Voda, paučina

Novi roman Voda, paučina Nade Gašić, najzagrebačkije spisateljice, počinje legendarnom poplavom Zagreba 1964. godine, dramatičnim opisom evakuacije stanovnika naselja Trešnjevke i nadiranja vode koja sa sobom donese i balvane i smeće i smrti, uvuče nas u svoje virove i ponese u dubine, zavrti i preplavi, sve dok nas kraj romana ne izbaci na svoje tvrde korice, kao brodolomnike, iscrpljene od njegova intenziteta, samozagledane i ako je u nama iole ukusa i samokritičnosti - katarzično ispražnjene i ispunjene. Malo je romana koji bešavno spajaju različite žanrove u harmoniku, pardon, harmoniju. U ovom romanu naći ćete bajke, ispovijedi, struju polusvijesti, materijale skinute s Interneta, psiho-profile ubojica… sav onaj materijal od kojega se život u njegovoj punini i složenosti i jezičnom šarenilu sastoji. Materijal koji je visoko artificijeliziran, e da bi se priveo dubini realiteta. No, to je sve samo carsko carevo ruho ispod kojega se krije priča koja razgolićava; priča o eskortnoj prostituciji, o žrtvovanom djetetu, o tri sestre, raspadnutim obiteljima, o vjenčanju i sprovodu, zdravoj hrani i nezdravim idejama, o retardiranom čovjeku Dečec Damiru i Djevici Mariji, kvartu – Trešnjevki – o mafiji i politici, policiji… ako već treba sve to reći u jednoj riječi: o Gradu (i Svijetu?), pomalo kiklopskom, pomalo Kirkinom. Opet, ni širok pojam Grada ne zahvaća dovoljno duboko u ovaj roman, pa ako ćemo pokušati ići pravo, zanemariti sve meandre i pritoke koje život znače, riskirati opasnost banalnosti, smijemo reći da je ovo roman o – krivnji. A s krivnjom se teško nositi, kao i s oprostom, kao i sa zaboravom. Sve što vrijedi je teško. A ovaj roman je ono najljepše i najteže; kraljevski baldahin protkan zlatom koji će spavača, padne li na njega, ugušiti.