnike, na stotine onih koji u razna vremena pogubiše glave, neki od njih devet gora i devet mora daleko od cilja, a neki na samom pragu. Koliko li je takvih dolazilo na svakoga o čijoj su osveti potom ispevane legende? Ipak, mislio je, sa mnom neće biti tako, ne sme da bude tako...
Pluća počeše strašno da ga peku. Vukodav shvati da neće biti u stanju da se vrati, i odluči: ako se i zaglavi ovde, njegov leš će, ako ništa drugo, bar zagaditi Ljudožderov bunar. Snažno je zamahnuo nogama – nemoguće je da tunel bude beskonačan. Tog trenutka, sasvim neočekivano, ruka mu izbi na površinu. Vukodav je mahinalno povuče nazad. Blizina vazduha učinila je njegovo gušenje neizdrživim. Ipak, uspeo je da se savlada i polako, vrlo polako, izroni iz vode.

Dobro je video u mraku. U rudniku nikoga nije zanimalo da li robovi imaju dovoljno svetla. Bez napora razaznao je kamene stepenice i točak s debelim zarđalim lancem koji je vodio u nekakvu cev, i shvatio kuda je dospeo.
Loš je to zamak u kojem nije predviđen tajni izlaz, a još bolje – nekoliko njih. Lanac namotan na točak po svoj prilici je podizao rešetku. A tunel je bio upravo te dužine da možeš da ga preroniš a da se ne udaviš. Znači, vodeni put mogao je poslužiti kako za odašiljanje glasnika, tako i za spasavanje dragocenog gospodarevog života. Zanimljivo. I teško da su svi u zamku znali za njega. Verovatno samo oni najbliži.
Tunel je išao dalje, sada već očigledno ka dvorišnom bunaru, ali Vukodav nije tuda krenuo. Veći su izgledi da u zamak uđeš neprimećen kroz podrum nego kroz dvorište. Ulaz u svako podzemlje kad-tad se otvara. Ako ne ove noći, onda sledeće. Ili za nedelju dana. Sačekaće. To bar ume.
Izašavši iz vode, Vukodav pažljivo iscedi kosu i pantalone, da ga ne bi odali mokri tragovi ili sl učajni zvuk kapanja. Odvezao je koplje s ruke i krenuo napred uskim kamenim hodnikom.
Ubrzo su mu put preprečila teška hrastova vrata. Zaključana. Dabome. Tajni ulaz iz podzemlja i mora da vodi kroz neupadljiva, pouzdana i stalno zaključana vrata. Ako ne uspe da ih otvori, moraće da se vrati u tunel i pokuša kroz bunar. Ali bolje bi bilo da uspe.
Vukodav nije na vratima otkrio ni bravu ni ključaonicu i nije se tome preterano iznenadio. Još bi samo u pometnji užurbanog bekstva trebalo tražiti zatureni ključ. Po tome je, između ostalog, mogao da zaključi: teško da će na njegovom putu biti još mnogo vrata.
Ali kako se ova otvaraju?
Debele daske bile su okovane mnoštvom bronzanih klinova. Kada ih je jače pritisnuo, tri su se malo pomakla pod prstima. Vukodav prisloni uvo na vrata: sve je bilo tiho. Počeo je da pritiska klinove različitim redosledom. Ništa se nije dešavalo. Tada on pritisnu dva klina rukama a treći glavom. Tog trenutka duboko u unutrašnjosti zida zažubori voda puneći nekakav sud. Vrata se pokrenuše u stranu. Najverovatnije nisu bila otvarana veoma, veoma dugo: razlegla se odvratna škripa. Po Vukodavovom mišljenju, na tu buku morala je dojuriti polovina komesa iz zamka. Ali kada je, s kopljem na gotovs, provirio u hodnik koji se otvorio iza vrata, tamo nije bilo ni žive duše. Jedino je odnekud iza ugla dopiralo mutno, čađavo svetlo baklje utaknute u držač na zidu.
Vrata iza njegovih leđa počeše da se zatvaraju. Tajni ulaz se sam starao o tome da ostane tajni. Nije gubio vreme na odgonetanje klinova s druge strane vrata. Povratka neće biti.

Prvo je osetio zadah. Tako bi mogao da smrdi mrtvac posle desetak godina u grobu, savladan bolestima i telesnim potrebama. U tom slučaju, zaključi Vukodav, smrad potiče od živog stvora. Biće da se iza zavoja u hodniku nalazi sužanj. I neće moći da ga zaobiđe.
Nekakvog od dugog zatočeništva poludelog nesrećnika koji će, kad ugleda neočekivanog posetioca, tako zavrištati da će se na njegovu dreku sigurno sjatiti straža ko ja je prečula škripu vrata...
Život je Vukodava odavno naučio da u sličnim prilikama ne razmišlja mnogo. Ako sumanuti zine da bi viknuo, ošamutiće ga pre nego što uspe da pisne. A ukoliko ne bude imao drugog izlaza, smaći će ga. Neće on time mnogo izgubiti. Vukodav stupi iza okuke.
Graditelj koji se tako brižljivo postarao za sigurnost zamka, iz nekog razloga je propustio da u njemu sagradi i odgovarajuće tamnice, sa spravama za mučenje. Izgleda da je Ljudožder morao da ih na brzu ruku dogradi kasnije. Uza zid hodnika stajao je gvozdeni kavez. U kavezu je nepomično ležao neverovatno mršav čovek okovan lancima. Tamne oči gledale su pravo u Vukodava i on odmah shvati da se pred njim ne nalazi ludak. Nedaleko od kaveza, u zidu hodnika nalazila su se još jedna vrata; tragovi u prašini govorili su da ona vode napolje. Vukodav oprezno krenu napred, pored kaveza, ali tada se oglasi sužanj:
– Poštovani – jedva čujno je prozborio na segvanskom i Vukodav sa zakašnjenjem shvati da je stanovnik kaveza slep. Onaj ko vidi odmah bi znao na kom jeziku treba da mu se obrati. – Čini mi se da dolaziš spolja – nastavi sužanj. – Šunjaš se kao mačka; znači, nisi glasnik koga bi mogao očekivati Vinitarije. Kaži, mladiću, koje je sada godišnje doba na zemlji?
– Proleće – neočekivano reče Vukodav, i sam se iznenadivši. Sužanj je nepogrešivo prepoznao jedva primetan naglasak i prešao na njegov maternji jezik, jezik plemena Vena.
– Proleće – ponovio je i uzdahnuo. – Verovatno cvetaju divlje višnje.
Njegovo telo bilo je jedna velika rana svuda gde ga nisu pokrivale smrdljive rite. Koža posuta čirevima zatezala se oko rebara, slabašno podrhtavajući tamo gde bi trebalo da se nalazi srce. Ponovo je progovorio.
– Učini mi još jednu milost, mladiću. Dokrajči me. To ti neće pričiniti truda, niti će te zadržati...
Vukodav je i ranije imao prilike da vidi obogaljene ratnike koji mole drugove da im podare brzu smrt. Jednog takvog dva dana je nosio na leđima, ne slušajući ni kletve, ni molbe.

On primeti da je nešto privuklo slepčevu pažnju, a sledećeg trenutka i sam razgovetno začu bat sporih koraka. Zatim neko sa one strane stavi ključ u bravu. Vukodav se povuče nazad za ugao pre nego što vrata počeše da se otvaraju. Dalje je sve zavisilo od toga da li će ga sužanj odati. Što se Vukodava tiče, on je želeo da što kasnije podigne uzbunu.
A šta ako je lično Ljudožder blagoizvoleo sići u podzemlje?
Ne, glupo je nadati se tome, toliko srećnih okolnosti odjednom jednostavno se ne dešava. A onda, zar bi Ljudožder došao sam. Mada...
– Gospodar je naredio da te još jednom pitam – doprlo je iza ugla. Glas nije bio Ljudožderov. Govornik očigledno nije bio naviknut na duge govorancije. Ali zato je bio naviknut na svakodnevno pijanstvo i obilnu, masnu hranu. Zatvarajući se, vrata su glasno škripnula.
– Koji put već dolaziš ovamo – s beskrajnim umorom u glasu odgovori čovek iz kaveza. – Mogao bi već jednom da zapamtiš šta ti uvek odgovaram.
Nešto je udarilo o pod i došljak uzdahnu:
– S vama, čarobnjacima, nikad se ne zna...
Vukodav se bešumno promoli iza ugla. Na nisku klupicu kraj kaveza upravo je sedao čovek u kapuljači koja je pokrivala lice. Kožna pregača jedva je bila vezana na mesnatim leđima. Nagnuvši se, vadio je iz drvene kutije oruđa svog zanata. Uplašeno se trgao tek kada je Vukodav svoje koplje prislonio uza zid, namerno zazvečavši šiljkom. U rodu Sivog Psa smatrali su da je sramno ubijati s leđa. Čak i ljudoždere. Ili dželate.
Na krvnikovom pojasu visila je široka bradva, oružje kasapina. Mišićava ruka polete ka njoj, ali prekasno. Vukodavovi prsti već su mu stezali grlo. Krvnik zaboravi na bradvu i pokuša da razmakne te prste, zatim prestade da se koprca i konačno omlitavi. Vukodav opusti ruke. Teško telo se kao vreća skljoka na pod i ostade da leži neprirodno iskrenutog vrata. Vukodav se saže i s mrtvačevog pojasa odreza veliki svežanj ključeva.
– Ako hoćeš, kazaću ti kako da stigneš do riznice – začu se iz kaveza. – Samo, zaklinjem te tvojim b ogovima, mladiću... ispuni moju molbu. Posle njegovog vrata moj ti neće izgledati mnogo debeo...
Vukodav čučnu pred rešetkasta vratanca i poče da traži odgovarajući ključ.
– Bolje reci – promrmlja – gde da nađem Ljudoždera.
Nije očekivao razuman odgovor, ali sužanj odmah odgovori:
– Naći ćeš ga na vrhu kule, u ložnici... naravno, ukoliko uspeš da se probiješ donde. Danas su kunsu poklonili robinju i on je, verovatno, već ustao od stola.
Treći ili četvrti ključ je škljocnuo u bravi. Vratašca se pokrenuše na davno nepodmazanim šarkama.
– Da ne lažeš? – progunđa Vukodav. – Zašto bih ti verovao?
– Istinu sam rekao – uzvrati sužanj, zabaci glavu i podmetnu tanak, prljav vrat koji je virio iz rita. Vukodav ga letimično pogleda i primeti kako nabrekle žile pulsiraju pod kožom. Njegov narod smatrao je smrt davljenjem nečistom. Nevoljnik je zaista očajan ako ga i takva smrt zadovoljava.
Vukodav ćutke uze sužnjevu sasušenu ruku – ovaj se trgao od dodira – i otključa okove, iz prvog pokušaja nepogrešivo pogodivši pravi ključ. U okove se dobro razumevao. Ako ga je nešto iznenadilo, bili su to predivno oblikovani zglavci i dugački prsti, međutim, sa iščupanim noktima.
– Hvala, mladiću – ganuto prošaputa sužanj. – Znači, neću umreti u lancima...
Tome se on očigledno nadao.
– Na onom kraju hodnika postoje vrata – reče mu Vukodav. – Verovatno si dovoljno pametan da nađeš klinove koje treba pritisnuti. Dalje će biti stepenice i tunel s vodom. Udahni što više možeš vazduha, zaroni i plivaj nalevo. Tamo će biti rešetka, ali srednju šipku sam izvalio. Odmah zatim je reka. Ako želiš da živiš, izaći ćeš.
Za njega je to bio veoma dugačak govor. Ustao je i, pokupivši koplje, izašao kroz vrata na koja je ušao dželat. Nije čuo kako je sužanj, nemoćnom rukom opipavajući otvorena vratanca kaveza, jedva čujno promrmljao:
– Znam... Ja sam sagradio ovaj zamak...

Vukodav se šunjao hodnicima usnulog zamka razmišljajući zašto krvnici svih njemu poznatih zema lja uvek idu da muče svoje žrtve noću, kao da je to neko pravilo. Možda zato da presvetlo Sunce, svevideće Oko Bogova, ne bi gledalo bestidnosti čak ni kroz kamene zidove tamnice. U životu nije sreo nijednog dželata koji nije bio kukavica.
U Ljudožderovom zamku samo zidovi podzemlja, temelji bedema i prizemlje bili su od kamena. Sve ostalo bilo je sagrađeno od dobre hrastovine, koja je nekada krasila brežuljke Vukodavovog zavičaja.
Uskoro će se dobroj hrastovini okončati teška služba... Iz vrećice za pojasom Vukodav je povremeno vadio jasikovo iverje i gde god je mogao zabadao ga u procepe među brvnima. Iverje je bilo mokro, s njega se sprala krv i bila gotovo nevidljiva. Ništa zato. Neće mu to smetati da odradi svoj posao.
Niko mu se nije isprečio na putu. Dok se peo, sreo je svega nekolicinu ratnika. Trojica su bili Segvani, Ljudožderovi saplemenici. Ostali su bili najamnici, koji su i sami davno zaboravili koji ih je narod porodio, sebi na sramotu. Po Vukodavovoj proceni, od njih jedino možda novorođenče ne bi uspelo da se sakrije. A ko sve njega nije lovio za poslednjih jedanaest godina...
Prošao je pored dve prostorije gde su komesi posle dobre terevenke spavali kao zaklani. Oba puta Vukodav je bio u iskušenju da nakrivi uljane svetiljke, ili premesti baklju tako da plamen zahvati zastore na zidu. Oba puta je odustao i nastavio da se nečujno šunja. Prevremena uzbuna nikako mu nije odgovarala.
Razmišljao je i o tome zašto li je čoveka u kavezu krvnik nazvao čarobnjakom? Koliko se Vukodav razumevao u te stvari, pravi čarobnjak bi već odavno odleteo na drugi kraj sveta, prethodno se obračunavši s napasnikom, pretvorivši mu zamak u prah i pepeo. Mada, ko bi ga znao, šta ako su ga odmah okovali, a zatim mu dugo nisu davali vode? Čik ti vračaj okovanih ruku i žedan.
Izgleda da se i čarobnjaci ponekad nađu u nebranom grožđu. Poput običnih ljudi. Nije ga, valjda, Ljudožder savladao čarolijama...
Sada je zarobljeni čarobnjak najverovatnije već plivao rekom. Eto mu vode koliko mu duša želi...
A šta ako se Ljudožder, u stvari, bavi magijom? Šta ako je od samog početka znao za prispeće Sivog Psa i dozvolio mu da se dovde probije samo zato da bi ga uhvatio na samom pragu?
Zabranio je sebi da misli o tome. Tako i lovac koji se sprema u šumu iz sve snage nastoji da odagna misli o medvedu.
Izvadio je iz vrećice poslednji iver i zabio ga među najniže redove brvana. Ma kako se sve ovo završilo, toj sili Ljudožder neće odoleti. Nema od nje ni zaštite ni odbrane. Samo je Bogovi mogu zaustaviti, niko više. Tako da, ukoliko kuns Vinitarije još nije naučio da leti...
Vukodav se obreo pred uskim zavojitim stepeništem. Vodilo je nagore. U mislima odmeri visinu kule, kako ju je video sa reke. Ovaj uspon verovatno je poslednji. Čarobnjak je rekao – na poslednjem spratu. Znači, vrata ložnice su blizu, a pred njima, bez svake sumnje, stražar.
Prodoran ženski vrisak koji se razlegao odozgo, a odmah zatim i škripa podnih dasaka pod čizmama, uveriše Vukodava da nije pogrešio.
Pa da. Čak i da Ljudožder zaista ume da vrača, sada je očigledno zauzet nečim drugim.
Poče da se penje. Umeo je svaku stepenicu da natera da bude tiha, čak i onu najškripaviju.

Devojka odozgo ponovo je zavrištala dugim, očajničkim krikom. Nije mu bio prvi put da sluša takvu vrisku. Klizio je napred penjući se sve više. Nastojao je da opazi stražara pre nego što ovaj ugleda njega. Poslednji zavoj pretrčao je pognut, a onda se čitavom svojom visinom uspravio.
Desetak koraka ispred njega nazirala su se široka stražareva leđa ogrnuta kožnom jaknom. Ispod jakne virila je žičana košulja. Priljubljen uz vrata, ratnik je pokušavao ili da prisluškuje, ili da viri kako se tamo unutra zabavlja njegov gospodar.
Vukodav tiho zakuca prstom po zidu. Stražar se trže i okrete se. Nije se čak ni latio mača, uveren da ga je neko od starešina zatekao i da mu sada sleduje grdnja.
Teški nož koji je Vukodav bacio do balčaka mu se zabio u oko.
Priskočivši, Vukodav prihvati telo u p adu, tiho ga spusti na pod i izvuče nož. Zatim je oprezno upro leđima o vrata. Naravno: zaključano.

Kuns Vinitarije, krupan muškarac svetle brade, stajao je pored postelje namotavajući oko pesnice debeli pramen teške, svilenkaste kose. Kraj njegovih nogu, na podu se izvijala naga robinja, petnaestogodišnja lepotica nežnog, netaknutog tela i pokretâ divlje mačke. Vinitarije joj je čizmom nagazio slabinu i vukao je za kosu, primoravajući krhko telo da se bespomoćno koprca. Ljudožder ju je odmeravao odozgo, kao poslasticu tek iznetu na sto.
Taj izraz nije stigao da nestane s njegovog lica kada su se vrata odvalila uz grohot. Krajnje neočekivano, jer da je spolja dopro ikakav zvuk borbe ili zveket oružja, on bi ga svakako čuo.
Vinitarije bi se mogao zakleti da nikad u životu nije video muškarca koji je stajao u razvaljenim vratima. Izgledao je kao poludivlji, krajnje svirepi pas, koji ne bi ustuknuo ni pred čoporom vukova. U ruci je držao kratko koplje sa širokim, oštrim vrhom. Levo rame, razmrskano o vrata, krvarilo mu je.
– Ko si ti? – dreknu kuns. Usput je stigao da primeti stražareve čizme koje su virile iza vrata i zaključi da neznanac tu nije dospeo slučajno. Na trenutak čak oslušnu ne čuje li se juriš na kapiju. Ali ne. Čovek s kopljem bio je sam. Heg bi ga znao kako je prešao zidine, prošao budnu stražu, bešumno uklonio stražara pred vratima. U svakom slučaju, bio je vrlo opasan. A družina, ma koliko vikao, neće stići na vreme.
Ljudožder nije bio kukavica.
– Ko si ti? – ponovi on, pokušavajući da dobije na vremenu.
Vukodav ćutke kroči na otrcani monomatanski tepih koji je video i bolje dane. Neće valjda podsećati kunsa na rod Sivog Psa i na dečaka koga nekada davno nije dotukao, iskušavajući sudbinu. Započeti razgovor s neprijateljem znači povući među vama nevidljivu ali veoma jaku nit koja te sprečava da ga ubiješ. Nije nameravao čak ni da mu ponudi dvoboj. Nije imao razloga da traži pravdu od Bogova. On je došao da pogubi Ljudoždera. Za to nije potreban nikaka v Božiji sud.
Vinitarije ispusti devojčinu kosu. Ona munjevito šmugnu u ugao. Tamo je klekla i, zaboravljajući na svoju golotinju, razrogačenih očiju posmatrala dvojicu muškaraca, jer je u jednom od njih iznenada naslutila svog izbavitelja.
Vinitarije je bio iskusan ratnik i nije izgubio nekadašnju okretnost ni kada se poprilično raskrupnjao. Brzina kojom se bacio prema oružju na zidu teško se od njega mogla očekivati. Ali je Vukodav u međuvremenu već hitnuo koplje. Ono je Ljudožderu probilo stomak, odbacilo ga unazad, strahovitom snagom udarilo u zid i zaglavilo se između brvana.
Udarac koji se priprema jedanaest godina ne promašuje cilj. A ako promaši, znači da ga nije naneo Vukodav.
Neko vreme Ljudožder je, ne shvatajući, piljio u svoj stomak i dršku koplja koja je štrčala iz njega. Zatim se uhvatio za nju i zaurlao. Jezivim, besmislenim krikom smrtno ranjene zveri.

Ljudožderova rika razlegla se čitavim zamkom – samo je gluv ili mrtav ne bi mogao čuti.
Ali Vukodav je znao da komesi neće dojuriti.
Njegove bose noge već su osećale potmulo podrhtavanje koje je dopiralo kroz hrastov pod i debele tepihe. Zatim se začuše uplašeni glasovi. Negde dole pokrenuli su se trupci u zidovima, zaljuljale se tavanice, propinjali se podovi, sa strašnim treskom razilazili su se dobro uklopljeni uglovi. Nikakva sila ne može odoleti snazi drveta koje je izraslo na raskršću šumskih staza i tamo se i osušilo. Jedino bi je Bogovi mogli zaustaviti. Ali Bogovi neće hteti da se mešaju. Vukodav je u to bio siguran.
Prikucan uza zid, Ljudožder se još uvek koprcao i uz prigušeno stenjanje uzaludno nastojao da iščupa koplje iz rane. Na tepihu pod njim širila se tamna lokva. Vukodav ga i ne pogleda. Okrete se prema jugu, tamo kuda je vodila životvorna Sunčeva putanja, gde se uzdizalo večno Drvo na kojem počivaju svetovi, gde se u ognjenom okeanu zelenelo Ostrvo Života i na njemu posvećena Obitelj Bogova. Tuda, ka tom Ostrvu, otplovila su sva deca Sivog Psa. Jedino je Vukodav preživeo da b i se vratio i osvetio za istrebljeni rod, za osramoćeni dom, za oskrnavljena ognjišta. I evo, osveta je izvršena. Šta mu je još preostalo? Malo toga. Da otpeva Pesmu smrti i sa pogrebne lomače u koju će se uskoro pretvoriti Ljudožderov zamak, otisne se u susret precima...
Vukodav sklopi oči, spusti ruke i zapeva.
Tim stihovima njegovi daleki preci ispraćali su i poučavali umiruće. Njih su izgovarali ratnici njegovog plemena kada su ostajali sami protiv stotine. Vukodav je samo dva puta čuo Pesmu smrti: kada su sahranjivali prabaku, zatim dedu. Reči su se zauvek urezale u bistro dečije pamćenje. A i imao je na raspolaganju čitavih jedanaest godina da zauvek zapamti svaku reč. Da stotinama puta ponovi Pesmu u celini, i svaku reč pojedinačno...

Užurbano vreme sve hita kô svagda
I Nezvana Gošća već stiže do praga.
Sa drveća mraz je sve ukrase strgô,
Al’ izdanci mladi obrastaju drvo.

Dogod se nekome osmehuje svanuće,
Nezvana Gošćo, zalud ti pregnuće.
Dogod se sjedinjuju usne i potom...
Nećeš ti prigrabit vlast nad Životom!

Da li je iko živ još pamti? Ili se danas Pesma čuje poslednji put, jer ovaj Sivi Pas neće imati štenadi?

U velikom boju Nezvana će Gošća
Pred nadmoćnom silom da zanemoća.
Ponekom će podstaći poslednje sanje,
Al’ zrna će nići čim proleće grane.

Pod se klatio, njišući se sve jače. Masni dim požara grebao je grlo, kuljajući kroz otvorena vrata. Duše osvećenih sada mogu ponovo da se ovaplote i žive na zemlji.
Vukodavu kroz glavu prolete misao: da li će uspeti da dovrši Pesmu?

Nije uspeo.
Uz kolena mu se privilo nešto živo. Drhtavo. Plačuće. Preko volje otvori oči i ugleda robinju. Očajni golišavi devojčurak gledao ga je s užasom i nadom. Usne su joj podrhtavale, niz nežne detinje obraze slivale su se suze, plave oči molile su za izbavljenje. Od Ljudoždera koji je još izdisao pribijen uza zid. Od pohotnih najamnika kojima je sutra trebalo da pripadne. Od za mka koji samo što se nije raspao pod njihovim nogama...
Tog trenutka kroz uzani prozorčić dopre prodoran pisak. Vukodav se okrete taman na vreme da vidi kako u sobu uleću dva velika slepa miša, usrdno mašući opnastim krilima. U šapicama su držali dugačak štap; na sredini je strmoglavce visio Neleteći Miš. On radosno zapišta kad spazi Vukodava. Slepi miševi uzleteše pod tavanicu a Miš, otpustivši se, pade tačno na glavu svom drugu.
– Nastradaćeš jednom! – reče Vukodav pokušavajući da ga ispetlja iz kose, kako bi ga ponovo posadio na štap i otpravio napolje. Neleteći Miš ga dirljivo gricnu za prst. I zapišta nešto svojima – sigurno se zahvalio. Odbacivši štap, ovi brzo izleteše kroz prozor.
– Kako hoćeš – promrmlja Vukodav, shvativši da mu neće biti dozvoljeno da umre onako kako je maštao. Dve izlišne žrtve na njegovoj pogrebnoj lomači bile bi isuviše. Saže se i preseče konopac kojim su joj ruke oko laktova bile vezane na leđima. Svukao je sa postelje debeli prekrivač, prorezao u sredini rupu i nadenuo ga na devojku. Zgrabio ju je za ruku i potrčao niz stepenište.

Vukodav nikada nije zaboravljao mesta kuda je bar jednom prošao. Hitao je nazad sa sigurnošću psa-goniča koji juri po svežem tragu. Pamtio je gde je zatakao iverje, gde su bile buktinje i svetiljke koje su izazvale požar. Kad mu je vatra na kraju preprečila put, zamislio se samo na trenutak, procenjujući da li će uspeti da je preskoči do sledećeg odmorišta. Taj trenutak bio je dovoljan da iz vatre pred njega izleti izbezumljeni stražar. Vukodav se povukao, ali ovaj je protrčao ne primetivši ga: odeća na njemu je gorela ostavljajući dimni trag. Devojka prestrašeno vrisnu. Vukodav je zgrabi u naručje, tutnu joj u ruke Miša koga je konačno uspeo da iščupa iz kose, umota oboje prekrivačem i u skoku se baci kroz plamen.
Vlažna kosa i kožne čakšire samo delimično su ga sačuvali. Učini mu se da mu sa obnaženih grudi i bosih nogu deru kožu. Zaklonivši nekako laktom oči, munjevito pretrča desetak koraka i već je bio s druge stra ne kada se desni zid stropoštao uz strašan tresak. Dimeći se, iz njega izlete oguljeno deblo, zakotrlja se hodnikom i snažno udari Vukodava u bok, oborivši ga na zemlju. Odmah je skočio, shvatajući jedino to da je još živ i da može da trči. Drugo stepenište bilo je pravo pred njim, kako je i računao. Sjuri se niz njega, preskačući po četiri stepenika. Negde daleko gore, Ljudožder je još jednom zaurlao. Zaurlao je tako da se čulo kroz tutanj požara i krike izbezumljenih ljudi. Verovatno je vatra stigla do ložnice. Zatim je krik utihnuo – zauvek...
Još nekoliko puta Vukodav je nabasao na ratnike. Većina nije ni na šta obraćala pažnju. Samo je jedan nešto posumnjao ugledavši polugolog neznanca, prekrivenog čađu, koji za sobom vuče umotanu devojku. Najamnik je odmah posegnuo za mačem, ali ga Vukodav, ne zaustavljajući se, šutnu u slabinu, da ubuduće gleda svoja posla. Ratnik se presamitio hvatajući vazduh ispunjen garežom. Obišavši ga, Vukodav prolete kroz vrata koja su vodila dole, u podzemlje. Zalupi ih i, za svaki slučaj, okrete ključ koji je još stajao u bravi s unutrašnje strane.
Podrum je bio ispunjen zagušljivim dimom koji se valjao u teškim talasima, ali ovamo se, izgleda, niko nije setio da zaviri. Bilo je nemoguće disati, baklja na zidu jedva je čkiljila plavičastim jezičcima. Devojka tiho kriknu kad ugleda mrtvog dželata. Zatim još jednom kada ugleda kavez.
Vukodav procedi psovku kroz zube. Ispostavilo se da oslobođeni sužanj nije čak uspeo ni da kroz otvorena vratanca ispuže iz kaveza. Jedva je smogao snage da provuče kroz njih glavu i ramena. Ležao je licem ka zemlji, a izmoždene ruke su mu podrhtavale pokušavajući da učine još jedan napor.
Vukodav ponovo opsova i, ne usporavajući korak, saže se i slobodnom rukom ga podiže. Učini mu se da koščato, strahovito prljavo telo nema težine. Sužanj se stresao, uzdahnuo, nerazgovetno promrmljao „hvala“ i obesio kao mokra, smrdljiva krpa. Ubrzo je Vukodav već stajao pred vratima koja su vodila prema tajnom prolazu, opipavajući klinove: možd a se neki pomeri.
Nije bio sasvim ubeđen da će mu, ukoliko ne nađe skriveni mehanizam, poći za rukom da razvali i ova vrata.
– Pusti mene, mladiću – prošapta sužanj. – Ja znam...
Vukodav nije imao ništa protiv. Obuhvatio ga je oko rebara i podigao ispred sebe, licem ka vratima. Na kraju krajeva, ovaj malecki ga je nepogrešivo uputio na Ljudoždera. Ko će ga znati, možda ni sada ne laže.
Pod levom rukom osećao je ludačko lupanje srca u bestelesnim grudima. Dugački prsti preleteli su po glatkim daskama, pronašli jedan od klinova i, na Vukodavovo čuđenje, zadobovali po njemu zamršenu melodiju. Gotovo istovremeno u dubini zida poče da se preliva voda, začu se poznato škripanje i vrata se pokrenuše u stranu.
Tada se odnekud odozgo začu stravičan udar, a odmah zatim i teški, spori tutanj. Ljudožderov zamak pretvarao se u zadimljenu ruševinu. Pod i zidovi podruma zatresoše se, a kamena tavanica uz tresak se obruši rasipajući pesak i sitno kamenje. Buktinja zacvrča i ugasi se, ostavljajući begunce u mrklom mraku. Ali najgore od svega bilo je to što su se vrata zaustavila, pomakavši se samo za tri šake. Vukodav je upirao iz sve snage pokušavajući da ih pomeri. Uzalud.

Nije morao da meri otvor da bi shvatio: od sve troje, jedino je za njega bio preuzan. Slegao je ramenima i nasmešio se prvi put posle dugo, dugo vremena. Znači, Pesma smrti ipak će biti dopevana. Sada će za to imati vremena na pretek. Jedino ga je kopkalo zašto je Gospodarica Sudbina izabrala da klopku zatvori upravo onog trenutka kada se ozbiljno ponadao da će preživeti.
Zašto mu nije data brza i časna smrt u zamku koji se ruši, već je zarobljen kao pacov u smrdljivom podrumu, zajedno s lešom zadavljenog dželata?
A možda su Bogovi odložili njegovu smrt samo zato da bi spasao ovo dvoje? Kakva li je sudbina njima namenjena?
Možda sužnja iz kaveza nisu uzalud nazivali čarobnjakom? Šta ako se on ukaljao tako strašnim savezništvom s Tamom da onaj ko ga oslobodi mora da zauzme njegovo mesto i sam otrpi po slednje muke koje je on izbegao?
Vukodav iščupa iz kose Miša koji je vrečao i ujedao, i ponovo ga dade devojci, umotavši ga krajem prekrivača da joj ne bi izgrebao ruke. Dovede je do vrata – ona nije videla u mraku i uplašeno se stiskala uz njega – i izgura je napolje. Gipko telo bez napora je skliznulo kroz otvor.
– Tamo su stepenice, nemoj da se oklizneš – reče, podižući bespomoćnog čarobnjaka i otpravljajući ga za njom. – Silazi u vodu i plivaj levo, u tunel. Ne boj se rešetke, izvaljena je. Izvuci i ovu gomilu kostiju i Miša, ako uspeš. Hajde, kreći.
Ono što je usledilo zapanjilo je Vukodava. Uz očajnički jecaj devojka se baci nazad kroz otvor, nevešto ga napipa u mraku i zari uplakano lice u njegove gole grudi. Vukodav se zgranuo i neko vreme stajao skamenjen, bez snage da se pomeri ili progovori. Zatim je odgurnu od sebe, snažno je šljepkajući po donjem delu leđa.
– Kreći, rekao sam!
A kroz glavu mu prolete bogohulna misao: zašto ne bi pokušao kroz ista vrata kojima su došli? Prolaz je verovatno zatrpan, ali, ko zna...
I šta im je to trebalo, njemu, njoj i Mišu, da u njemu ponovo bude želju za životom, ako je sve trebalo upravo ovako da se završi?
– Dete moje – začu se tihi čarobnjakov glas i Vukodav se ponada da će ovaj uspeti nežnošću tamo gde on nije uspeo grubošću. Međutim, čarobnjak reče: – Dete, da li bi mogla da dohvatiš treći kamen odozgo, u uglu zida, preko puta vrata?
– Zašto? – šmrcnu devojka.
– Radi se o tome – napuklim glasom objasni čarobnjak – da naš milosrdni drug uspe da nam se pridruži... Ako ga dohvatiš, pritisni donji ugao...
Čovek Vukodavove visine lako bi dohvatio treći kamen i bez propinjanja na prste. Robinja je bila za dve glave niža od njega. Napipala je zid i počela da skače – ćutke, u mrklom mraku, uporno pokušavajući da malom pesnicom udari po naznačenom mestu. Vukodav je umorno seo na pod trudeći se da ne misli na slučajni zagrljaj i dodir nežnog, ustreptalog tela. Žar bitke gasnuo je u njemu, oprljenu kožu nije smeo n i da dotakne, desni bok bolno je pekao i, čini se, oticao.
– Trebalo je drugačije da rasporedim senzore – promrmlja čarobnjak. – Mada...
Vukodav nije razumeo tu zamršenu reč. Ali ništa nije pitao.
– Dosta! – viknu u tamu. – Gubite se!
Na ovo dvoje to nije ostavilo ama baš nikakav utisak.
– Dete – neobično smireno reče čarobnjak. – Dođi ovamo. Sedi. Tako. Daj ruku... Ja znam da ćeš sada uspeti. Možeš ti to. Pokušaj.
I devojka doskoči. Sto prvi, a možda i dvesta prvi put. Snažne noge odbaciše lagano telo i okrvavljena mala pesnica udari u donji ugao kamena, trećeg odozgo, na zidu naspram vrata. U početku se ništa nije desilo. Ali ubrzo je neka neodoljiva sila nalegla na vrata, s podjednakom lakoćom lomeći hrastove daske i debele bronzane klinove. Vukodav je ustao i očima koje vide u mraku posmatrao kako se kamena tavanica polako spušta. Začu se jauk čarobnjaka pogođenog odletelom krhotinom. Spustivši se otprilike do sredine vrata i smrskavši ih u paramparčad, tavanica se zaustavila. Vukodav nogom izbi ostatke dasaka i hitro pređe na drugu stranu. Ponovo je podigao čarobnjaka i ćutke krenuo napred, tamo gde su čekale stepenice i hladna voda u kamenom tunelu, nagoveštavajući slobodu.

Sunce se bližilo podnevu. Vukodav je sedeo na obali rečnog rukavca obgrlivši rukama kolena, ne misleći ni o čemu.
Juče se spremao da po sopstvenoj volji okonča svoj život. Ma kakav ishod imale, takve odluke uvek se nečim plate, čak i kada su plod trenutnog poriva. A Vukodavu je to bio cilj kojem je stremio jedanaest godina. Zbog koga je živeo. Zbog kojeg je bezbroj puta ostajao živ. Nikada nije ni pomišljao šta uopšte može da bude posle. Posle? Zašto? Zbog koga i zbog čega? Jednostavno, „posle“ nije postojalo.
Juče se život završio. Dalje...
Sedeo je nepokretno zureći pred sebe kao u zid, a glava mu beše prazna poput otvorenog groba u koji su zaboravili da spuste mrtvaca.
Čarobnjak je ležao u blizini, izlažući sunčevim zracima svoje srećno, slepo lice, okupan i umota n u stari prekrivač. Neleteći Miš, koji je oduvek bio nepoverljiv prema strancima, blaženo mu je sedeo na stomaku i nije ni pomišljao da se buni, dok su mu pažljivi prsti opipavali poderano krilo.
Vukodava se to nije naročito ticalo, ali ipak ga je kopkala znatiželja. Prethodnog dana beše ubeđen da je iz podzemlja izvukao ruševnog starca, ali sada se videlo da je pogrešio. Bezbojne čupe, pune štroke i gamadi, posle poznanstva sa sapunskim korenom i koštanim češljem koji se zatekao u Vukodavovoj vreći preobrazile su se u mekane pepeljaste uvojke koji su u zatočeništvu narasli do stražnjice. Čarobnjak je uporno molio da mu se skrati kosa, ali Vukodav je to glatko odbio. Pošto je dugo bio zatočen u kavezu, prirodno je da oglupi. Ali ne baš toliko. Tek što se dočepao slobode, odmah bi svoju kosu da prepusti zlim duhovima i čarobnjacima. Samo mu još to treba.
Osim toga, imao je oči kakve Vukodav nikada ranije nije video: tamnoljubičaste, što bliže zenici to svetlije. Kada se smejao – a smejao se često – u očima su mu se prelamali zlatni sunčevi zraci. Što se tiče tela, i pored nakazne mršavosti ni ono ne beše sasvim staračko. Vukodav nije nameravao da zapitkuje.
U Vukodavovoj rezervnoj košulji, čiji rukavi behu predugi za njene ruke, devojka je gacala po vodi do kolena. Nožnim prstima na dnu je vešto nalazila prošlogodišnje vodene orahe, vadila ih i slagala na obali da se suše. Mogli su da se jedu, bili su čak ukusni, a njihov sok smatran je lekovitim. Tim sokom su ona i Vukodav već nekoliko puta od glave do pete premazali čarobnjaka koji je sve trpeo bez roptanja. Zatim je Vukodav tim sokom premazao i svoje opekotine. Devojka je htela da mu pomogne, ali nije joj dozvolio.
Nije ona bila jednostavno lepa. Ružne petnaestogodišnje devojke ne postoje, ukoliko je sudbina bila iole pravična. Bila je preterano, prosto bezobrazno lepa. Vukodav ju je posmatrao ispod oka. Bilo je lako zamisliti kako na svilenoj vrpci vodi krotku srnu. A možda i carskog leoparda.
Da bi nasrnuo na tako nešto, moraš z aista da budeš Ljudožder...
Kad samo pomisli: da juče nije uspeo da izvali šipku pod vodom, ili da otvori vrata podzemlja. Da su stražari bili manje pijani i uhvatili ga dok je išao gore. Da je koplje promašilo... ne, to se nije moglo desiti.
Kad samo pomisli da bi ona sada bila u kandžama onih iscerenih izroda. Ili bi kao bezoblična hrpa ležala negde u podrumu, izmučena do polusmrti.
– Šta to ovde miriše? – začu se najednom čarobnjakov glas. – Miris mi je tako poznat...
Vukodav je dugo ćutao, zatim odgovori:
– Cveta divlja trešnja.
Uopšte nije nameravao to da kaže. Osim toga, bilo mu je bolno da govori. Nagnječena rebra nepodnošljivo su ga bolela pri svakom pokretu, pri svakom uzdahu.
– Divlja trešnja – ponovi čarobnjak uz blaženi osmeh.
Devojka je prestala da vadi orahe i izašla iz vode.
– Da ti naberem, gospodine?
– Ma kakvi – uplaši se slepac. – Ona je živa, neka cveta.
Oboje su govorili venski: čarobnjak vrlo čisto a devojka s jakim južnjačkim naglaskom. Vukodavu je išlo na živce njihovo čavrljanje. Okrenuo se, primetivši usput da je devojka sela uz čarobnjaka, izvadila češalj i počela da raščešljava i dovodi u red njegovu dugu bradu.
Juče je u podzemlju veliki i snažni muškarac jedva izbegao sigurnu smrt – kako da mu se, plačući, ne obesi o vrat? Zato su danas pomoć i nega bili potrebni drugom, a taj drugi je još, za razliku od njega, bio razgovorljiv i prijazan.
– Vukodav je u pravu, a Ljudožder nije – ponovo se, sasvim neočekivano, oglasi čarobnjak. Izgledalo je da se obraća devojci, ali Vukodav se trže – isprva od čuđenja, a zatim od bola u slabini.
– Šta?
Bio je sasvim siguran da nije rekao svoje ime.
– Ništa – s iskrenim čuđenjem uzvrati čarobnjak. – Izvini ako sam te nečim uvredio. Samo sam se setio jedne uzrečice tvog naroda, izgleda jedine u kojoj se pominje Ljudožder... Ko si ti, momče?
Neko ko vidi nikada ne bi Vukodava nazvao momkom. Bilo bi zanimljivo čuti šta bi čarobnjak rekao da je mogao da v idi njegove ožiljke, sedu kosu i slomljen nos. Nije želeo da odgovori i ćutao je. Ali pokazalo se da nije moguće tek tako se osloboditi bivšeg zatočenika koji se dovoljno naćutao u kavezu.
– U početku sam – nastavi on – mislio da si lopov. Kad si se vratio s devojkom, bio sam uveren da si joj rođak. Ali, vas dvoje ste iz različitih plemena i mislim da joj nisi mladoženja. Oprosti mi moju radoznalost, momče, ali ko si ti?
Vukodav im okrete leđa. Sve bi dao samo da opet bude sam.
– A ti, dete? – upita čarobnjak. – Kako se ti zoveš?
Vukodav naćuli uši.
– Nilita, gospodine...
Vukodav pomisli kako joj to ime izvanredno pristaje. Kao poljski zvončići na večernjem povetarcu: Nilita...
– Odakle si?
– Iz Sakarema, gospodine... I siroče sam.
Nemoguće, pomisli Vukodav. Siroče – to je kada ama baš nikoga nemaš, ni bližih ni daljih rođaka, ni po ocu ni po majci... kada nemaš nikoga ko bi se zauzeo za tebe.
– Roditelje mi je odnela kuga... neka im je kratak put i širok most – tiho je produžila. – Odgajili su me teča i tetka. Bili su dobri prema meni. Hteli su da me prodaju susedu za ženu, ali onda su došli trgovci robljem i mene prodadoše njima.
Vukodavovo pleme oduvek je Sakaremce smatralo razbludnim i nečasnim narodom, savršeno nedostojnim obilatog sunca, bogate zemlje i ostalih neizmernih bogatstava koja su im data bez ikakve zasluge, sigurno nekim previdom Bogova. Zar je to moguće! Da svoju krv... Ono najsvetije što postoji na svetu...
Takvu rodbinu bi trebalo pobiti.
– Da li bi želela da se tamo vratiš? – upita je čarobnjak.
– Ne, nikako! – zabrza ona. – Želim da ostanem s tobom... i s tobom, gospodine. – Ovo se već odnosilo na Vukodava i on se kiselo osmehnu. – Neka vam se kiša prolije pred noge...
– Jaka smo ti mi gospoda – tiho se zasmeja čarobnjak, i odmah se ispravi: – bar što se mene tiče. Moje ime je Tilorn.
Vukodav isprva nije poverovao svojim ušima, ali potom shvati da je od dugog zatočeništva ovaj zaista malo skrenuo. Sam Vukodav nije imao pravog imena, ali čak ni svoj nadimak ne bi nizašta na svetu rekao prvom neznancu na kog naiđe. Neprijatelj može oduzeti život samo telu, ali zli veštac može ukrasti dušu i oskrnaviti je. Ne izdrža i reče:
– Ti si verovatno jedan od Bogova. Jedino se oni ne plaše da kažu svoje ime!
– Od Bogova? – u slepim očima treperile su sunčane iskre. – Ma ne, šta ti je. Nisam ja čak ni čarobnjak, mada me neki i tako nazivaju. Jednostavno, moja vera uči da se na čistog čoveka prljavština ne lepi, makar mu znao i ime.
S takvom verom si i dospeo u kavez, htede da kaže Vukodav, ali oćuta. Kao prvo, tuđa vera je isuviše tanana stvar, ako je dirneš – nećeš izbeći greh. Kao drugo, Bogovima njegovog sopstvenog naroda desile su se i gore stvari nego tom Tilornu. Kao treće, na Tilorna se prljavština, izgleda, zaista nije lepila.
I najzad, sve je to njemu, Vukodavu, bilo savršeno svejedno.
– A šta ćemo s tobom, hrabro srdašce? – obrati se Tilorn Mišu češkajući mu podbradak, na šta je ovaj samo žmirkao od milja. – Mogao bih da ti izlečim krilo. Samo mi treba oštar nož, igla sa svilenim koncem i jaka rakija za dezinfekciju.
Sva Vukodavova ravnodušnost najednom se razveja, kao magla pod naletom vetra:
– Šta?
– Dezinfikovati – ponovi Tilorn razgovetno. – Vidiš, prijatelju, infekcija – to je zaraza koja dospeva u rane i čini da se zapale i zagnoje. Jaka rakija je ubija. Tako da dezinfekcija...
– Ama pitam te da li ti to zaista možeš, ili samo blebećeš – prekide ga Vukodav. – Slep si. Crći će od bola dok ga budeš šio.
Tilorn sleže koščatim ramenima.
– Nabavi mi to što treba i sam se uveri. – Posle nekog vremena sa uzdahom dodade: – A sada, momče, da li bi mi pomogao da ustanem? Avaj, noge odbijaju da me drže, a ja... mmm... ne bih želeo da opoganim prekrivač u koji ste me tako pažljivo umotali.
Vukodav se saže i podiže ga kao dete. Preseče ga oštar bol u rebrima, a pred očima zaigraše zeleni svetlaci. Neka, ne dešava mu se to prvi put i, daće Bogov i, neće biti ni poslednji. Kao da se lagano budio iz dugog, veoma dugog sna. Pirkao je topli vetrić i zaista donosio miris divlje trešnje. Treba se postarati da Miš ponovo poleti. Treba kupiti jaku rakiju i svileni konac. Treba obući devojku Nilitu i nabaviti joj nekakvu nisku za vrat. Makar i od obojenog stakla koje prekomorski trgovci uporno prodaju kao halisunske safire. Da, treba i ovog Tilorna prihraniti.
Praznina koja je do tada zjapila pred njim postepeno se popunjavala.
Odneo je bolesnog mudraca iza žbuna, pomogao mu da se uspravi i promrmljao:
– Zovi me Vukodav.

  • Prevodilac: Sava Rosić, Ružica Rosić
  • Edicija: Vukodav
  • Izdanje: 1
  • Godina: 2004
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Slovenski Gospodar prstenova! Višemilionski bestseler! Vukodav – prvi dio fascinantne tetralogije o neustrašivom junaku iz roda Sivog Psa. Majstorski ispripovjedana, ova herojska saga o dobru i zlu, prijateljstvu i ratu, ljubavi i smrti, priziva nam u sjećanje najbolje stranice Gospodara prstenova, Princa Valijanta, Konana… I dok s nevjerovatnom lakoćom uvodi čitaoca u arhetipski svijet vanvremenih ljudskih vrijednosti, ona istovremeno uspijeva da upečatljivo oživi „sjenke zaboravljenih predaka“: nepravedno zanemareni univerzum Starih Slovena, svakodnevni život njihovih plemena, raznolikost običaja i mitologije. U iščekivanju najavljene ekranizacije ovog višemilionskog bestselera, čitaoci će imati zadovoljstvo da uživaju u mitskoj atmosferi svojstvenoj rijetkim i dragocjenim knjigama koje su u stanju da nakratko zaustave vrijeme i otkriju nam čitav jedan nepoznati svijet… ODLOMAK 1. Ljudožderov zamak Dan se ugasio i svetlost punog meseca oblila je šumu srebrnastim, vilinskim svetlom. Čovek zvani Vukodav hodao je šumom – preko bregova, po bespuću, dugim, odmerenim, neumornim koracima. Nije se skrivao. Nije se šunjao između drveća, nije izbegavao osvetljene proplanke, nije se prikradao, mada su ga bose noge po staroj navici sasvim bešumno nosile napred. Čizme je, vezane uzicom, prebacio preko ramena. Na drugom ramenu, pridržavajući se kandžicama, sedela je paperjasta, ušata crna zverčica. Kada je Vukodav preskakao oborena stabla ili se provlačio ispod niskih grana, zverčica bi širila krila da održi ravnotežu. Tada se videlo da je to šišmiš i da mu je jedno krilo gotovo raspolućeno. Ove predele Vukodav je znao napamet, kao svoj džep. Znao je da će pre ponoći biti na svom cilju. U ruci je stezao koplje koje se belasalo na mesečini. Kratko koplje s jakom drškom i širokim, oštrim šiljkom, sa umetnutom prečkom – za krupne zveri. Samo se dvaput zaustavio. Prvi put – kraj visoke jasike koja se sušila na raskrsnici davno zaraslih šumskih staza. Izvadio je nož, zasekao prst i na ogoljenom stablu nacrtao osvećeni Znak Vatre: točak sa tri paoka povijena u pravcu kretanja sunca. Pod hladnim, mrtvačkim svetlom krv je izgledala crna. Vukodav priljubi oba dlana i čelo uz drvo i postoja tako neko vreme. Usne su mu se nečujno micale, nabrajajući nekakva imena. Zatim je s leđa skinuo vreću, odložio koplje i spustio Neletećeg Miša na glatko drvce, pažljivo otkačivši njegove kandžice sa svoje košulje. Ali, zverčici se nije rastajalo: otrže se, spretno se uspentra po odeći na svoje mesto i ponovo se ugnezdi na njegovom ramenu, snažno zgrabivši zubima debelu lanenu tkaninu – za slučaj da čovek ponovo pokuša da je se otarasi. Vukodav ga mrko pogleda i stade ćutke da se penje uz drvo. Dosegnuvši prvu granu, okači se o nju i zanjiha se. Ubrzo je grana zaškripala i slomila se pod njegovom težinom. Vukodav životinjski spretno doskoči na meku šumsku travu. Zatim nekoliko puta prelomi granu preko kolena. Nije mario hoće li nečije uho čuti prasak drveta. Ponovo izvuče iz kanija teški ratnički nož i stade da cepa krhotine grane, nacepavši bogat snop iverja. Vukodav je svaki iver namočio krvlju iz prsta i čitav snop pažljivo položio u vrećicu na pojasu. Ustao je, poklonio se drvetu i krenuo dalje. Drugi put se zaustavio kada je s visokog, strmog brda ugledao pred sobom selo. Odmah je pogledom našao kuću od nabijene zemlje s niskim krovom i više je nije ispuštao iz vida. Nasred krova, kraj slemena, svetleo se otvor dimnjaka. Nekada, veoma davno, u toj kući živeo je dečak iz roda Sivog Psa. Živeo od rođenja do svoje dvanaeste godine. Dvanaestog proleća muškarci iz plemena trebalo je da ga odvedu u mušku kuću na kušnju, da ga proglase muškarcem i da mu, posle obavljenih obreda, daju novo ime. Ne dečiji domaći nadimak, već pravo ime koje se ni po koju cenu ne sme otkriti nijednom strancu. To ime će znati samo najbliži. I još žena, kada dođe vreme da se oženi. A pre nego što ga odvedu šumskim stazama, trebalo je prirediti gozbu na kojoj je moralo biti mesta za sve: za rodbinu, susede, možda čak i za strance – Segvane kunsa Vinitarija koji su se naselili iza rečne okuke... Ali desilo se da je dečak ipak ostao bez imena. Zato što su u samo predvečerje praznika najamnici kunsa Vinitarija opasali mačeve i napali usnulo selo noću, kao lopovi. Pričalo se da taj prepad ne beše zamišljen radi zarobljenika, ili plena, već zbog osvajanja nastanjenih zemalja i zastrašivanja okolnih plemena. Došavši kao gost, Vinitarije je nameravao trajno da se nastani u tim krajevima... Dečak, koji se borio kao muškarac, ostao je živ zahvaljujući samo zlobnom hiru pobednika. Napujdali su na njega pse, ali su podivljali mužjaci, ma koliko ih dražili, odbijali da ga rastrgnu već su se, žalosno ga onjušivši, udaljavali... Zatim je bilo mnogo gore. Osam neuspelih bekstava, četiri pijace robova, poniženja preko glave. Na kraju je jogunasto štene Sivog Psa dospelo u Dijamantske gore, u strašni rudnik duboko pod zemljom... Na kući se otvoriše vrata. Vukodavove oštre oči uočiše siluetu devojke kako promiče kroz osvetljeni pravougaonik. Pritvorivši vrata, devojka se uputi stazom prema obali reke, tamo gde se, bez obzira na pozno doba, nad krovom kovačnice izvijao dim i odakle je dopirala ujednačena lupa čekića. Vukodav se mogao zakleti: devojka je nosila večeru kovaču koji je omrkao nad poslom. Tako je nekada i njegova majka nosila ocu večeru... Kakvi ljudi su sada živeli u njegovom domu? Kome je žurila devojka – roditelju, bratu, mužu? Vukodav naglo sede na zemlju, zagrli rukama kolena i, uzdrhtavši celim telom, spusti na njih glavu. Neleteći Miš mu se izvuče iz pazuha i nežnim jezikom liznu ga po obrazu. Vukodav grčevito uzdahnu i velikim dlanom pokri zverčicu gladeći joj meko krzno. Zatim se uspravi. Na iskrpljenoj koži pantalona ostale su dve vlažne mrlje. Ustade, prebaci vreću na leđa, uze koplje i pođe dole. Kovač je jedva stigao da uzme korpu od mlade neveste, kad vrata ponovo zaškripaše. On se iznenađeno osvrte – ko li može biti ovako kasno – ugleda neznanca... i smesta zgrabi čekić, odgurnuvši nevestu iza sebe, štiteći je. Čovek koji je stajao na pragu morao se sagnuti da bi ušao. Gustu svetlosmeđu kosu koja mu je, poprilično prošarana sedinom, padala do pola leđa, pridržavao je na čelu kožni remen. Na mršavom licu, opaljenom kao jelova kora, preteći su gorele sivozelene oči. Gorele su, kako se učinilo, paklenim ognjem. Čovekov nos bio je polomljen, na levom obrazu se od obrve do vilice protezao ožiljak gubeći se u bradi. Pljačkaš, nasilnik, ubica? Bilo šta od toga. Nezvani gost pređe pogledom po kovačnici, kao da nije ni primetio ovo dvoje. Zatim njegov pogled ipak skliznu po čekiću kojim je kovač zamahivao u odbrani. Skliznu i vrati se. Ma kakve da su bile prvobitne namere neznanca, tog trenutka ih je zaboravio. Polako podiže ruku i pruži je ka čekiću. – Daj mi to. Duboki, prigušeni glas mogao je preplašiti bilo koga. Ne zna se kako bi p ostupio kovač da se s Vukodavom našao sam, oči u oči. Ali iza njegovih leđa grcao je od užasa pegavi devojčurak-nevesta i on samo još čvršće steže hrastovu dršku. – Napolje! – Daj mi to – ponovi Vukodav na jeziku Segvana, ne mičući se s mesta. – To nije tvoje. – Odlazi dok još možeš! – oporavivši se od prvog straha obrecnu se kovač. Već je uvideo da ovaj nije od kunsovih vojnika. Niti neki od najamnika koji lutaju od zamka do zamka, ne prezirući lak plen, ukoliko im naleti. Osim toga, činilo se da je noćni posetilac sam, i kovač se, budući da je bio glavni momak u selu, unekoliko osmelio. Nije valjda da ne može da odbrani sebe i devojku? Tada Vukodav kroči napred i kovač polete u stranu, ne stigavši da shvati s koje ga je strane stigao udarac. Devojka vrisnu i baci se na njega u očajničkom pokušaju da odbrani ljubljenog. Ali, Vukodavu više nije bilo ni do mladića, ni do devojke. Sagnuo se i podigao čekić kojim je njegov otac tolike godine kovao raonike i srpove. Na nakovnju je i sada ležao nezavršeni srp. Vukodav ga pomeri u stranu, položi na nakovanj svoje koplje i stade čekićem da mu doteruje blistavi šiljak. Nije se čak ni osvrnuo kada je kovač skliznuo pored zida i, držeći nevestu za ruku, izleteo napolje. Uskoro se ka kovačnici ustremilo pola sela sa vilama i sekirama. Nisu zaboravili ni vrača koji je poneo lončić s užarenim ugljevljem i svežanj trava dragih Bogovima – za isterivanje zlog duha, ukoliko se nezvani gost zaista pokaže kao takav. Udarci čekića više se nisu čuli, ali neznanac je još bio tu. Iza vrata se čulo tiho zveckanje metala, kao da neko prebire po alatu. Ljudi počeše da se zgledaju, kovač je stajao neodlučno, opuštene vilice: nikome se nije prvom ulazilo u kovačnicu. Uto se vrata sama otvoriše i Vukodav stade na prag – crna silueta na pozadini užarenog odsjaja ognjišta. Mesec koji je sijao sa strane nije mu obasjao lice, samo mu je u očima zapalio bledi plamen. Ljudi počeše da se došaptavaju. Vukodav polako pređe pogledom po njima i iznenada upita n a segvanskom: – Ko živi u zamku iza rečne okuke? Neki su se posle kleli da mu je glas odjekivao. Nekoliko trenutaka vladala je tišina, zatim neko odgovori: – Blagorodni kuns Vinitarije... A iza leđa se začu vragolasti dečiji glas: – Ljudožder! Jer nema te sile koja bi dečake zadržala kod kuće kada im očevi i braća nekuda odjure naoružani. I nikakva sila neće ih sprečiti da još jednom viknu nadimak groznog kunsa za šta je, ako to čuju stražari, u najboljem slučaju sledovalo žestoko šibanje. Vatra iza Vukodavovih leđa naglo se rasplamsala. U travi poskoči neprozirna senka, zasvetleše oči. Ljudi ustuknuše korak unazad. A kada se Neleteći Miš uzverao po kosi na Vukodavovu glavu, preteći raširio krila i zašištao, seljani se dadoše u beg. Ispario je čak i vrač. Bio je mudar i pre ostalih je shvatio: protiv ovog duha neće pomoći ni užareni ugalj, ni svete trave. Kasnije se mladi kovač ipak vratio u opustelu kovačnicu, ponovo raspalio vatru u ognjištu i pregledao svoju imovinu. Sve je bilo na svom mestu, osim prastarog čekića. Dugo su on i nevesta nagađali šta bi to moglo da znači. Kuns Vinitarije pojavio se kod Sivih Pasa krajem leta. Stigao je na dotrajalom ratnom brodu i iskrcao se na čelu tri desetine surovih, od vetra ogrubelih mornara. Sivim Psima je rekao da je došao u miru. Tražio je novu domovinu za svoje pleme. Na njihovom pradedovskom ostrvu život je postajao nemoguć zbog lednika koji su nadirali. Te reči nisu iznenadile Sive Pse. Veni su znali da ostrvski Segvani poslednjih stotinak godina preživljavaju teška vremena. Nisu se oni tek tako u sve većem broju preseljavali na kontinent. Velika je nevolja kada unuci žive tamo gde nisu umrli njihovi dedovi! Posle većanja, Sivi Psi su plavokosom kunsu pokazali ničiju zemlju na drugoj obali Svetlinje. Zemlja Vena završavala se na toj obali. A do zemlje Solvena na zapadu bilo je još daleko. Vinitarije se srdačno zahvaljivao za milost... Otkuda su Sivi Psi mogli znati da je svog ljubazn og vođu ostrvsko pleme još odavno nazvalo Ljudožderom... Iz senke vrbika, Vukodav je preko reke posmatrao zamak koji se uzdizao nad strmom obalom. Jasno je video Ljudožderove ratnike-komese kako šetkaju po palisadi. Znao je da ga ne mogu primetiti. Zapazio je još i to da je gazda kod kuće. Nad strmim krovom lenjo se vijorila zastava. Ista ona zastava koju je sanjao tokom dugih jedanaest godina. Skinuo je vreću s leđa i spustio je na zemlju. Neleteći Miš više nije bio s njim. Vukodav ga je pre izvesnog vremena ostavio kraj ulaza u pećinu gde su se pod tavanicom gnezdila njegova sabraća. Zverčica je očajno cičala i pokušavala da trči za čovekom, jedinim bićem uz koje se osećala sigurnom, ali Vukodav je otišao, ne obazirući se. Moguće je da Neleteći Miš i sada puzi njegovim tragom, cvileći i batrgajući se po travi na kratkim šapicama. Vukodav smesta odagna tu misao. Posle kraćeg preturanja po vreći, izvadio je lepinjicu i, zamahnuvši, bacio je daleko u vodu. Ako komesi i primete pljusak u vodi, pomisliće da se praćaknula riba. U rodu Sivog Psa bilo je nedopustivo uskratiti žrtvu Svetlinji, reci-roditeljki. Posebno kada je predstojalo nešto važno. Skinuvši košulju, Vukodav je savi preko vreće i tu ostavi. Možda će je naći neko kome je potrebna. Koplje je privezao omčom za zapešće, da ga ne izgubi. Ništa se nije čulo kada je ušao u vodu i zaronio, pre nego što su mogli da ga opaze sa bedema. Uglavnom je gnjurao, povremeno izranjajući na površinu. Svetlinja se blago talasala, pomažući mu: čik u varljivim odbljescima mesečeve svetlosti razaznaj glavu koja promiče kroz namreškanu vodu... Za svaki slučaj, Vukodav je dugo ronio dok ga strma padina druge obale nije konačno skrila od pogleda noćnih stražara. Tada je izronio i nečujno zaplivao duž obale. Svaka tvrđava podignuta u blizini jezera ili reke mora da ima tajni vodovod. Ponekad nije obavezno zauzimati tvrđavu na juriš. Dovoljno je opsaditi je, a ona će pre ili kasnije pasti sama, kada žeđ postane neizdrživa. Vukodav je znao gde se pod obalom nalazi otvor vodovoda koji je vodio unutar zidina zamka. Kada je čoveku preko potrebno da nešto sazna, on će to i saznati. Treba mu samo vremena. Kada je stigao do uočljive gomile kamenja na obali, Vukodav je zaronio i iz petog ili šestog pokušaja pronašao ušće podzemnog toka. Izronivši, nekoliko puta je duboko udahnuo i izdahnuo. Zatim je ponovo napunio pluća vazduhom i nestao u dubini. „Mama, beži!“ – Sivi Pas, koji je tek stupio u dvanaestu, zgrabio je sa zemlje sulicu koju je u metežu neko ispustio i bacio se na mladog komesa iskrslog iza ambara – „Mama, beži!“ Iskusni ratnik, ne gledajući, nehajno zamahnu okrvavljenim mačem. Međutim, žutokljunac se pokaza okretnim. Mač prozvižda u prazno nad rusom glavom, a dečak se baci ispod Segvanove ruke i zari mu tanki, oštri vrh koplja u lice, pod samu obrvu. „Mama, beži... ssssss.“ Kada su ga uhvatili, brat tog komesa lično je pujdao pse na dečaka. I besno se prepirao sa vođom, ali je Vinitarije ostao uporan i nije dozvolio da se izmoždeni zarobljenik dokusuri. Za sreću, rekao je. Za sreću. Ljudožderov zamak gradili su majstori svog zanata. Bilo bi nemoguće da čitav tok može da se prođe do kraja, bez prepreka. Bio je u pravu: uskoro su njegove ispružene ruke napipale gvozdenu rešetku kroz čije šipke nije mogao da se provuče. Vukodav zatrese rešetku, ali nijedna šipka se ne pomače. Tada nasumice čvrsto uhvati srednju šipku, odupre se nogama i navali iz sve snage. U rudniku je okretao teški dolap koji je izvlačio vodu iz podzemne reke. Krajnji napor u trenutku je sagoreo sav preostali vazduh u plućima, ali šipka je najzad popustila i uz škripu se izvalila iz ležišta – prvo jednim, onda i drugim krajem. Put beše čist, ali je Vukodav, okrenuvši se, snažno zaplivao nazad po novi gutljaj vazduha. Moglo se pretpostaviti da u tunelu ima još prepreka, ili nečeg još goreg. Vredi li rizikovati? Pošto se izduvao, ponovo je zaronio i, prošavši rešetku, brzo i oprezno zaplivao napred, pipajući rukom svod nad glavom. Našavši se, po svim proračunima, unutar zidina, napregao se ne bi li ispred sebe spazio titraj svetla koji bi značio da bunar nije daleko. Mada zamak nije bio velik, mrlji svetlosti ne beše ni traga. Nehotice pomisli na zlosrećne osvetnike, na stotine onih koji u razna vremena pogubiše glave, neki od njih devet gora i devet mora daleko od cilja, a neki na samom pragu. Koliko li je takvih dolazilo na svakoga o čijoj su osveti potom ispevane legende? Ipak, mislio je, sa mnom neće biti tako, ne sme da bude tako... Pluća počeše strašno da ga peku. Vukodav shvati da neće biti u stanju da se vrati, i odluči: ako se i zaglavi ovde, njegov leš će, ako ništa drugo, bar zagaditi Ljudožderov bunar. Snažno je zamahnuo nogama – nemoguće je da tunel bude beskonačan. Tog trenutka, sasvim neočekivano, ruka mu izbi na površinu. Vukodav je mahinalno povuče nazad. Blizina vazduha učinila je njegovo gušenje neizdrživim. Ipak, uspeo je da se savlada i polako, vrlo polako, izroni iz vode. Dobro je video u mraku. U rudniku nikoga nije zanimalo da li robovi imaju dovoljno svetla. Bez napora razaznao je kamene stepenice i točak s debelim zarđalim lancem koji je vodio u nekakvu cev, i shvatio kuda je dospeo. Loš je to zamak u kojem nije predviđen tajni izlaz, a još bolje – nekoliko njih. Lanac namotan na točak po svoj prilici je podizao rešetku. A tunel je bio upravo te dužine da možeš da ga preroniš a da se ne udaviš. Znači, vodeni put mogao je poslužiti kako za odašiljanje glasnika, tako i za spasavanje dragocenog gospodarevog života. Zanimljivo. I teško da su svi u zamku znali za njega. Verovatno samo oni najbliži. Tunel je išao dalje, sada već očigledno ka dvorišnom bunaru, ali Vukodav nije tuda krenuo. Veći su izgledi da u zamak uđeš neprimećen kroz podrum nego kroz dvorište. Ulaz u svako podzemlje kad-tad se otvara. Ako ne ove noći, onda sledeće. Ili za nedelju dana. Sačekaće. To bar ume. Izašavši iz vode, Vukodav pažljivo iscedi kosu i pantalone, da ga ne bi odali mokri tragovi ili sl učajni zvuk kapanja. Odvezao je koplje s ruke i krenuo napred uskim kamenim hodnikom. Ubrzo su mu put preprečila teška hrastova vrata. Zaključana. Dabome. Tajni ulaz iz podzemlja i mora da vodi kroz neupadljiva, pouzdana i stalno zaključana vrata. Ako ne uspe da ih otvori, moraće da se vrati u tunel i pokuša kroz bunar. Ali bolje bi bilo da uspe. Vukodav nije na vratima otkrio ni bravu ni ključaonicu i nije se tome preterano iznenadio. Još bi samo u pometnji užurbanog bekstva trebalo tražiti zatureni ključ. Po tome je, između ostalog, mogao da zaključi: teško da će na njegovom putu biti još mnogo vrata. Ali kako se ova otvaraju? Debele daske bile su okovane mnoštvom bronzanih klinova. Kada ih je jače pritisnuo, tri su se malo pomakla pod prstima. Vukodav prisloni uvo na vrata: sve je bilo tiho. Počeo je da pritiska klinove različitim redosledom. Ništa se nije dešavalo. Tada on pritisnu dva klina rukama a treći glavom. Tog trenutka duboko u unutrašnjosti zida zažubori voda puneći nekakav sud. Vrata se pokrenuše u stranu. Najverovatnije nisu bila otvarana veoma, veoma dugo: razlegla se odvratna škripa. Po Vukodavovom mišljenju, na tu buku morala je dojuriti polovina komesa iz zamka. Ali kada je, s kopljem na gotovs, provirio u hodnik koji se otvorio iza vrata, tamo nije bilo ni žive duše. Jedino je odnekud iza ugla dopiralo mutno, čađavo svetlo baklje utaknute u držač na zidu. Vrata iza njegovih leđa počeše da se zatvaraju. Tajni ulaz se sam starao o tome da ostane tajni. Nije gubio vreme na odgonetanje klinova s druge strane vrata. Povratka neće biti. Prvo je osetio zadah. Tako bi mogao da smrdi mrtvac posle desetak godina u grobu, savladan bolestima i telesnim potrebama. U tom slučaju, zaključi Vukodav, smrad potiče od živog stvora. Biće da se iza zavoja u hodniku nalazi sužanj. I neće moći da ga zaobiđe. Nekakvog od dugog zatočeništva poludelog nesrećnika koji će, kad ugleda neočekivanog posetioca, tako zavrištati da će se na njegovu dreku sigurno sjatiti straža ko ja je prečula škripu vrata... Život je Vukodava odavno naučio da u sličnim prilikama ne razmišlja mnogo. Ako sumanuti zine da bi viknuo, ošamutiće ga pre nego što uspe da pisne. A ukoliko ne bude imao drugog izlaza, smaći će ga. Neće on time mnogo izgubiti. Vukodav stupi iza okuke. Graditelj koji se tako brižljivo postarao za sigurnost zamka, iz nekog razloga je propustio da u njemu sagradi i odgovarajuće tamnice, sa spravama za mučenje. Izgleda da je Ljudožder morao da ih na brzu ruku dogradi kasnije. Uza zid hodnika stajao je gvozdeni kavez. U kavezu je nepomično ležao neverovatno mršav čovek okovan lancima. Tamne oči gledale su pravo u Vukodava i on odmah shvati da se pred njim ne nalazi ludak. Nedaleko od kaveza, u zidu hodnika nalazila su se još jedna vrata; tragovi u prašini govorili su da ona vode napolje. Vukodav oprezno krenu napred, pored kaveza, ali tada se oglasi sužanj: – Poštovani – jedva čujno je prozborio na segvanskom i Vukodav sa zakašnjenjem shvati da je stanovnik kaveza slep. Onaj ko vidi odmah bi znao na kom jeziku treba da mu se obrati. – Čini mi se da dolaziš spolja – nastavi sužanj. – Šunjaš se kao mačka; znači, nisi glasnik koga bi mogao očekivati Vinitarije. Kaži, mladiću, koje je sada godišnje doba na zemlji? – Proleće – neočekivano reče Vukodav, i sam se iznenadivši. Sužanj je nepogrešivo prepoznao jedva primetan naglasak i prešao na njegov maternji jezik, jezik plemena Vena. – Proleće – ponovio je i uzdahnuo. – Verovatno cvetaju divlje višnje. Njegovo telo bilo je jedna velika rana svuda gde ga nisu pokrivale smrdljive rite. Koža posuta čirevima zatezala se oko rebara, slabašno podrhtavajući tamo gde bi trebalo da se nalazi srce. Ponovo je progovorio. – Učini mi još jednu milost, mladiću. Dokrajči me. To ti neće pričiniti truda, niti će te zadržati... Vukodav je i ranije imao prilike da vidi obogaljene ratnike koji mole drugove da im podare brzu smrt. Jednog takvog dva dana je nosio na leđima, ne slušajući ni kletve, ni molbe. On primeti da je nešto privuklo slepčevu pažnju, a sledećeg trenutka i sam razgovetno začu bat sporih koraka. Zatim neko sa one strane stavi ključ u bravu. Vukodav se povuče nazad za ugao pre nego što vrata počeše da se otvaraju. Dalje je sve zavisilo od toga da li će ga sužanj odati. Što se Vukodava tiče, on je želeo da što kasnije podigne uzbunu. A šta ako je lično Ljudožder blagoizvoleo sići u podzemlje? Ne, glupo je nadati se tome, toliko srećnih okolnosti odjednom jednostavno se ne dešava. A onda, zar bi Ljudožder došao sam. Mada... – Gospodar je naredio da te još jednom pitam – doprlo je iza ugla. Glas nije bio Ljudožderov. Govornik očigledno nije bio naviknut na duge govorancije. Ali zato je bio naviknut na svakodnevno pijanstvo i obilnu, masnu hranu. Zatvarajući se, vrata su glasno škripnula. – Koji put već dolaziš ovamo – s beskrajnim umorom u glasu odgovori čovek iz kaveza. – Mogao bi već jednom da zapamtiš šta ti uvek odgovaram. Nešto je udarilo o pod i došljak uzdahnu: – S vama, čarobnjacima, nikad se ne zna... Vukodav se bešumno promoli iza ugla. Na nisku klupicu kraj kaveza upravo je sedao čovek u kapuljači koja je pokrivala lice. Kožna pregača jedva je bila vezana na mesnatim leđima. Nagnuvši se, vadio je iz drvene kutije oruđa svog zanata. Uplašeno se trgao tek kada je Vukodav svoje koplje prislonio uza zid, namerno zazvečavši šiljkom. U rodu Sivog Psa smatrali su da je sramno ubijati s leđa. Čak i ljudoždere. Ili dželate. Na krvnikovom pojasu visila je široka bradva, oružje kasapina. Mišićava ruka polete ka njoj, ali prekasno. Vukodavovi prsti već su mu stezali grlo. Krvnik zaboravi na bradvu i pokuša da razmakne te prste, zatim prestade da se koprca i konačno omlitavi. Vukodav opusti ruke. Teško telo se kao vreća skljoka na pod i ostade da leži neprirodno iskrenutog vrata. Vukodav se saže i s mrtvačevog pojasa odreza veliki svežanj ključeva. – Ako hoćeš, kazaću ti kako da stigneš do riznice – začu se iz kaveza. – Samo, zaklinjem te tvojim b ogovima, mladiću... ispuni moju molbu. Posle njegovog vrata moj ti neće izgledati mnogo debeo... Vukodav čučnu pred rešetkasta vratanca i poče da traži odgovarajući ključ. – Bolje reci – promrmlja – gde da nađem Ljudoždera. Nije očekivao razuman odgovor, ali sužanj odmah odgovori: – Naći ćeš ga na vrhu kule, u ložnici... naravno, ukoliko uspeš da se probiješ donde. Danas su kunsu poklonili robinju i on je, verovatno, već ustao od stola. Treći ili četvrti ključ je škljocnuo u bravi. Vratašca se pokrenuše na davno nepodmazanim šarkama. – Da ne lažeš? – progunđa Vukodav. – Zašto bih ti verovao? – Istinu sam rekao – uzvrati sužanj, zabaci glavu i podmetnu tanak, prljav vrat koji je virio iz rita. Vukodav ga letimično pogleda i primeti kako nabrekle žile pulsiraju pod kožom. Njegov narod smatrao je smrt davljenjem nečistom. Nevoljnik je zaista očajan ako ga i takva smrt zadovoljava. Vukodav ćutke uze sužnjevu sasušenu ruku – ovaj se trgao od dodira – i otključa okove, iz prvog pokušaja nepogrešivo pogodivši pravi ključ. U okove se dobro razumevao. Ako ga je nešto iznenadilo, bili su to predivno oblikovani zglavci i dugački prsti, međutim, sa iščupanim noktima. – Hvala, mladiću – ganuto prošaputa sužanj. – Znači, neću umreti u lancima... Tome se on očigledno nadao. – Na onom kraju hodnika postoje vrata – reče mu Vukodav. – Verovatno si dovoljno pametan da nađeš klinove koje treba pritisnuti. Dalje će biti stepenice i tunel s vodom. Udahni što više možeš vazduha, zaroni i plivaj nalevo. Tamo će biti rešetka, ali srednju šipku sam izvalio. Odmah zatim je reka. Ako želiš da živiš, izaći ćeš. Za njega je to bio veoma dugačak govor. Ustao je i, pokupivši koplje, izašao kroz vrata na koja je ušao dželat. Nije čuo kako je sužanj, nemoćnom rukom opipavajući otvorena vratanca kaveza, jedva čujno promrmljao: – Znam... Ja sam sagradio ovaj zamak... Vukodav se šunjao hodnicima usnulog zamka razmišljajući zašto krvnici svih njemu poznatih zema lja uvek idu da muče svoje žrtve noću, kao da je to neko pravilo. Možda zato da presvetlo Sunce, svevideće Oko Bogova, ne bi gledalo bestidnosti čak ni kroz kamene zidove tamnice. U životu nije sreo nijednog dželata koji nije bio kukavica. U Ljudožderovom zamku samo zidovi podzemlja, temelji bedema i prizemlje bili su od kamena. Sve ostalo bilo je sagrađeno od dobre hrastovine, koja je nekada krasila brežuljke Vukodavovog zavičaja. Uskoro će se dobroj hrastovini okončati teška služba... Iz vrećice za pojasom Vukodav je povremeno vadio jasikovo iverje i gde god je mogao zabadao ga u procepe među brvnima. Iverje je bilo mokro, s njega se sprala krv i bila gotovo nevidljiva. Ništa zato. Neće mu to smetati da odradi svoj posao. Niko mu se nije isprečio na putu. Dok se peo, sreo je svega nekolicinu ratnika. Trojica su bili Segvani, Ljudožderovi saplemenici. Ostali su bili najamnici, koji su i sami davno zaboravili koji ih je narod porodio, sebi na sramotu. Po Vukodavovoj proceni, od njih jedino možda novorođenče ne bi uspelo da se sakrije. A ko sve njega nije lovio za poslednjih jedanaest godina... Prošao je pored dve prostorije gde su komesi posle dobre terevenke spavali kao zaklani. Oba puta Vukodav je bio u iskušenju da nakrivi uljane svetiljke, ili premesti baklju tako da plamen zahvati zastore na zidu. Oba puta je odustao i nastavio da se nečujno šunja. Prevremena uzbuna nikako mu nije odgovarala. Razmišljao je i o tome zašto li je čoveka u kavezu krvnik nazvao čarobnjakom? Koliko se Vukodav razumevao u te stvari, pravi čarobnjak bi već odavno odleteo na drugi kraj sveta, prethodno se obračunavši s napasnikom, pretvorivši mu zamak u prah i pepeo. Mada, ko bi ga znao, šta ako su ga odmah okovali, a zatim mu dugo nisu davali vode? Čik ti vračaj okovanih ruku i žedan. Izgleda da se i čarobnjaci ponekad nađu u nebranom grožđu. Poput običnih ljudi. Nije ga, valjda, Ljudožder savladao čarolijama... Sada je zarobljeni čarobnjak najverovatnije već plivao rekom. Eto mu vode koliko mu duša želi... A šta ako se Ljudožder, u stvari, bavi magijom? Šta ako je od samog početka znao za prispeće Sivog Psa i dozvolio mu da se dovde probije samo zato da bi ga uhvatio na samom pragu? Zabranio je sebi da misli o tome. Tako i lovac koji se sprema u šumu iz sve snage nastoji da odagna misli o medvedu. Izvadio je iz vrećice poslednji iver i zabio ga među najniže redove brvana. Ma kako se sve ovo završilo, toj sili Ljudožder neće odoleti. Nema od nje ni zaštite ni odbrane. Samo je Bogovi mogu zaustaviti, niko više. Tako da, ukoliko kuns Vinitarije još nije naučio da leti... Vukodav se obreo pred uskim zavojitim stepeništem. Vodilo je nagore. U mislima odmeri visinu kule, kako ju je video sa reke. Ovaj uspon verovatno je poslednji. Čarobnjak je rekao – na poslednjem spratu. Znači, vrata ložnice su blizu, a pred njima, bez svake sumnje, stražar. Prodoran ženski vrisak koji se razlegao odozgo, a odmah zatim i škripa podnih dasaka pod čizmama, uveriše Vukodava da nije pogrešio. Pa da. Čak i da Ljudožder zaista ume da vrača, sada je očigledno zauzet nečim drugim. Poče da se penje. Umeo je svaku stepenicu da natera da bude tiha, čak i onu najškripaviju. Devojka odozgo ponovo je zavrištala dugim, očajničkim krikom. Nije mu bio prvi put da sluša takvu vrisku. Klizio je napred penjući se sve više. Nastojao je da opazi stražara pre nego što ovaj ugleda njega. Poslednji zavoj pretrčao je pognut, a onda se čitavom svojom visinom uspravio. Desetak koraka ispred njega nazirala su se široka stražareva leđa ogrnuta kožnom jaknom. Ispod jakne virila je žičana košulja. Priljubljen uz vrata, ratnik je pokušavao ili da prisluškuje, ili da viri kako se tamo unutra zabavlja njegov gospodar. Vukodav tiho zakuca prstom po zidu. Stražar se trže i okrete se. Nije se čak ni latio mača, uveren da ga je neko od starešina zatekao i da mu sada sleduje grdnja. Teški nož koji je Vukodav bacio do balčaka mu se zabio u oko. Priskočivši, Vukodav prihvati telo u p adu, tiho ga spusti na pod i izvuče nož. Zatim je oprezno upro leđima o vrata. Naravno: zaključano. Kuns Vinitarije, krupan muškarac svetle brade, stajao je pored postelje namotavajući oko pesnice debeli pramen teške, svilenkaste kose. Kraj njegovih nogu, na podu se izvijala naga robinja, petnaestogodišnja lepotica nežnog, netaknutog tela i pokretâ divlje mačke. Vinitarije joj je čizmom nagazio slabinu i vukao je za kosu, primoravajući krhko telo da se bespomoćno koprca. Ljudožder ju je odmeravao odozgo, kao poslasticu tek iznetu na sto. Taj izraz nije stigao da nestane s njegovog lica kada su se vrata odvalila uz grohot. Krajnje neočekivano, jer da je spolja dopro ikakav zvuk borbe ili zveket oružja, on bi ga svakako čuo. Vinitarije bi se mogao zakleti da nikad u životu nije video muškarca koji je stajao u razvaljenim vratima. Izgledao je kao poludivlji, krajnje svirepi pas, koji ne bi ustuknuo ni pred čoporom vukova. U ruci je držao kratko koplje sa širokim, oštrim vrhom. Levo rame, razmrskano o vrata, krvarilo mu je. – Ko si ti? – dreknu kuns. Usput je stigao da primeti stražareve čizme koje su virile iza vrata i zaključi da neznanac tu nije dospeo slučajno. Na trenutak čak oslušnu ne čuje li se juriš na kapiju. Ali ne. Čovek s kopljem bio je sam. Heg bi ga znao kako je prešao zidine, prošao budnu stražu, bešumno uklonio stražara pred vratima. U svakom slučaju, bio je vrlo opasan. A družina, ma koliko vikao, neće stići na vreme. Ljudožder nije bio kukavica. – Ko si ti? – ponovi on, pokušavajući da dobije na vremenu. Vukodav ćutke kroči na otrcani monomatanski tepih koji je video i bolje dane. Neće valjda podsećati kunsa na rod Sivog Psa i na dečaka koga nekada davno nije dotukao, iskušavajući sudbinu. Započeti razgovor s neprijateljem znači povući među vama nevidljivu ali veoma jaku nit koja te sprečava da ga ubiješ. Nije nameravao čak ni da mu ponudi dvoboj. Nije imao razloga da traži pravdu od Bogova. On je došao da pogubi Ljudoždera. Za to nije potreban nikaka v Božiji sud. Vinitarije ispusti devojčinu kosu. Ona munjevito šmugnu u ugao. Tamo je klekla i, zaboravljajući na svoju golotinju, razrogačenih očiju posmatrala dvojicu muškaraca, jer je u jednom od njih iznenada naslutila svog izbavitelja. Vinitarije je bio iskusan ratnik i nije izgubio nekadašnju okretnost ni kada se poprilično raskrupnjao. Brzina kojom se bacio prema oružju na zidu teško se od njega mogla očekivati. Ali je Vukodav u međuvremenu već hitnuo koplje. Ono je Ljudožderu probilo stomak, odbacilo ga unazad, strahovitom snagom udarilo u zid i zaglavilo se između brvana. Udarac koji se priprema jedanaest godina ne promašuje cilj. A ako promaši, znači da ga nije naneo Vukodav. Neko vreme Ljudožder je, ne shvatajući, piljio u svoj stomak i dršku koplja koja je štrčala iz njega. Zatim se uhvatio za nju i zaurlao. Jezivim, besmislenim krikom smrtno ranjene zveri. Ljudožderova rika razlegla se čitavim zamkom – samo je gluv ili mrtav ne bi mogao čuti. Ali Vukodav je znao da komesi neće dojuriti. Njegove bose noge već su osećale potmulo podrhtavanje koje je dopiralo kroz hrastov pod i debele tepihe. Zatim se začuše uplašeni glasovi. Negde dole pokrenuli su se trupci u zidovima, zaljuljale se tavanice, propinjali se podovi, sa strašnim treskom razilazili su se dobro uklopljeni uglovi. Nikakva sila ne može odoleti snazi drveta koje je izraslo na raskršću šumskih staza i tamo se i osušilo. Jedino bi je Bogovi mogli zaustaviti. Ali Bogovi neće hteti da se mešaju. Vukodav je u to bio siguran. Prikucan uza zid, Ljudožder se još uvek koprcao i uz prigušeno stenjanje uzaludno nastojao da iščupa koplje iz rane. Na tepihu pod njim širila se tamna lokva. Vukodav ga i ne pogleda. Okrete se prema jugu, tamo kuda je vodila životvorna Sunčeva putanja, gde se uzdizalo večno Drvo na kojem počivaju svetovi, gde se u ognjenom okeanu zelenelo Ostrvo Života i na njemu posvećena Obitelj Bogova. Tuda, ka tom Ostrvu, otplovila su sva deca Sivog Psa. Jedino je Vukodav preživeo da b i se vratio i osvetio za istrebljeni rod, za osramoćeni dom, za oskrnavljena ognjišta. I evo, osveta je izvršena. Šta mu je još preostalo? Malo toga. Da otpeva Pesmu smrti i sa pogrebne lomače u koju će se uskoro pretvoriti Ljudožderov zamak, otisne se u susret precima... Vukodav sklopi oči, spusti ruke i zapeva. Tim stihovima njegovi daleki preci ispraćali su i poučavali umiruće. Njih su izgovarali ratnici njegovog plemena kada su ostajali sami protiv stotine. Vukodav je samo dva puta čuo Pesmu smrti: kada su sahranjivali prabaku, zatim dedu. Reči su se zauvek urezale u bistro dečije pamćenje. A i imao je na raspolaganju čitavih jedanaest godina da zauvek zapamti svaku reč. Da stotinama puta ponovi Pesmu u celini, i svaku reč pojedinačno... Užurbano vreme sve hita kô svagda I Nezvana Gošća već stiže do praga. Sa drveća mraz je sve ukrase strgô, Al’ izdanci mladi obrastaju drvo. Dogod se nekome osmehuje svanuće, Nezvana Gošćo, zalud ti pregnuće. Dogod se sjedinjuju usne i potom... Nećeš ti prigrabit vlast nad Životom! Da li je iko živ još pamti? Ili se danas Pesma čuje poslednji put, jer ovaj Sivi Pas neće imati štenadi? U velikom boju Nezvana će Gošća Pred nadmoćnom silom da zanemoća. Ponekom će podstaći poslednje sanje, Al’ zrna će nići čim proleće grane. Pod se klatio, njišući se sve jače. Masni dim požara grebao je grlo, kuljajući kroz otvorena vrata. Duše osvećenih sada mogu ponovo da se ovaplote i žive na zemlji. Vukodavu kroz glavu prolete misao: da li će uspeti da dovrši Pesmu? Nije uspeo. Uz kolena mu se privilo nešto živo. Drhtavo. Plačuće. Preko volje otvori oči i ugleda robinju. Očajni golišavi devojčurak gledao ga je s užasom i nadom. Usne su joj podrhtavale, niz nežne detinje obraze slivale su se suze, plave oči molile su za izbavljenje. Od Ljudoždera koji je još izdisao pribijen uza zid. Od pohotnih najamnika kojima je sutra trebalo da pripadne. Od za mka koji samo što se nije raspao pod njihovim nogama... Tog trenutka kroz uzani prozorčić dopre prodoran pisak. Vukodav se okrete taman na vreme da vidi kako u sobu uleću dva velika slepa miša, usrdno mašući opnastim krilima. U šapicama su držali dugačak štap; na sredini je strmoglavce visio Neleteći Miš. On radosno zapišta kad spazi Vukodava. Slepi miševi uzleteše pod tavanicu a Miš, otpustivši se, pade tačno na glavu svom drugu. – Nastradaćeš jednom! – reče Vukodav pokušavajući da ga ispetlja iz kose, kako bi ga ponovo posadio na štap i otpravio napolje. Neleteći Miš ga dirljivo gricnu za prst. I zapišta nešto svojima – sigurno se zahvalio. Odbacivši štap, ovi brzo izleteše kroz prozor. – Kako hoćeš – promrmlja Vukodav, shvativši da mu neće biti dozvoljeno da umre onako kako je maštao. Dve izlišne žrtve na njegovoj pogrebnoj lomači bile bi isuviše. Saže se i preseče konopac kojim su joj ruke oko laktova bile vezane na leđima. Svukao je sa postelje debeli prekrivač, prorezao u sredini rupu i nadenuo ga na devojku. Zgrabio ju je za ruku i potrčao niz stepenište. Vukodav nikada nije zaboravljao mesta kuda je bar jednom prošao. Hitao je nazad sa sigurnošću psa-goniča koji juri po svežem tragu. Pamtio je gde je zatakao iverje, gde su bile buktinje i svetiljke koje su izazvale požar. Kad mu je vatra na kraju preprečila put, zamislio se samo na trenutak, procenjujući da li će uspeti da je preskoči do sledećeg odmorišta. Taj trenutak bio je dovoljan da iz vatre pred njega izleti izbezumljeni stražar. Vukodav se povukao, ali ovaj je protrčao ne primetivši ga: odeća na njemu je gorela ostavljajući dimni trag. Devojka prestrašeno vrisnu. Vukodav je zgrabi u naručje, tutnu joj u ruke Miša koga je konačno uspeo da iščupa iz kose, umota oboje prekrivačem i u skoku se baci kroz plamen. Vlažna kosa i kožne čakšire samo delimično su ga sačuvali. Učini mu se da mu sa obnaženih grudi i bosih nogu deru kožu. Zaklonivši nekako laktom oči, munjevito pretrča desetak koraka i već je bio s druge stra ne kada se desni zid stropoštao uz strašan tresak. Dimeći se, iz njega izlete oguljeno deblo, zakotrlja se hodnikom i snažno udari Vukodava u bok, oborivši ga na zemlju. Odmah je skočio, shvatajući jedino to da je još živ i da može da trči. Drugo stepenište bilo je pravo pred njim, kako je i računao. Sjuri se niz njega, preskačući po četiri stepenika. Negde daleko gore, Ljudožder je još jednom zaurlao. Zaurlao je tako da se čulo kroz tutanj požara i krike izbezumljenih ljudi. Verovatno je vatra stigla do ložnice. Zatim je krik utihnuo – zauvek... Još nekoliko puta Vukodav je nabasao na ratnike. Većina nije ni na šta obraćala pažnju. Samo je jedan nešto posumnjao ugledavši polugolog neznanca, prekrivenog čađu, koji za sobom vuče umotanu devojku. Najamnik je odmah posegnuo za mačem, ali ga Vukodav, ne zaustavljajući se, šutnu u slabinu, da ubuduće gleda svoja posla. Ratnik se presamitio hvatajući vazduh ispunjen garežom. Obišavši ga, Vukodav prolete kroz vrata koja su vodila dole, u podzemlje. Zalupi ih i, za svaki slučaj, okrete ključ koji je još stajao u bravi s unutrašnje strane. Podrum je bio ispunjen zagušljivim dimom koji se valjao u teškim talasima, ali ovamo se, izgleda, niko nije setio da zaviri. Bilo je nemoguće disati, baklja na zidu jedva je čkiljila plavičastim jezičcima. Devojka tiho kriknu kad ugleda mrtvog dželata. Zatim još jednom kada ugleda kavez. Vukodav procedi psovku kroz zube. Ispostavilo se da oslobođeni sužanj nije čak uspeo ni da kroz otvorena vratanca ispuže iz kaveza. Jedva je smogao snage da provuče kroz njih glavu i ramena. Ležao je licem ka zemlji, a izmoždene ruke su mu podrhtavale pokušavajući da učine još jedan napor. Vukodav ponovo opsova i, ne usporavajući korak, saže se i slobodnom rukom ga podiže. Učini mu se da koščato, strahovito prljavo telo nema težine. Sužanj se stresao, uzdahnuo, nerazgovetno promrmljao „hvala“ i obesio kao mokra, smrdljiva krpa. Ubrzo je Vukodav već stajao pred vratima koja su vodila prema tajnom prolazu, opipavajući klinove: možd a se neki pomeri. Nije bio sasvim ubeđen da će mu, ukoliko ne nađe skriveni mehanizam, poći za rukom da razvali i ova vrata. – Pusti mene, mladiću – prošapta sužanj. – Ja znam... Vukodav nije imao ništa protiv. Obuhvatio ga je oko rebara i podigao ispred sebe, licem ka vratima. Na kraju krajeva, ovaj malecki ga je nepogrešivo uputio na Ljudoždera. Ko će ga znati, možda ni sada ne laže. Pod levom rukom osećao je ludačko lupanje srca u bestelesnim grudima. Dugački prsti preleteli su po glatkim daskama, pronašli jedan od klinova i, na Vukodavovo čuđenje, zadobovali po njemu zamršenu melodiju. Gotovo istovremeno u dubini zida poče da se preliva voda, začu se poznato škripanje i vrata se pokrenuše u stranu. Tada se odnekud odozgo začu stravičan udar, a odmah zatim i teški, spori tutanj. Ljudožderov zamak pretvarao se u zadimljenu ruševinu. Pod i zidovi podruma zatresoše se, a kamena tavanica uz tresak se obruši rasipajući pesak i sitno kamenje. Buktinja zacvrča i ugasi se, ostavljajući begunce u mrklom mraku. Ali najgore od svega bilo je to što su se vrata zaustavila, pomakavši se samo za tri šake. Vukodav je upirao iz sve snage pokušavajući da ih pomeri. Uzalud. Nije morao da meri otvor da bi shvatio: od sve troje, jedino je za njega bio preuzan. Slegao je ramenima i nasmešio se prvi put posle dugo, dugo vremena. Znači, Pesma smrti ipak će biti dopevana. Sada će za to imati vremena na pretek. Jedino ga je kopkalo zašto je Gospodarica Sudbina izabrala da klopku zatvori upravo onog trenutka kada se ozbiljno ponadao da će preživeti. Zašto mu nije data brza i časna smrt u zamku koji se ruši, već je zarobljen kao pacov u smrdljivom podrumu, zajedno s lešom zadavljenog dželata? A možda su Bogovi odložili njegovu smrt samo zato da bi spasao ovo dvoje? Kakva li je sudbina njima namenjena? Možda sužnja iz kaveza nisu uzalud nazivali čarobnjakom? Šta ako se on ukaljao tako strašnim savezništvom s Tamom da onaj ko ga oslobodi mora da zauzme njegovo mesto i sam otrpi po slednje muke koje je on izbegao? Vukodav iščupa iz kose Miša koji je vrečao i ujedao, i ponovo ga dade devojci, umotavši ga krajem prekrivača da joj ne bi izgrebao ruke. Dovede je do vrata – ona nije videla u mraku i uplašeno se stiskala uz njega – i izgura je napolje. Gipko telo bez napora je skliznulo kroz otvor. – Tamo su stepenice, nemoj da se oklizneš – reče, podižući bespomoćnog čarobnjaka i otpravljajući ga za njom. – Silazi u vodu i plivaj levo, u tunel. Ne boj se rešetke, izvaljena je. Izvuci i ovu gomilu kostiju i Miša, ako uspeš. Hajde, kreći. Ono što je usledilo zapanjilo je Vukodava. Uz očajnički jecaj devojka se baci nazad kroz otvor, nevešto ga napipa u mraku i zari uplakano lice u njegove gole grudi. Vukodav se zgranuo i neko vreme stajao skamenjen, bez snage da se pomeri ili progovori. Zatim je odgurnu od sebe, snažno je šljepkajući po donjem delu leđa. – Kreći, rekao sam! A kroz glavu mu prolete bogohulna misao: zašto ne bi pokušao kroz ista vrata kojima su došli? Prolaz je verovatno zatrpan, ali, ko zna... I šta im je to trebalo, njemu, njoj i Mišu, da u njemu ponovo bude želju za životom, ako je sve trebalo upravo ovako da se završi? – Dete moje – začu se tihi čarobnjakov glas i Vukodav se ponada da će ovaj uspeti nežnošću tamo gde on nije uspeo grubošću. Međutim, čarobnjak reče: – Dete, da li bi mogla da dohvatiš treći kamen odozgo, u uglu zida, preko puta vrata? – Zašto? – šmrcnu devojka. – Radi se o tome – napuklim glasom objasni čarobnjak – da naš milosrdni drug uspe da nam se pridruži... Ako ga dohvatiš, pritisni donji ugao... Čovek Vukodavove visine lako bi dohvatio treći kamen i bez propinjanja na prste. Robinja je bila za dve glave niža od njega. Napipala je zid i počela da skače – ćutke, u mrklom mraku, uporno pokušavajući da malom pesnicom udari po naznačenom mestu. Vukodav je umorno seo na pod trudeći se da ne misli na slučajni zagrljaj i dodir nežnog, ustreptalog tela. Žar bitke gasnuo je u njemu, oprljenu kožu nije smeo n i da dotakne, desni bok bolno je pekao i, čini se, oticao. – Trebalo je drugačije da rasporedim senzore – promrmlja čarobnjak. – Mada... Vukodav nije razumeo tu zamršenu reč. Ali ništa nije pitao. – Dosta! – viknu u tamu. – Gubite se! Na ovo dvoje to nije ostavilo ama baš nikakav utisak. – Dete – neobično smireno reče čarobnjak. – Dođi ovamo. Sedi. Tako. Daj ruku... Ja znam da ćeš sada uspeti. Možeš ti to. Pokušaj. I devojka doskoči. Sto prvi, a možda i dvesta prvi put. Snažne noge odbaciše lagano telo i okrvavljena mala pesnica udari u donji ugao kamena, trećeg odozgo, na zidu naspram vrata. U početku se ništa nije desilo. Ali ubrzo je neka neodoljiva sila nalegla na vrata, s podjednakom lakoćom lomeći hrastove daske i debele bronzane klinove. Vukodav je ustao i očima koje vide u mraku posmatrao kako se kamena tavanica polako spušta. Začu se jauk čarobnjaka pogođenog odletelom krhotinom. Spustivši se otprilike do sredine vrata i smrskavši ih u paramparčad, tavanica se zaustavila. Vukodav nogom izbi ostatke dasaka i hitro pređe na drugu stranu. Ponovo je podigao čarobnjaka i ćutke krenuo napred, tamo gde su čekale stepenice i hladna voda u kamenom tunelu, nagoveštavajući slobodu. Sunce se bližilo podnevu. Vukodav je sedeo na obali rečnog rukavca obgrlivši rukama kolena, ne misleći ni o čemu. Juče se spremao da po sopstvenoj volji okonča svoj život. Ma kakav ishod imale, takve odluke uvek se nečim plate, čak i kada su plod trenutnog poriva. A Vukodavu je to bio cilj kojem je stremio jedanaest godina. Zbog koga je živeo. Zbog kojeg je bezbroj puta ostajao živ. Nikada nije ni pomišljao šta uopšte može da bude posle. Posle? Zašto? Zbog koga i zbog čega? Jednostavno, „posle“ nije postojalo. Juče se život završio. Dalje... Sedeo je nepokretno zureći pred sebe kao u zid, a glava mu beše prazna poput otvorenog groba u koji su zaboravili da spuste mrtvaca. Čarobnjak je ležao u blizini, izlažući sunčevim zracima svoje srećno, slepo lice, okupan i umota n u stari prekrivač. Neleteći Miš, koji je oduvek bio nepoverljiv prema strancima, blaženo mu je sedeo na stomaku i nije ni pomišljao da se buni, dok su mu pažljivi prsti opipavali poderano krilo. Vukodava se to nije naročito ticalo, ali ipak ga je kopkala znatiželja. Prethodnog dana beše ubeđen da je iz podzemlja izvukao ruševnog starca, ali sada se videlo da je pogrešio. Bezbojne čupe, pune štroke i gamadi, posle poznanstva sa sapunskim korenom i koštanim češljem koji se zatekao u Vukodavovoj vreći preobrazile su se u mekane pepeljaste uvojke koji su u zatočeništvu narasli do stražnjice. Čarobnjak je uporno molio da mu se skrati kosa, ali Vukodav je to glatko odbio. Pošto je dugo bio zatočen u kavezu, prirodno je da oglupi. Ali ne baš toliko. Tek što se dočepao slobode, odmah bi svoju kosu da prepusti zlim duhovima i čarobnjacima. Samo mu još to treba. Osim toga, imao je oči kakve Vukodav nikada ranije nije video: tamnoljubičaste, što bliže zenici to svetlije. Kada se smejao – a smejao se često – u očima su mu se prelamali zlatni sunčevi zraci. Što se tiče tela, i pored nakazne mršavosti ni ono ne beše sasvim staračko. Vukodav nije nameravao da zapitkuje. U Vukodavovoj rezervnoj košulji, čiji rukavi behu predugi za njene ruke, devojka je gacala po vodi do kolena. Nožnim prstima na dnu je vešto nalazila prošlogodišnje vodene orahe, vadila ih i slagala na obali da se suše. Mogli su da se jedu, bili su čak ukusni, a njihov sok smatran je lekovitim. Tim sokom su ona i Vukodav već nekoliko puta od glave do pete premazali čarobnjaka koji je sve trpeo bez roptanja. Zatim je Vukodav tim sokom premazao i svoje opekotine. Devojka je htela da mu pomogne, ali nije joj dozvolio. Nije ona bila jednostavno lepa. Ružne petnaestogodišnje devojke ne postoje, ukoliko je sudbina bila iole pravična. Bila je preterano, prosto bezobrazno lepa. Vukodav ju je posmatrao ispod oka. Bilo je lako zamisliti kako na svilenoj vrpci vodi krotku srnu. A možda i carskog leoparda. Da bi nasrnuo na tako nešto, moraš z aista da budeš Ljudožder... Kad samo pomisli: da juče nije uspeo da izvali šipku pod vodom, ili da otvori vrata podzemlja. Da su stražari bili manje pijani i uhvatili ga dok je išao gore. Da je koplje promašilo... ne, to se nije moglo desiti. Kad samo pomisli da bi ona sada bila u kandžama onih iscerenih izroda. Ili bi kao bezoblična hrpa ležala negde u podrumu, izmučena do polusmrti. – Šta to ovde miriše? – začu se najednom čarobnjakov glas. – Miris mi je tako poznat... Vukodav je dugo ćutao, zatim odgovori: – Cveta divlja trešnja. Uopšte nije nameravao to da kaže. Osim toga, bilo mu je bolno da govori. Nagnječena rebra nepodnošljivo su ga bolela pri svakom pokretu, pri svakom uzdahu. – Divlja trešnja – ponovi čarobnjak uz blaženi osmeh. Devojka je prestala da vadi orahe i izašla iz vode. – Da ti naberem, gospodine? – Ma kakvi – uplaši se slepac. – Ona je živa, neka cveta. Oboje su govorili venski: čarobnjak vrlo čisto a devojka s jakim južnjačkim naglaskom. Vukodavu je išlo na živce njihovo čavrljanje. Okrenuo se, primetivši usput da je devojka sela uz čarobnjaka, izvadila češalj i počela da raščešljava i dovodi u red njegovu dugu bradu. Juče je u podzemlju veliki i snažni muškarac jedva izbegao sigurnu smrt – kako da mu se, plačući, ne obesi o vrat? Zato su danas pomoć i nega bili potrebni drugom, a taj drugi je još, za razliku od njega, bio razgovorljiv i prijazan. – Vukodav je u pravu, a Ljudožder nije – ponovo se, sasvim neočekivano, oglasi čarobnjak. Izgledalo je da se obraća devojci, ali Vukodav se trže – isprva od čuđenja, a zatim od bola u slabini. – Šta? Bio je sasvim siguran da nije rekao svoje ime. – Ništa – s iskrenim čuđenjem uzvrati čarobnjak. – Izvini ako sam te nečim uvredio. Samo sam se setio jedne uzrečice tvog naroda, izgleda jedine u kojoj se pominje Ljudožder... Ko si ti, momče? Neko ko vidi nikada ne bi Vukodava nazvao momkom. Bilo bi zanimljivo čuti šta bi čarobnjak rekao da je mogao da v idi njegove ožiljke, sedu kosu i slomljen nos. Nije želeo da odgovori i ćutao je. Ali pokazalo se da nije moguće tek tako se osloboditi bivšeg zatočenika koji se dovoljno naćutao u kavezu. – U početku sam – nastavi on – mislio da si lopov. Kad si se vratio s devojkom, bio sam uveren da si joj rođak. Ali, vas dvoje ste iz različitih plemena i mislim da joj nisi mladoženja. Oprosti mi moju radoznalost, momče, ali ko si ti? Vukodav im okrete leđa. Sve bi dao samo da opet bude sam. – A ti, dete? – upita čarobnjak. – Kako se ti zoveš? Vukodav naćuli uši. – Nilita, gospodine... Vukodav pomisli kako joj to ime izvanredno pristaje. Kao poljski zvončići na večernjem povetarcu: Nilita... – Odakle si? – Iz Sakarema, gospodine... I siroče sam. Nemoguće, pomisli Vukodav. Siroče – to je kada ama baš nikoga nemaš, ni bližih ni daljih rođaka, ni po ocu ni po majci... kada nemaš nikoga ko bi se zauzeo za tebe. – Roditelje mi je odnela kuga... neka im je kratak put i širok most – tiho je produžila. – Odgajili su me teča i tetka. Bili su dobri prema meni. Hteli su da me prodaju susedu za ženu, ali onda su došli trgovci robljem i mene prodadoše njima. Vukodavovo pleme oduvek je Sakaremce smatralo razbludnim i nečasnim narodom, savršeno nedostojnim obilatog sunca, bogate zemlje i ostalih neizmernih bogatstava koja su im data bez ikakve zasluge, sigurno nekim previdom Bogova. Zar je to moguće! Da svoju krv... Ono najsvetije što postoji na svetu... Takvu rodbinu bi trebalo pobiti. – Da li bi želela da se tamo vratiš? – upita je čarobnjak. – Ne, nikako! – zabrza ona. – Želim da ostanem s tobom... i s tobom, gospodine. – Ovo se već odnosilo na Vukodava i on se kiselo osmehnu. – Neka vam se kiša prolije pred noge... – Jaka smo ti mi gospoda – tiho se zasmeja čarobnjak, i odmah se ispravi: – bar što se mene tiče. Moje ime je Tilorn. Vukodav isprva nije poverovao svojim ušima, ali potom shvati da je od dugog zatočeništva ovaj zaista malo skrenuo. Sam Vukodav nije imao pravog imena, ali čak ni svoj nadimak ne bi nizašta na svetu rekao prvom neznancu na kog naiđe. Neprijatelj može oduzeti život samo telu, ali zli veštac može ukrasti dušu i oskrnaviti je. Ne izdrža i reče: – Ti si verovatno jedan od Bogova. Jedino se oni ne plaše da kažu svoje ime! – Od Bogova? – u slepim očima treperile su sunčane iskre. – Ma ne, šta ti je. Nisam ja čak ni čarobnjak, mada me neki i tako nazivaju. Jednostavno, moja vera uči da se na čistog čoveka prljavština ne lepi, makar mu znao i ime. S takvom verom si i dospeo u kavez, htede da kaže Vukodav, ali oćuta. Kao prvo, tuđa vera je isuviše tanana stvar, ako je dirneš – nećeš izbeći greh. Kao drugo, Bogovima njegovog sopstvenog naroda desile su se i gore stvari nego tom Tilornu. Kao treće, na Tilorna se prljavština, izgleda, zaista nije lepila. I najzad, sve je to njemu, Vukodavu, bilo savršeno svejedno. – A šta ćemo s tobom, hrabro srdašce? – obrati se Tilorn Mišu češkajući mu podbradak, na šta je ovaj samo žmirkao od milja. – Mogao bih da ti izlečim krilo. Samo mi treba oštar nož, igla sa svilenim koncem i jaka rakija za dezinfekciju. Sva Vukodavova ravnodušnost najednom se razveja, kao magla pod naletom vetra: – Šta? – Dezinfikovati – ponovi Tilorn razgovetno. – Vidiš, prijatelju, infekcija – to je zaraza koja dospeva u rane i čini da se zapale i zagnoje. Jaka rakija je ubija. Tako da dezinfekcija... – Ama pitam te da li ti to zaista možeš, ili samo blebećeš – prekide ga Vukodav. – Slep si. Crći će od bola dok ga budeš šio. Tilorn sleže koščatim ramenima. – Nabavi mi to što treba i sam se uveri. – Posle nekog vremena sa uzdahom dodade: – A sada, momče, da li bi mi pomogao da ustanem? Avaj, noge odbijaju da me drže, a ja... mmm... ne bih želeo da opoganim prekrivač u koji ste me tako pažljivo umotali. Vukodav se saže i podiže ga kao dete. Preseče ga oštar bol u rebrima, a pred očima zaigraše zeleni svetlaci. Neka, ne dešava mu se to prvi put i, daće Bogov i, neće biti ni poslednji. Kao da se lagano budio iz dugog, veoma dugog sna. Pirkao je topli vetrić i zaista donosio miris divlje trešnje. Treba se postarati da Miš ponovo poleti. Treba kupiti jaku rakiju i svileni konac. Treba obući devojku Nilitu i nabaviti joj nekakvu nisku za vrat. Makar i od obojenog stakla koje prekomorski trgovci uporno prodaju kao halisunske safire. Da, treba i ovog Tilorna prihraniti. Praznina koja je do tada zjapila pred njim postepeno se popunjavala. Odneo je bolesnog mudraca iza žbuna, pomogao mu da se uspravi i promrmljao: – Zovi me Vukodav.

Dodatne informacije

Izdavač Laguna
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter