Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.023

Facebook slicica

Katalog

Veridba je dugo trajala

Veridba je dugo trajala

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

86-7436-235-4

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

do 7 dana

Šifra:

N0164

Broj strana:

331

Težina:

434 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

15,00 KM
do 7 dana

Kategorije:

Sadržaj:

Petoricu francuskih vojnika, osuđenih na smrt zbog samoranjavanja, jedne januarske večeri 1917. njihovi sadruzi bacili su u snijeg, pred neprijateljski rov, da bi sprali odgovornost sa sebe. Cijele jedne noći i cijelog jednog dana petorica ljudi su pokušavali da prežive. Najmlađi među njima bio je Manek, koji nije imao ni dvadeset godina.

Na drugom kraju Francuske, kada je došao mir, Matilda želi da sazna istinu o događaju skrivenom velom ćutnje. I ona ima dvadeset godina, i bespomoćnija je od svih drugih, ali voljela je Maneka ljubavlju za koju nema prepreka. Zato će se boriti da ga pronađe, mrtvog ili živog, u lavirintu u kome ga je izgubila. Svih onih godina koje će kasnije svijet nazvati ludim, kada će džez prekriti zvuk ratnih doboša, njena istraga će biti njena vjeridba. Matilda će joj posvetiti svoj život, i uprkos vremenu, uprkos lažima, ići će do kraja nerazumne nade koja je nosi.

Snažnije nego ikada, pisac romana Ubistveno ljeto, Dama u automobilu, Muke žena suočava nas sa emocijama, porugom, srećom i čarolijom pisanja. A nadasve u ovoj knjizi otkrivamo istovremeno tvrdoglavu i krhku, privlačnu i uznemirujuću Matildu, koja će u srcu čitalaca zauzeti mesto među najznačajnijim junakinjama književnosti.

Svjetski bestseler po kojem je snimljen filmski hit u režiji Žan-Pjera Ženea, autora filma Čudesna sudbina Amelije Pulen.

ODLOMAK

Bilo jednom pet francuskih vojnika koji su vodili rat, jer tako stoje stvari.
Prvi, nekada avanturista i veseljak, nosio je oko vrata registarski broj 2124 koji je dobio u vojnom odseku Sene. Na nogama je imao čizme oduzete jednom Nemcu, i te čizme su tonule u blato, iz rova u rov, kroz lavirint gde je i Bog rekao laku noć, a koji je vodio do prvih borbenih linija.
Jedan za drugim, s mukom praveći svaki korak, išla su sva petorica prema prvim borbenim linijama, ruku vezanih na leđima. Vodili su ih ljudi s puškama, iz rova u rov – šljap, šljap u blatu, čizmama oduzetim jednom Nemcu – prema snažnim hladnim odsjajima večernje hladnoće, preko prvih borbenih linija, preko mrtvog konja i izgubljenih sanduka s municijom, i svih tih stvari zakopanih pod snegom.
Bilo je mnogo snega, i bio je to prvi mesec godine 1917, prvi njegovi dani.
Broj 2124 se probijao kroz streljačke šančeve čupajući, korak za korakom, noge iz blata; ponekad bi mu neki drugi vojnik pomagao vukući ga za rukav njegovog starog šinjela, prebacujući mu pušku na drugo rame, vukući ga za ukrućeno sukno šinjela, bez ijedne reči, pomažući mu da podigne jednu nogu za drugom iz blata.
A onda ta lica.
Bilo ih je na desetine, sva poređana sa iste strane, u uskim streljačkim šančevima, očiju oivičenih blatom, zurila su u prolazu u pet iscrpljenih vojnika koji su celokupnu težinu tela prebacivali napred da bi koračali, da bi išli dalje prema prvim borbenim linijama. Pod šlemovima, pri večernjoj svetlosti koja se probijala iza osakaćenih stabala, naslonjeni na bedeme opake zemlje, nemi pogledi u kolutovima od blata koji su na trenutak sledili, jednog po jednog, pet vojnika, s rukama vezanim konopcem.
On, broj 2124, zvani Eskim, a isto tako i Bastoš, u dobrim starim vremenima bio je stolar, tesao je daske, doterivao ih, odlazio da popije čašu suvog belog vina između dva kuhinjska kredenca – jedno belo kod Malog Luja, u ulici Amlo, u Parizu – obmotavao svakog jutra dugačak flanelski pojas oko struka. Namota ji, namotaji i namotaji. Njegov prozor je gledao na krovove od škriljca i golubove koji su poletali. U njegovoj sobi, u njegovom krevetu, bila je jedna crnokosa devojka koja je govorila – šta je ono govorila?
Pazi na žicu.
Probijali su se, gologlavi, prema rovovima na prvoj borbenoj liniji, pet francuskih vojnika koji su vodili rat, ruku vezanih konopcem raskvašenim i ukrućenim kao sukno njihovih šinjela, i pri njihovom prolasku ponekad bi se dizao glas, miran glas, nikad isti, nezainteresovan glas koji je govorio: pazi na žicu.
Bio je stolar, dospeo je pred vojni sud zbog samoranjavanja, našli su mu tragove baruta na ranjenoj levoj ruci, osudili ga na smrt. To nije bilo istina. Želeo je da iščupa sedu vlas s glave. Puška, koja čak nije ni bila njegova, opalila je sama, jer od mora na severu do planina na istoku, već dugo, u lavirintima koje su iskopali ljudi obitava samo nečastivi. Nije uspeo da dohvati sedu vlas.
Petnaeste su mu doneli sudski poziv i novac za zatvorenike. Trojicu. Prve u Šampanji. Uzdignutih, raširenih ruku, s pramenom plave kose na oku, dvadeset godina, i govorio je francuski. Govorio je – šta je ono govorio?
Pazi na žicu.
Ostala dvojica su ostala pored jednog svog koji je umirao, s nečim u stomaku, bleskovi vatre, bleskovi sunca, bleskovi. Pod napola zapaljenom dvokolicom, u sivim kapama optočenim crvenim, vukući se na laktovima, s kapama koje su se držale na glavi, sunce tog dana, drug. Gde li je to bilo? Pred sam kraj leta petnaeste, negde. Jednom se iskrcao iz voza u nekom selu, a na staničnom peronu, tu je bio pas koji je lajao, lajao na vojnike.
Broj 2124 je bio živahan i snažan, s jakim ramenima fizičkog radnika, što je i bio u mladosti, kada je otišao, avanturista i veseljak, u Ameriku, ramena drvoseče, transportnog radnika, lovca na zlato, zbog kojih je izgledao niži. Sada je imao trideset sedam godina, gotovo u dan, verovao je u sve što su mu rekli da bi opravdali nesreću i što je zakopano pod snegom, svoje čizme je uzeo od jednog neprijatelj a kome više nisu trebale, da bi njima, dobro ih napunivši slamom ili novinskim papirom, zamenio svoje stare cokule tokom besanih noći, osudili su ga u jednoj školi zbog samoranjavanja, i još jedanput, nažalost, jer je bio pijan i jer je napravio neku glupost s drugovima, ali samoranjavanje, to nije bilo istina. Pozvali su ga pred sud, dao je sve od sebe kao i drugi, nije shvatao šta mu se događa. Koračao je kao prvi od njih petorice jer je bio najstariji, po poplavljenim streljačkim šančevima, krupnih ramena pognutih napred, pod pogledima očiju oivičenih blatom.
Drugi vojnik s rukama vezanim konopcem bio je broj 4077 iz jednog drugog vojnog odseka u okrugu Sene. Još je pod košuljom imao pločicu s tim brojem, ali sve ostalo, znamenja i oznake čina, čak i džepovi njegovog koporana i šinjela bili su mu istrgnuti, kao i njegovim drugovima. Pokliznuo se na ulazu u streljačke šančeve, a vlažna odeća ga je ledila do srca, ali možda je to bila sreća u nesreći, jer mu je hladnoća umrtvila bol u levoj ruci, koji ga je bez prestanka mučio već nekoliko dana, kao i njegov duh, uspavan od straha, koji više nije shvatao u pravcu čega korača, osim možda prema kraju jednog ružnog sna.
Bio je kaplar, pre ovog sna, budući da je neko bio potreban i da su oni iz njegovog voda želeli da to bude on, ali mrzeo je činove. Bio je siguran da će jednog dana ljudi biti slobodni i jednaki među sobom, varioci sa svim drugima. Bio je varilac u Banjeu, pored Pariza, imao je ženu, dve ćerke i divne fraze u glavi, napamet naučene fraze koje su pričale o radniku, svuda u svetu, i koje su govorile – da, dobro je znao, već više od trideset godina, to što su govorile, i njegov otac, koji mu je tako često pričao o vremenu trešanja, takođe je to znao.
Znao je oduvek – njegov otac, koji je to nasledio od svog oca, usadio mu je to u glavu – da siromašni svojim rukama prave topove koji će ih ubiti, ali da su bogataši ti koji ih prodaju. Pokušao je to da kaže kad bi se ulogorili, u ambarima, u seoskim kafanama, kada gazdarica upali petrole jske lampe i žandarmi vas mole da se vratite, svi ste vi hrabri ljudi, budite razumni, vratite se. Nije dobro govorio, nije dobro objašnjavao. A bilo je toliko bede, kod vojnika, a vino, koje je pratilac bede, toliko im je otupljivalo pogled da je još manje znao kako da dopre do njih.
Nekoliko dana pre Božića, dok je izlazio na borbenu liniju, pronela se glasina o onome što su neki učinili. Napunio je svoju pušku i pucao sebi u levu ruku, veoma brzo, ne gledajući, ne ostavljajući sebi vremena za razmišljanje, samo da bude s njima. U toj školskoj učionici u kojoj su ga osudili bilo ih je dvadeset osam koji su postupili na isti način. Bio je zadovoljan, da, zadovoljan i gotovo ponosan što ih je dvadeset osam. Čak i ako ga on ne bude video, budući da je za njega sunce zalazilo poslednji put, znao je da će doći dan kada će Francuzi, Nemci i Rusi – „i nebesa s nama“, govorio je – da će doći dan kada više niko neće želeti da se bori, nikada, ni za šta. Napokon, tako je on verovao. Imao je plave oči, veoma blede plave oči prošarane sasvim sitnim crvenim tačkicama kakve ponekad imaju varioci.
Treći je bio iz Dordonje i na pločici na grudima nosio je broj 1818. Kad su mu ga dodelili, zavrteo je glavom s čudnim osećajem, budući da je bio iz doma za nezbrinutu decu i da je u domovima kroz koje je prolazio kao dete njegov ormarić u trpezariji ili spavaonici uvek nosio broj 18. Hodao je, otkad je naučio da hoda, teškim korakom, koji je ratno blato još više otežavalo, i sve je u njemu bilo teško i strpljivo i tvrdoglavo. I on je, takođe, napunio svoju pušku i ispalio sebi metak u ruku – desnu, bio je levak – ali nije zatvorio oči. Naprotiv, u čitavu je situaciju uneo pažljiv pogled, izvan sveta, pogled koji ne liči ni na jedan drugi jer je pogled usamljenosti, a prošlo je mnogo vremena otkako je broj 1818 vodio svoj sopstveni rat, sasvim sam.
Pazi na žicu.
Broj 1818 je sigurno bio najhrabriji i najstrašniji od petorice vojnika. Za trideset meseci, koliko je bio u ratu, nikada se nije pričalo o njemu, ni kad nikome nije rekao ništa o sebi. Odveli su ga s njegovog imanja, jednog jutra u avgustu, stavili ga na voz, dali mu da čuva svoj život, da bi se vratio, ništa drugo nije razumeo. Jednom je zadavio jednog oficira iz svog odreda. Bilo je to na Voavri, tokom jedne ofanzive. Niko nije saznao. Zadavio ga je svojim dvema rukama, drobeći mu grudi kolenom, pokupio je njegovu pušku, trčao je, pognut pod kišom metaka, i zatim eto.
Imao je ženu, i ona je bila nahoče, čije se nežne kože sećao otkad je bio daleko. Bilo je to kao pukotina u njegovom snu. I često se prisećao bisera znoja na njenoj koži, kada bi radila s njim ceo dan, i njenih jadnih ruku. Ruke njegove žene bile su ogrubele i ispucale kao ruke nekog muškarca. Na imanju su zapošljavali do tri nadničara istovremeno, koji nisu štedeli truda, ali svi muškarci, svuda, bili su odvedeni u rat, i njegova žena, koja je imala dvadeset jednu godinu, devet manje od njega, ostala je sama da ga održava.
Imao je i malog sina, koga je napravio za vreme prvog odsustva, zahvaljujući kome je dobio i drugo odsustvo, koji je već hodao od jedne stolice do druge, koji je bio jak na njega, nežne kože kao u svoje majke, i kome je ime bilo Batisten. Za trideset meseci, imao je ta dva odsustva, i još jedno bez dokumenata, koje ga nije odvelo dalje od Istočne stanice u Parizu, jer to nije bilo moguće, ali njegova supruga, iako je jedva znala da čita i piše, shvatila je, hiljadu kilometara daleko od njega, šta treba da se uradi i on je plakao prvi put u životu. Nikad nije plakao, nije se sećao ni jedne jedine suze od svog prvog sećanja – platan, kora, miris platana – i bez sumnje, uz malo sreće, nikada više neće ni plakati.
Treći je bio jedini od petorice osuđenih vojnika koji je još verovao u mogućnost da ih neće streljati. Govorio je sebi da se, ako žele da ih streljaju, ne bi mučili da ih vode na drugi front, i to do prvih borbenih linija. Selo u kome su im sudili nalazilo se u okrugu Some. Na početku ih je bilo petnaest koji nisu imali olakšavajuće okolnosti, a zati m deset, a zatim pet. Pri svakom zaustavljanju gubili su ih nekolicinu, o čijoj sudbini nisu ništa znali. Jedne noći su se vozili u jednom vozu, drugog dana u drugom, naterali su ih da se popnu u jedan kamion, a onda u neki drugi. Išli su prema jugu, zatim prema zapadu, pa onda prema severu. Potom, kada ih je ostalo samo petorica, koračali su drumom, praćeni dragonima prilično ljutitim što su tu, dali su im vode, dvopeka, i popravili im zavoje u jednom porušenom selu, više nije znao gde se nalazi.
Nebo je bilo belo i prazno, artiljerija je zamukla. Bilo je veoma hladno i osim blatnjavog druma, izrovanog od rata, koji je prolazio tim bezimenim selom, sve je bilo pod snegom, kao u Vogezima. Ali nigde se nisu videle planine kao u Vogezima. Niti provalije, ni padine za ubijanje vojnika, kao u Argoni. I zemlja koju je uzeo u svoju seljačku šaku nije bila ona iz Šampanje ili iz Meze. Bilo je to nešto drugo, što je zdrav razum odbijao da prepozna, i da bi u to poverovao, trebalo mu je jedno staro dugme sa uniforme koje mu je pod noge gurnuo onaj koji ga je sada sledio po uskim streljačkim šančevima: vratili su se u područje odakle su krenuli, tamo gde ginu ljudi iz Nove Zemlje, na granici između Artoaa i Pikardije. Samo, eto, za ta sedamdeset dva sata tokom kojih su ih odveli daleko, pao je sneg, težak i tih, strpljiv kao on, i prekrio je sve, otvorene rane u polju, zapaljeno imanje, mrtva stabla jabuka i izgubljene sanduke s municijom.
Pazi na žicu.
Onaj koji ga je pratio po streljačkim šančevima, četvrti od petorice vojnika bez šlema, oznake čina i broja puka, ili džepa na koporanu ili šinjelu, bez fotografije porodice, ili hrišćanskog krsta, Davidove zvezde ili islamskog polumeseca, ili bilo kakvog oružja koje može da proizvede pucanj jači od srca, onaj registarski broj 7328 iz jednog vojnog odseka u oblasti Buš di Ron, rođen u Marseju među italijanskim emigrantima iz Majske lepotice,* zvao se Anž.** Po mišljenju svih onih koji su mogli da ga poznaju, u bilo kom trenutku od dvadeset šest godina koli ko je proživeo na zemlji ljudi, nikada nijedno ime nije lošije pristajalo svom vlasniku.
Ipak, bio je lep skoro kao anđeo, dopadao se ženama, čak i čestitim. Imao je vitak stas, duge mišiće, oči crnje i zagonetnije od noći, dve jamice oko usana, još jednu na bradi, nos taman dovoljno napolitanski da se kočoperi u odredu pozivajući se na garnizonsku poslovicu – „Veliki nos, velika ona stvar“ – i gustu kosu, prinčevske brkove, naglasak nežniji od pesme, iznad svega izgled nekoga kome ljubav s pravom pripada. Ali ko god da je utonuo u njegov medeni pogled, osetio njegov kameni egoizam, mogao je da kaže: bio je podmukao, varalica, svađalica, kradljivac, licemer, plašljiv i pred senkom, krivokletnik koji se kleo u svoju mrtvu majku, čovek koji puca u leđa, krijumčar duvana i ratnih prijateljica, škrtica za mrvicu soli, plačljivac kad grune blizu, razmetalo kad susedni puk izađe na borbenu liniju, pravim zanimanjem ništarija, prema sopstvenom priznanju najjadniji i najkukavniji od Jadnih Kukavica s Fronta. Osim što nije imao vremena da vidi mnogo frontova, pa nije bio siguran.
Front je, sve u svemu, broj 7328 poznavao tri meseca, tri poslednja meseca godine koja se upravo završavala. Pre toga, bio je u jednom kampu za obuku, u Žoanjiju. Tamo je naučio da prepozna nekoliko dobrih vrsta burgunca, bar po etiketi, i da skrene na suseda zlovolju viših oficira. Još ranije, bio je u zatvoru Sen Pjer, u Marseju, gde je ležao od 31. jula četrnaeste, kad su svi poludeli, petogodišnja kazna za ono što je nazivao „pitanje srca“ – ili „pitanje časti“, zavisi od toga da li je pričao ženi ili muškarcu – u stvari, za tužno okončanu svađu između dva podvodača iz kvarta.
Tog leta, trećeg iza zidova, kad su sakupljali sve, uključujući i starce i prestupnike osuđene prema Opštem pravu, kako bi udahnuli život pukovima koji su se osipali, pustili su ga da izabere. Izabrao je, u saglasju s drugim glupavim ljudima koji su se kladili da je rat samo pitanje nedelja, da će Francuzi ili Englezi sigurno negde posrnuti i da će bit i slobodan do Božića. Stoga je, posle dve nedelje zavlačenja u rupe u Enu kako bi se sačuvao od granata, proživeo pedeset dana koji su bili kao pedeset puta po sto godina robije – u Fleriju, Boa Šofuru, na obali Poavre – pedeset večnosti užasa, sekundu po sekundu, stravu za stravom, da bi ponovo zauzeo tu mišolovku koja smrdi na mokraću, izmet i smrt svih onih, u dva tabora, koji su bili zarobljeni u toj igri i nisu imali snage da je okončaju, Duomon ispred Verdena.
Neka Gospa, koja štiti i protuve, bude za to dugo hvaljena: nije morao tamo da ide među prvima, rizikujući da mu pređašnji stanar izvadi utrobu, i izvukao se iz toga barem sa utehom da nikad ništa ne bi moglo biti gore, ni na ovom ni na onom svetu. Ali trebalo je prilično nisko pasti pa da zamisli da ljudska zloba ima granica, jer najgore je ono što ona najradije izmišlja.
U decembru, posle šest kratkih dana koje su nazvali odmorom, za vreme kojih nije mogao da čuje ni viljušku kako pada a da ne skoči do plafona, i potpuno ispunjenih, kako bi se ponovo iskovao moral, na šta su u kasarni gunđali, odveli su ga, njega, Anža, sa celokupnom njegovom vojničkom spremom, i pukom, još više smanjenim, toliko da su regrutovali po porodilištima, do obala Some, u sektoru na kraju klanice mirne već nekoliko nedelja, ali gde je, između dva potopa monstruoznih razmera, bilo pitanje samo pobediti ili umreti u neizbežnoj ofanzivi, potpun, opšti i definitivni juriš koji neće gledati na gubitke. Vojnike je o tom ludilu obavestio uvaženi kuvar koji je mirisao na pokretnu kuhinju, koji je to doznao od kurira, iskrenog kao beba, jednog ađutanta škrtog na rečima, koji je to čuo iz usta svog pukovnika, koji je bio pozvan na bal generala i generalice organizovan radi proslave njihove krvave godišnjice svadbe.
On, Anž, jadna božja ovčica iz Marseja, izgubljeno dete iz ulice Lubon, čak i ako je bio najpokvareniji od Jadnih Kukavica s Fronta, dobro je video da se nikakva ofanziva ne rimuje ni sa čim osim s kontraofanzivom, time će se staviti tačka na i, i napoko n se uverio, kao i svako pre njega, da se taj rat nikada neće završiti, jednostavno zato što ni jedni ni drugi više nisu bili sposobni da odnesu pobedu i preostajalo im je jedino da bace oružje i topove na prvo javno smetlište i reše rat čačkalicama. Ili još bolje, pismo-glava. Jedan od nesrećnika koji je koračao ispred njega, drugi iz tužne povorke, kaplar koga su zvali Šest Sua jer se zvao Fransis,* veoma dobro je govorio, na njihovom unapred izgubljenom suđenju, o koristi od ofanziva i kontraofanziva i o nemilosrdnom bujanju grobalja, čak je izvalio pred svojim okićenim sudijama jednu strašnu stvar: ima već više od dve godine kako su se vojske ušančile, na obe strane, celom dužinom fronta, i kada bi se svako mirno vratio kući ostavljajući prazan rov, to ne bi ništa promenilo – „čujete li me, ništa“ – bili bismo tačno na istom mestu kao posle pokolja na svim štapskim kartama. Možda nije bio tako inteligentan kao što je izgledao, kaplar Šest Sua, inače ne bi završio streljan, ali šta je čovek mogao na to da odgovori? On, Anž, ništa.
Posle jedne uzaludne molbe komandantu bataljona da ga vrati u njegovu dobru staru ćeliju u zatvoru Sen Pjer, i druge, identične čak i po pravopisnim greškama, upućene guverneru oblasti Buš di Ron, obeju napisanih mastiljavom olovkom umočenom u šoljicu prljave vode, jer je mrzeo da mu usne budu ljubičaste, a dugo već nije imao suza, počeo je da smišlja svakovrsne dosetljive i okrutne varke, s jedinom nadom da će uspeti da deluje bleđi nego što je postao u ovih nekoliko meseci, bled kao krpa, samrtno siv, mrtvački.
Deset dana pre ovog Božića za koji je zamišljao da će biti Božić njegove slobode, u mutnom trenutku kada pada sumrak, posle silnih krigli vina i burnih ubeđivanja da mu odobre produženje roka za plaćanje, ubedio je glupljeg od sebe, jednog pisara kod beležnika u Anžuu, koji je hteo da se vrati kući samo da bi uhvatio svoju ženu u prevari, da jedan drugom ispale metak u ruku, i to, što je još neobičnije od svega, u desnu, u skladu s tim da bi neverovatno bilo uver ljivije. I tako su zajedno, u jednoj štali gde su se konji uznemirili od samog predosećaja krvoprolića, na nekoliko kilometara od fronta gde se ništa nije događalo, uradili to nespretno, nesigurno, zaklinjući se na bratstvo kao deca koja u mraku žele da se uteše, ali se plaše svojih sopstvenih vriskova. On, Anž, broj 7328, u poslednjoj sekundi, jer mu se celo telo opiralo tome da održi reč, živo je udaljio svoju ruku s otvora puške i zatvorio oči. Ipak je okinuo. Sada su mu nedostajala dva članka na domalom prstu i vršak srednjeg prsta, ali drugi, jadni zvekan, zauvek je prestao da broji svoje vaške, dobio je pucanj u samo lice, a razulareni konji, satirući sve pred sobom ne bi li pobegli od ljudske svinjarije, napravili su od njega kašu.
Da, koračao je po blatu jer je to bilo njegovo mesto, četvrti od petorice osuđenika dovučenih sve dovde, u ovaj lavirint u snegu, da bi se tu suočio sa zlom sudbinom, ali previše je hodao, bio je previše umoran da bi se snažnije branio, želeo je samo da spava, bio je siguran da će zaspati čim ga vežu za stub i zavežu mu oči, nikad neće znati šta se dogodilo na kraju njegovog života: Anžu, vatra, vatra ognjišta, kljun patke, patka u bari, dosta mi je, marabu, rovovsko blato koga se oslobađao, pognute glave koja pada čas na jedno čas na drugo rame, kako bi išao dalje prema odsjajima večeri, bilo mu je dosta.
Pazi na žicu.
Peti, poslednji od vojnika s rukama vezanim na leđima, bio je Različak, nadimak iz klase sedamnaeste, nedostajalo mu je pet meseci do dvadeset godina. Ipak je bio proživeo više dana na bojištu nego posrnuli i bedni pajac koji je hodao ispred njega i, ako mašta tu uopšte igra neku ulogu, plašio se još više.
Strah ga je bilo rata i smrti, kao skoro sve njih, ali i vetra, najavljivača gasa, rakete koja para noć, strah od samog sebe, impulsivnog u strahu i nemoćnog da se urazumi, strah od topova sopstvene vojske, strah od svoje sopstvene puške, strah od buke projektila, strah od mine koja pukne i proguta čitav jedan odred, strah od poplavljeno g zaklona koji te potapa, od zemlje koja te sahranjuje, od zabludelog kosa čija ti senka iznenada promiče pred očima, strah od snova u kojima uvek završiš rasporene utrobe na dnu vrtače, strah od narednika koji gori od želje da ti prosvira glavu jer više ne može da viče na tebe, strah od pacova koji te čekaju i dolaze da te unapred onjuše u snu, strah od vašaka, stidnih vaši i sećanja koja ti sisaju krv, strah od svega.
Nije bio takav pre krvoprolića, naprotiv, bio je sasvim drugačiji, pentrao se na stabla, na crkveni zvonik, izazivajući okean na očevom čamcu, uvek dobrovoljac prilikom šumskih požara, vraćajući srećno barke koje je oluja razbacala na sve strane, tako neustrašiv, tako velikodušan u svojoj mladosti da je za svoje predstavljao sliku i priliku nekoga ko izaziva smrt. Čak i na frontu, u prvo vreme, pokazao se kao hrabar. A zatim, naišao je jedan projektil, koji je prevršio meru, jednog letnjeg jutra pred Biskurom, jedva nekoliko kilometara od rova u koji je sad utonuo. Eksplozija ga nije ni dotakla, samo ga je potisak bacio u vazduh, ali kad se uspravio, bio je prekriven krvlju jednog druga, potpuno prekriven krvlju i mesom koje se više nije moglo prepoznati, imao ga je do usta, pljuvao je od užasa, urlikao. Da, urlikao je na bojnom polju, ispred Biskura, u Pikardiji, i trgao je odeću sa sebe i plakao. Doveli su ga nagog. Sutradan, pronašao je svoj mir. Možda bi ga ponekad bez razloga uhvatila drhtavica, ali to je bilo sve.
Ime mu je bilo Žan, iako su ga majka i svi drugi u zavičaju zvali Manek. U ratu, bio je jednostavno Različak. Registarski broj koji je nosio na narukvici na zdravom ručnom zglobu bio je 9692, iz jednog vojnog odseka u Landu. Rodio se u Kap Bretonu, odakle se vidi Bijaric, ali pošto geografija nije bila jača strana nikome u vojsci Republike, oni iz njegovog voda mislili su da je iz Bretanje. Još prvog dana je odustao od razuveravanja. Nije bio svađalica, sklanjao se kako bi izbegao bespredmetne rasprave i, na kraju krajeva, bio je dobro: kad ne bi umeo da se snađe sa svo jom opremom ili delovima puške, uvek bi se našao neki dobar čovek da mu pomogne da se snađe i, u rovu, osim onog narednika koji ga je uzeo na zub, niko od njega nije tražio ništa drugo osim da ostane u zaklonu i da pazi na žicu.
Ali bio je tu strah, koji mu je obuzeo čitavo biće, predosećaj da se nikada neće vratiti kući, odsustvo koje su mu obećali i kome se više nije nadao, a bila je tu i Matilda.
U septembru, da bi ponovo video Matildu, poslušao je savete izvesnog Mari-Luiza, što je bio nadimak jednog momka iz klase šesnaeste, starijeg od njega gotovo godinu dana, progutao je lopticu mesa umočenu u pikrinsku kiselinu. Razboleo se toliko da je povraćao iz nožnih prstiju, ali sada je svaki medicinar, još pre nego što bi naučio da čita, umeo da prepozna simuliranu žuticu, pa su ga prvi put odveli pred vojni sud, onaj u njegovom bataljonu. Tamo su ga tretirali s blagošću koju su zasluživale njegove godine: dva meseca uslovno, ali zbogom odsustvima, osim ako se ne iskupi zarobivši Vilhelma bez ičije pomoći.
Potom, bio je novembar, ispred Perone, posle deset dana neprestanih uvreda prokletog narednika, i kiša, kiša, kiša. Više nije mogao, poslušao je jednog drugog Mari-Luiza, još pametnijeg od prvog.
Jedne noći dok je bio na straži u rovu, topovska paljba daleko, nebo poplavljeno, pripalio je, on koji nije pušio, jednu englesku cigaretu, jer se ona gasi manje iznenadno nego smeđa, i podigao je desnu ruku iznad grudobrana, štiteći pod prstima malu crvenu svetlost, i ostao je tako prilično dugo, s rukom u vazduhu, licem uz natopljenu zemlju, moleći Boga, ako još postoji, da mu dodeli jednu finu ranu. Kiša je nadjačala malu crvenu svetlost i on je ponovio celu stvar s drugom cigaretom i još jednom, sve dok jedan lupež s druge strane, ugledavši ga u dogledu, konačno nije shvatio šta on traži. Imao je posla s dobrim strelcem, ili su Nemci, u takvim slučajevima podjednako razumni kao i Francuzi, otišli da potraže jednog takvog, jer mu je bio dovoljan jedan metak. Iščupao mu je polovinu šake, ostata k je odsekao hirurg.
Kao kruna nevolje, kad je odjeknuo pucanj, ne uznemirivši one koji su gledali svoja posla, niti probudivši druge, narednik nije spavao. Narednik nikada nije spavao. U vlažnom praskozorju, svi vojnici, svi, čak i kaplari, čak i bolničari koji su potrčali bez potrebe, jer je ranjenik još hodao, preklinjali su narednika da zaboravi tu priču, ali nije hteo ništa da čuje, govorio je tvrdoglavim averonskim naglaskom i sa suzama besa u očima: „Umuknite! Sranje, umuknite! Ko sam ja ako dozvoljavam da se tako nešto događa? A ako svi učine kao ovaj mali pokvarenjak, ko će da brani? Ko će da brani?“
Njega, Različka, na njegovom drugom vojnom sudu, ovog puta sudu armijskog korpusa, branili su najbolje što su mogli. Čak je imao sreće, ponavljali su mu, što su preki sudovi ukinuti, inače bi ga istog trena streljali. Komesar-
-licemer im je po službenoj dužnosti odredio kao pomoć, njemu i još trojici njegovih godina, jednog advokata iz Levaloaa, kapetana u artiljeriji, čestitog čoveka koji je već bio izgubio jednog sina u Eparžu i ponosno mislio da je to dovoljno. Poslušali su ga za trojicu, ali ne i za četvrtog. Ne za jednog kukavičkog prestupnika-povratnika, tako opasan primer koji je mogao da zarazi sve mlade regrute u diviziji. Nijedan sudija nije hteo da potpiše molbu za pomilovanje.
Ljudska zla, usled preterane nadutosti, ponekad odlaze u ništavilo brže od ljudi. Posle udarca čekićem koji je označio osudu, dok je ležao u tami vagona za transport stoke, odveden sa četrnaestoricom drugih, premda nisu znali kud, nešto se u Različku polako rasprskavalo, kao monstruozni gnojni čir, i otada više nije imao, osim u kratkim naletima ludila, svest o onome što je preživeo, ratu, svojoj ruci bez šake, tišini ljudi iz blata svrstanih uz put i svih onih pogleda koji se se odvraćali od njegovog, jer je njegov bio blag, poverljiv, nepodnošljiv, a njegov zamrznuti osmeh kao osmeh ludog deteta.
Išao je čudno se smešeći, kao poslednji od petorice vojnika koje je trebalo kazniti, imao je pla ve oči i crnu kosu, obraze uprljane ali gotovo bez brade, i njegova mladost mu je konačno išla u prilog, manje se mučio na poplavljenim streljačkim šančevima nego njegovi drugovi. Naprotiv, pričinjavalo mu je animalno zadovoljstvo da se uvali u blato, hladnoća na njegovom licu, u njegovim ušima uzvici i smeh nekadašnjih večeri: izlazio je iz škole, vraćao se kući putevima po peščanim dinama, između jezera i okeana, bila je to čudna zima kada je sneg padao svuda, znao je da će mu pas Kiki doći u susret u odsjajima zalaska sunca, bio je gladan, želeo je krišku hleba s medom i veliku činiju čokolade.
Neko, negde, govorio je da treba da se pazi na žicu.
Matilda ne zna da li ju je Manek čuo, u graji njegovog detinjstva, u grmljavini velikih talasa na kojima je plutala sa dvanaest godina, sa petnaest godina, obešena o njega. Imala je šesnaest godina kada su vodili ljubav prvi put, jednog aprilskog poslepodneva, i zakleli se da će se venčati po njegovom povratku iz rata. Imala je sedamnaest kada su joj rekli da je nestao. Mnogo je plakala, jer je očaj žena, ali ne više nego što je trebalo, jer je tvrdoglavost takođe žena.
Ostajala je ta žica, iskrpljena bilo čim na mestima gde je pucala, koja je vijugala duž svih streljačkih šančeva, svih zima, na vrhu, na dnu rova, preko svih borbenih linija, do mračnog zaklona mračnog kapetana, da bi tu donela kaznene zapovesti. Matilda ju je uhvatila. Još je drži. Ona je vodi u lavirint iz koga se Manek nije vratio. Kada se prekine, ona je ponovo zaveže. Nikada se ne obeshrabruje. Što više vremena prolazi, sve više se učvršćuje njeno pouzdanje i njena revnost.
A zatim, Matilda je vesele naravi. Ona govori da ako je ta žica ne odvede do njenog ljubavnika, tim gore, nije važno, uvek će moći da se o nju obesi.

  • Prevodilac: Svetlana Milošević
  • Izdanje: 1
  • Godina: 2005
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Petoricu francuskih vojnika, osuđenih na smrt zbog samoranjavanja, jedne januarske večeri 1917. njihovi sadruzi bacili su u snijeg, pred neprijateljski rov, da bi sprali odgovornost sa sebe. Cijele jedne noći i cijelog jednog dana petorica ljudi su pokušavali da prežive. Najmlađi među njima bio je Manek, koji nije imao ni dvadeset godina. Na drugom kraju Francuske, kada je došao mir, Matilda želi da sazna istinu o događaju skrivenom velom ćutnje. I ona ima dvadeset godina, i bespomoćnija je od svih drugih, ali voljela je Maneka ljubavlju za koju nema prepreka. Zato će se boriti da ga pronađe, mrtvog ili živog, u lavirintu u kome ga je izgubila. Svih onih godina koje će kasnije svijet nazvati ludim, kada će džez prekriti zvuk ratnih doboša, njena istraga će biti njena vjeridba. Matilda će joj posvetiti svoj život, i uprkos vremenu, uprkos lažima, ići će do kraja nerazumne nade koja je nosi. Snažnije nego ikada, pisac romana Ubistveno ljeto, Dama u automobilu, Muke žena suočava nas sa emocijama, porugom, srećom i čarolijom pisanja. A nadasve u ovoj knjizi otkrivamo istovremeno tvrdoglavu i krhku, privlačnu i uznemirujuću Matildu, koja će u srcu čitalaca zauzeti mesto među najznačajnijim junakinjama književnosti. Svjetski bestseler po kojem je snimljen filmski hit u režiji Žan-Pjera Ženea, autora filma Čudesna sudbina Amelije Pulen. ODLOMAK Bilo jednom pet francuskih vojnika koji su vodili rat, jer tako stoje stvari. Prvi, nekada avanturista i veseljak, nosio je oko vrata registarski broj 2124 koji je dobio u vojnom odseku Sene. Na nogama je imao čizme oduzete jednom Nemcu, i te čizme su tonule u blato, iz rova u rov, kroz lavirint gde je i Bog rekao laku noć, a koji je vodio do prvih borbenih linija. Jedan za drugim, s mukom praveći svaki korak, išla su sva petorica prema prvim borbenim linijama, ruku vezanih na leđima. Vodili su ih ljudi s puškama, iz rova u rov – šljap, šljap u blatu, čizmama oduzetim jednom Nemcu – prema snažnim hladnim odsjajima večernje hladnoće, preko prvih borbenih linija, preko mrtvog konja i izgubljenih sanduka s municijom, i svih tih stvari zakopanih pod snegom. Bilo je mnogo snega, i bio je to prvi mesec godine 1917, prvi njegovi dani. Broj 2124 se probijao kroz streljačke šančeve čupajući, korak za korakom, noge iz blata; ponekad bi mu neki drugi vojnik pomagao vukući ga za rukav njegovog starog šinjela, prebacujući mu pušku na drugo rame, vukući ga za ukrućeno sukno šinjela, bez ijedne reči, pomažući mu da podigne jednu nogu za drugom iz blata. A onda ta lica. Bilo ih je na desetine, sva poređana sa iste strane, u uskim streljačkim šančevima, očiju oivičenih blatom, zurila su u prolazu u pet iscrpljenih vojnika koji su celokupnu težinu tela prebacivali napred da bi koračali, da bi išli dalje prema prvim borbenim linijama. Pod šlemovima, pri večernjoj svetlosti koja se probijala iza osakaćenih stabala, naslonjeni na bedeme opake zemlje, nemi pogledi u kolutovima od blata koji su na trenutak sledili, jednog po jednog, pet vojnika, s rukama vezanim konopcem. On, broj 2124, zvani Eskim, a isto tako i Bastoš, u dobrim starim vremenima bio je stolar, tesao je daske, doterivao ih, odlazio da popije čašu suvog belog vina između dva kuhinjska kredenca – jedno belo kod Malog Luja, u ulici Amlo, u Parizu – obmotavao svakog jutra dugačak flanelski pojas oko struka. Namota ji, namotaji i namotaji. Njegov prozor je gledao na krovove od škriljca i golubove koji su poletali. U njegovoj sobi, u njegovom krevetu, bila je jedna crnokosa devojka koja je govorila – šta je ono govorila? Pazi na žicu. Probijali su se, gologlavi, prema rovovima na prvoj borbenoj liniji, pet francuskih vojnika koji su vodili rat, ruku vezanih konopcem raskvašenim i ukrućenim kao sukno njihovih šinjela, i pri njihovom prolasku ponekad bi se dizao glas, miran glas, nikad isti, nezainteresovan glas koji je govorio: pazi na žicu. Bio je stolar, dospeo je pred vojni sud zbog samoranjavanja, našli su mu tragove baruta na ranjenoj levoj ruci, osudili ga na smrt. To nije bilo istina. Želeo je da iščupa sedu vlas s glave. Puška, koja čak nije ni bila njegova, opalila je sama, jer od mora na severu do planina na istoku, već dugo, u lavirintima koje su iskopali ljudi obitava samo nečastivi. Nije uspeo da dohvati sedu vlas. Petnaeste su mu doneli sudski poziv i novac za zatvorenike. Trojicu. Prve u Šampanji. Uzdignutih, raširenih ruku, s pramenom plave kose na oku, dvadeset godina, i govorio je francuski. Govorio je – šta je ono govorio? Pazi na žicu. Ostala dvojica su ostala pored jednog svog koji je umirao, s nečim u stomaku, bleskovi vatre, bleskovi sunca, bleskovi. Pod napola zapaljenom dvokolicom, u sivim kapama optočenim crvenim, vukući se na laktovima, s kapama koje su se držale na glavi, sunce tog dana, drug. Gde li je to bilo? Pred sam kraj leta petnaeste, negde. Jednom se iskrcao iz voza u nekom selu, a na staničnom peronu, tu je bio pas koji je lajao, lajao na vojnike. Broj 2124 je bio živahan i snažan, s jakim ramenima fizičkog radnika, što je i bio u mladosti, kada je otišao, avanturista i veseljak, u Ameriku, ramena drvoseče, transportnog radnika, lovca na zlato, zbog kojih je izgledao niži. Sada je imao trideset sedam godina, gotovo u dan, verovao je u sve što su mu rekli da bi opravdali nesreću i što je zakopano pod snegom, svoje čizme je uzeo od jednog neprijatelj a kome više nisu trebale, da bi njima, dobro ih napunivši slamom ili novinskim papirom, zamenio svoje stare cokule tokom besanih noći, osudili su ga u jednoj školi zbog samoranjavanja, i još jedanput, nažalost, jer je bio pijan i jer je napravio neku glupost s drugovima, ali samoranjavanje, to nije bilo istina. Pozvali su ga pred sud, dao je sve od sebe kao i drugi, nije shvatao šta mu se događa. Koračao je kao prvi od njih petorice jer je bio najstariji, po poplavljenim streljačkim šančevima, krupnih ramena pognutih napred, pod pogledima očiju oivičenih blatom. Drugi vojnik s rukama vezanim konopcem bio je broj 4077 iz jednog drugog vojnog odseka u okrugu Sene. Još je pod košuljom imao pločicu s tim brojem, ali sve ostalo, znamenja i oznake čina, čak i džepovi njegovog koporana i šinjela bili su mu istrgnuti, kao i njegovim drugovima. Pokliznuo se na ulazu u streljačke šančeve, a vlažna odeća ga je ledila do srca, ali možda je to bila sreća u nesreći, jer mu je hladnoća umrtvila bol u levoj ruci, koji ga je bez prestanka mučio već nekoliko dana, kao i njegov duh, uspavan od straha, koji više nije shvatao u pravcu čega korača, osim možda prema kraju jednog ružnog sna. Bio je kaplar, pre ovog sna, budući da je neko bio potreban i da su oni iz njegovog voda želeli da to bude on, ali mrzeo je činove. Bio je siguran da će jednog dana ljudi biti slobodni i jednaki među sobom, varioci sa svim drugima. Bio je varilac u Banjeu, pored Pariza, imao je ženu, dve ćerke i divne fraze u glavi, napamet naučene fraze koje su pričale o radniku, svuda u svetu, i koje su govorile – da, dobro je znao, već više od trideset godina, to što su govorile, i njegov otac, koji mu je tako često pričao o vremenu trešanja, takođe je to znao. Znao je oduvek – njegov otac, koji je to nasledio od svog oca, usadio mu je to u glavu – da siromašni svojim rukama prave topove koji će ih ubiti, ali da su bogataši ti koji ih prodaju. Pokušao je to da kaže kad bi se ulogorili, u ambarima, u seoskim kafanama, kada gazdarica upali petrole jske lampe i žandarmi vas mole da se vratite, svi ste vi hrabri ljudi, budite razumni, vratite se. Nije dobro govorio, nije dobro objašnjavao. A bilo je toliko bede, kod vojnika, a vino, koje je pratilac bede, toliko im je otupljivalo pogled da je još manje znao kako da dopre do njih. Nekoliko dana pre Božića, dok je izlazio na borbenu liniju, pronela se glasina o onome što su neki učinili. Napunio je svoju pušku i pucao sebi u levu ruku, veoma brzo, ne gledajući, ne ostavljajući sebi vremena za razmišljanje, samo da bude s njima. U toj školskoj učionici u kojoj su ga osudili bilo ih je dvadeset osam koji su postupili na isti način. Bio je zadovoljan, da, zadovoljan i gotovo ponosan što ih je dvadeset osam. Čak i ako ga on ne bude video, budući da je za njega sunce zalazilo poslednji put, znao je da će doći dan kada će Francuzi, Nemci i Rusi – „i nebesa s nama“, govorio je – da će doći dan kada više niko neće želeti da se bori, nikada, ni za šta. Napokon, tako je on verovao. Imao je plave oči, veoma blede plave oči prošarane sasvim sitnim crvenim tačkicama kakve ponekad imaju varioci. Treći je bio iz Dordonje i na pločici na grudima nosio je broj 1818. Kad su mu ga dodelili, zavrteo je glavom s čudnim osećajem, budući da je bio iz doma za nezbrinutu decu i da je u domovima kroz koje je prolazio kao dete njegov ormarić u trpezariji ili spavaonici uvek nosio broj 18. Hodao je, otkad je naučio da hoda, teškim korakom, koji je ratno blato još više otežavalo, i sve je u njemu bilo teško i strpljivo i tvrdoglavo. I on je, takođe, napunio svoju pušku i ispalio sebi metak u ruku – desnu, bio je levak – ali nije zatvorio oči. Naprotiv, u čitavu je situaciju uneo pažljiv pogled, izvan sveta, pogled koji ne liči ni na jedan drugi jer je pogled usamljenosti, a prošlo je mnogo vremena otkako je broj 1818 vodio svoj sopstveni rat, sasvim sam. Pazi na žicu. Broj 1818 je sigurno bio najhrabriji i najstrašniji od petorice vojnika. Za trideset meseci, koliko je bio u ratu, nikada se nije pričalo o njemu, ni kad nikome nije rekao ništa o sebi. Odveli su ga s njegovog imanja, jednog jutra u avgustu, stavili ga na voz, dali mu da čuva svoj život, da bi se vratio, ništa drugo nije razumeo. Jednom je zadavio jednog oficira iz svog odreda. Bilo je to na Voavri, tokom jedne ofanzive. Niko nije saznao. Zadavio ga je svojim dvema rukama, drobeći mu grudi kolenom, pokupio je njegovu pušku, trčao je, pognut pod kišom metaka, i zatim eto. Imao je ženu, i ona je bila nahoče, čije se nežne kože sećao otkad je bio daleko. Bilo je to kao pukotina u njegovom snu. I često se prisećao bisera znoja na njenoj koži, kada bi radila s njim ceo dan, i njenih jadnih ruku. Ruke njegove žene bile su ogrubele i ispucale kao ruke nekog muškarca. Na imanju su zapošljavali do tri nadničara istovremeno, koji nisu štedeli truda, ali svi muškarci, svuda, bili su odvedeni u rat, i njegova žena, koja je imala dvadeset jednu godinu, devet manje od njega, ostala je sama da ga održava. Imao je i malog sina, koga je napravio za vreme prvog odsustva, zahvaljujući kome je dobio i drugo odsustvo, koji je već hodao od jedne stolice do druge, koji je bio jak na njega, nežne kože kao u svoje majke, i kome je ime bilo Batisten. Za trideset meseci, imao je ta dva odsustva, i još jedno bez dokumenata, koje ga nije odvelo dalje od Istočne stanice u Parizu, jer to nije bilo moguće, ali njegova supruga, iako je jedva znala da čita i piše, shvatila je, hiljadu kilometara daleko od njega, šta treba da se uradi i on je plakao prvi put u životu. Nikad nije plakao, nije se sećao ni jedne jedine suze od svog prvog sećanja – platan, kora, miris platana – i bez sumnje, uz malo sreće, nikada više neće ni plakati. Treći je bio jedini od petorice osuđenih vojnika koji je još verovao u mogućnost da ih neće streljati. Govorio je sebi da se, ako žele da ih streljaju, ne bi mučili da ih vode na drugi front, i to do prvih borbenih linija. Selo u kome su im sudili nalazilo se u okrugu Some. Na početku ih je bilo petnaest koji nisu imali olakšavajuće okolnosti, a zati m deset, a zatim pet. Pri svakom zaustavljanju gubili su ih nekolicinu, o čijoj sudbini nisu ništa znali. Jedne noći su se vozili u jednom vozu, drugog dana u drugom, naterali su ih da se popnu u jedan kamion, a onda u neki drugi. Išli su prema jugu, zatim prema zapadu, pa onda prema severu. Potom, kada ih je ostalo samo petorica, koračali su drumom, praćeni dragonima prilično ljutitim što su tu, dali su im vode, dvopeka, i popravili im zavoje u jednom porušenom selu, više nije znao gde se nalazi. Nebo je bilo belo i prazno, artiljerija je zamukla. Bilo je veoma hladno i osim blatnjavog druma, izrovanog od rata, koji je prolazio tim bezimenim selom, sve je bilo pod snegom, kao u Vogezima. Ali nigde se nisu videle planine kao u Vogezima. Niti provalije, ni padine za ubijanje vojnika, kao u Argoni. I zemlja koju je uzeo u svoju seljačku šaku nije bila ona iz Šampanje ili iz Meze. Bilo je to nešto drugo, što je zdrav razum odbijao da prepozna, i da bi u to poverovao, trebalo mu je jedno staro dugme sa uniforme koje mu je pod noge gurnuo onaj koji ga je sada sledio po uskim streljačkim šančevima: vratili su se u područje odakle su krenuli, tamo gde ginu ljudi iz Nove Zemlje, na granici između Artoaa i Pikardije. Samo, eto, za ta sedamdeset dva sata tokom kojih su ih odveli daleko, pao je sneg, težak i tih, strpljiv kao on, i prekrio je sve, otvorene rane u polju, zapaljeno imanje, mrtva stabla jabuka i izgubljene sanduke s municijom. Pazi na žicu. Onaj koji ga je pratio po streljačkim šančevima, četvrti od petorice vojnika bez šlema, oznake čina i broja puka, ili džepa na koporanu ili šinjelu, bez fotografije porodice, ili hrišćanskog krsta, Davidove zvezde ili islamskog polumeseca, ili bilo kakvog oružja koje može da proizvede pucanj jači od srca, onaj registarski broj 7328 iz jednog vojnog odseka u oblasti Buš di Ron, rođen u Marseju među italijanskim emigrantima iz Majske lepotice,* zvao se Anž.** Po mišljenju svih onih koji su mogli da ga poznaju, u bilo kom trenutku od dvadeset šest godina koli ko je proživeo na zemlji ljudi, nikada nijedno ime nije lošije pristajalo svom vlasniku. Ipak, bio je lep skoro kao anđeo, dopadao se ženama, čak i čestitim. Imao je vitak stas, duge mišiće, oči crnje i zagonetnije od noći, dve jamice oko usana, još jednu na bradi, nos taman dovoljno napolitanski da se kočoperi u odredu pozivajući se na garnizonsku poslovicu – „Veliki nos, velika ona stvar“ – i gustu kosu, prinčevske brkove, naglasak nežniji od pesme, iznad svega izgled nekoga kome ljubav s pravom pripada. Ali ko god da je utonuo u njegov medeni pogled, osetio njegov kameni egoizam, mogao je da kaže: bio je podmukao, varalica, svađalica, kradljivac, licemer, plašljiv i pred senkom, krivokletnik koji se kleo u svoju mrtvu majku, čovek koji puca u leđa, krijumčar duvana i ratnih prijateljica, škrtica za mrvicu soli, plačljivac kad grune blizu, razmetalo kad susedni puk izađe na borbenu liniju, pravim zanimanjem ništarija, prema sopstvenom priznanju najjadniji i najkukavniji od Jadnih Kukavica s Fronta. Osim što nije imao vremena da vidi mnogo frontova, pa nije bio siguran. Front je, sve u svemu, broj 7328 poznavao tri meseca, tri poslednja meseca godine koja se upravo završavala. Pre toga, bio je u jednom kampu za obuku, u Žoanjiju. Tamo je naučio da prepozna nekoliko dobrih vrsta burgunca, bar po etiketi, i da skrene na suseda zlovolju viših oficira. Još ranije, bio je u zatvoru Sen Pjer, u Marseju, gde je ležao od 31. jula četrnaeste, kad su svi poludeli, petogodišnja kazna za ono što je nazivao „pitanje srca“ – ili „pitanje časti“, zavisi od toga da li je pričao ženi ili muškarcu – u stvari, za tužno okončanu svađu između dva podvodača iz kvarta. Tog leta, trećeg iza zidova, kad su sakupljali sve, uključujući i starce i prestupnike osuđene prema Opštem pravu, kako bi udahnuli život pukovima koji su se osipali, pustili su ga da izabere. Izabrao je, u saglasju s drugim glupavim ljudima koji su se kladili da je rat samo pitanje nedelja, da će Francuzi ili Englezi sigurno negde posrnuti i da će bit i slobodan do Božića. Stoga je, posle dve nedelje zavlačenja u rupe u Enu kako bi se sačuvao od granata, proživeo pedeset dana koji su bili kao pedeset puta po sto godina robije – u Fleriju, Boa Šofuru, na obali Poavre – pedeset večnosti užasa, sekundu po sekundu, stravu za stravom, da bi ponovo zauzeo tu mišolovku koja smrdi na mokraću, izmet i smrt svih onih, u dva tabora, koji su bili zarobljeni u toj igri i nisu imali snage da je okončaju, Duomon ispred Verdena. Neka Gospa, koja štiti i protuve, bude za to dugo hvaljena: nije morao tamo da ide među prvima, rizikujući da mu pređašnji stanar izvadi utrobu, i izvukao se iz toga barem sa utehom da nikad ništa ne bi moglo biti gore, ni na ovom ni na onom svetu. Ali trebalo je prilično nisko pasti pa da zamisli da ljudska zloba ima granica, jer najgore je ono što ona najradije izmišlja. U decembru, posle šest kratkih dana koje su nazvali odmorom, za vreme kojih nije mogao da čuje ni viljušku kako pada a da ne skoči do plafona, i potpuno ispunjenih, kako bi se ponovo iskovao moral, na šta su u kasarni gunđali, odveli su ga, njega, Anža, sa celokupnom njegovom vojničkom spremom, i pukom, još više smanjenim, toliko da su regrutovali po porodilištima, do obala Some, u sektoru na kraju klanice mirne već nekoliko nedelja, ali gde je, između dva potopa monstruoznih razmera, bilo pitanje samo pobediti ili umreti u neizbežnoj ofanzivi, potpun, opšti i definitivni juriš koji neće gledati na gubitke. Vojnike je o tom ludilu obavestio uvaženi kuvar koji je mirisao na pokretnu kuhinju, koji je to doznao od kurira, iskrenog kao beba, jednog ađutanta škrtog na rečima, koji je to čuo iz usta svog pukovnika, koji je bio pozvan na bal generala i generalice organizovan radi proslave njihove krvave godišnjice svadbe. On, Anž, jadna božja ovčica iz Marseja, izgubljeno dete iz ulice Lubon, čak i ako je bio najpokvareniji od Jadnih Kukavica s Fronta, dobro je video da se nikakva ofanziva ne rimuje ni sa čim osim s kontraofanzivom, time će se staviti tačka na i, i napoko n se uverio, kao i svako pre njega, da se taj rat nikada neće završiti, jednostavno zato što ni jedni ni drugi više nisu bili sposobni da odnesu pobedu i preostajalo im je jedino da bace oružje i topove na prvo javno smetlište i reše rat čačkalicama. Ili još bolje, pismo-glava. Jedan od nesrećnika koji je koračao ispred njega, drugi iz tužne povorke, kaplar koga su zvali Šest Sua jer se zvao Fransis,* veoma dobro je govorio, na njihovom unapred izgubljenom suđenju, o koristi od ofanziva i kontraofanziva i o nemilosrdnom bujanju grobalja, čak je izvalio pred svojim okićenim sudijama jednu strašnu stvar: ima već više od dve godine kako su se vojske ušančile, na obe strane, celom dužinom fronta, i kada bi se svako mirno vratio kući ostavljajući prazan rov, to ne bi ništa promenilo – „čujete li me, ništa“ – bili bismo tačno na istom mestu kao posle pokolja na svim štapskim kartama. Možda nije bio tako inteligentan kao što je izgledao, kaplar Šest Sua, inače ne bi završio streljan, ali šta je čovek mogao na to da odgovori? On, Anž, ništa. Posle jedne uzaludne molbe komandantu bataljona da ga vrati u njegovu dobru staru ćeliju u zatvoru Sen Pjer, i druge, identične čak i po pravopisnim greškama, upućene guverneru oblasti Buš di Ron, obeju napisanih mastiljavom olovkom umočenom u šoljicu prljave vode, jer je mrzeo da mu usne budu ljubičaste, a dugo već nije imao suza, počeo je da smišlja svakovrsne dosetljive i okrutne varke, s jedinom nadom da će uspeti da deluje bleđi nego što je postao u ovih nekoliko meseci, bled kao krpa, samrtno siv, mrtvački. Deset dana pre ovog Božića za koji je zamišljao da će biti Božić njegove slobode, u mutnom trenutku kada pada sumrak, posle silnih krigli vina i burnih ubeđivanja da mu odobre produženje roka za plaćanje, ubedio je glupljeg od sebe, jednog pisara kod beležnika u Anžuu, koji je hteo da se vrati kući samo da bi uhvatio svoju ženu u prevari, da jedan drugom ispale metak u ruku, i to, što je još neobičnije od svega, u desnu, u skladu s tim da bi neverovatno bilo uver ljivije. I tako su zajedno, u jednoj štali gde su se konji uznemirili od samog predosećaja krvoprolića, na nekoliko kilometara od fronta gde se ništa nije događalo, uradili to nespretno, nesigurno, zaklinjući se na bratstvo kao deca koja u mraku žele da se uteše, ali se plaše svojih sopstvenih vriskova. On, Anž, broj 7328, u poslednjoj sekundi, jer mu se celo telo opiralo tome da održi reč, živo je udaljio svoju ruku s otvora puške i zatvorio oči. Ipak je okinuo. Sada su mu nedostajala dva članka na domalom prstu i vršak srednjeg prsta, ali drugi, jadni zvekan, zauvek je prestao da broji svoje vaške, dobio je pucanj u samo lice, a razulareni konji, satirući sve pred sobom ne bi li pobegli od ljudske svinjarije, napravili su od njega kašu. Da, koračao je po blatu jer je to bilo njegovo mesto, četvrti od petorice osuđenika dovučenih sve dovde, u ovaj lavirint u snegu, da bi se tu suočio sa zlom sudbinom, ali previše je hodao, bio je previše umoran da bi se snažnije branio, želeo je samo da spava, bio je siguran da će zaspati čim ga vežu za stub i zavežu mu oči, nikad neće znati šta se dogodilo na kraju njegovog života: Anžu, vatra, vatra ognjišta, kljun patke, patka u bari, dosta mi je, marabu, rovovsko blato koga se oslobađao, pognute glave koja pada čas na jedno čas na drugo rame, kako bi išao dalje prema odsjajima večeri, bilo mu je dosta. Pazi na žicu. Peti, poslednji od vojnika s rukama vezanim na leđima, bio je Različak, nadimak iz klase sedamnaeste, nedostajalo mu je pet meseci do dvadeset godina. Ipak je bio proživeo više dana na bojištu nego posrnuli i bedni pajac koji je hodao ispred njega i, ako mašta tu uopšte igra neku ulogu, plašio se još više. Strah ga je bilo rata i smrti, kao skoro sve njih, ali i vetra, najavljivača gasa, rakete koja para noć, strah od samog sebe, impulsivnog u strahu i nemoćnog da se urazumi, strah od topova sopstvene vojske, strah od svoje sopstvene puške, strah od buke projektila, strah od mine koja pukne i proguta čitav jedan odred, strah od poplavljeno g zaklona koji te potapa, od zemlje koja te sahranjuje, od zabludelog kosa čija ti senka iznenada promiče pred očima, strah od snova u kojima uvek završiš rasporene utrobe na dnu vrtače, strah od narednika koji gori od želje da ti prosvira glavu jer više ne može da viče na tebe, strah od pacova koji te čekaju i dolaze da te unapred onjuše u snu, strah od vašaka, stidnih vaši i sećanja koja ti sisaju krv, strah od svega. Nije bio takav pre krvoprolića, naprotiv, bio je sasvim drugačiji, pentrao se na stabla, na crkveni zvonik, izazivajući okean na očevom čamcu, uvek dobrovoljac prilikom šumskih požara, vraćajući srećno barke koje je oluja razbacala na sve strane, tako neustrašiv, tako velikodušan u svojoj mladosti da je za svoje predstavljao sliku i priliku nekoga ko izaziva smrt. Čak i na frontu, u prvo vreme, pokazao se kao hrabar. A zatim, naišao je jedan projektil, koji je prevršio meru, jednog letnjeg jutra pred Biskurom, jedva nekoliko kilometara od rova u koji je sad utonuo. Eksplozija ga nije ni dotakla, samo ga je potisak bacio u vazduh, ali kad se uspravio, bio je prekriven krvlju jednog druga, potpuno prekriven krvlju i mesom koje se više nije moglo prepoznati, imao ga je do usta, pljuvao je od užasa, urlikao. Da, urlikao je na bojnom polju, ispred Biskura, u Pikardiji, i trgao je odeću sa sebe i plakao. Doveli su ga nagog. Sutradan, pronašao je svoj mir. Možda bi ga ponekad bez razloga uhvatila drhtavica, ali to je bilo sve. Ime mu je bilo Žan, iako su ga majka i svi drugi u zavičaju zvali Manek. U ratu, bio je jednostavno Različak. Registarski broj koji je nosio na narukvici na zdravom ručnom zglobu bio je 9692, iz jednog vojnog odseka u Landu. Rodio se u Kap Bretonu, odakle se vidi Bijaric, ali pošto geografija nije bila jača strana nikome u vojsci Republike, oni iz njegovog voda mislili su da je iz Bretanje. Još prvog dana je odustao od razuveravanja. Nije bio svađalica, sklanjao se kako bi izbegao bespredmetne rasprave i, na kraju krajeva, bio je dobro: kad ne bi umeo da se snađe sa svo jom opremom ili delovima puške, uvek bi se našao neki dobar čovek da mu pomogne da se snađe i, u rovu, osim onog narednika koji ga je uzeo na zub, niko od njega nije tražio ništa drugo osim da ostane u zaklonu i da pazi na žicu. Ali bio je tu strah, koji mu je obuzeo čitavo biće, predosećaj da se nikada neće vratiti kući, odsustvo koje su mu obećali i kome se više nije nadao, a bila je tu i Matilda. U septembru, da bi ponovo video Matildu, poslušao je savete izvesnog Mari-Luiza, što je bio nadimak jednog momka iz klase šesnaeste, starijeg od njega gotovo godinu dana, progutao je lopticu mesa umočenu u pikrinsku kiselinu. Razboleo se toliko da je povraćao iz nožnih prstiju, ali sada je svaki medicinar, još pre nego što bi naučio da čita, umeo da prepozna simuliranu žuticu, pa su ga prvi put odveli pred vojni sud, onaj u njegovom bataljonu. Tamo su ga tretirali s blagošću koju su zasluživale njegove godine: dva meseca uslovno, ali zbogom odsustvima, osim ako se ne iskupi zarobivši Vilhelma bez ičije pomoći. Potom, bio je novembar, ispred Perone, posle deset dana neprestanih uvreda prokletog narednika, i kiša, kiša, kiša. Više nije mogao, poslušao je jednog drugog Mari-Luiza, još pametnijeg od prvog. Jedne noći dok je bio na straži u rovu, topovska paljba daleko, nebo poplavljeno, pripalio je, on koji nije pušio, jednu englesku cigaretu, jer se ona gasi manje iznenadno nego smeđa, i podigao je desnu ruku iznad grudobrana, štiteći pod prstima malu crvenu svetlost, i ostao je tako prilično dugo, s rukom u vazduhu, licem uz natopljenu zemlju, moleći Boga, ako još postoji, da mu dodeli jednu finu ranu. Kiša je nadjačala malu crvenu svetlost i on je ponovio celu stvar s drugom cigaretom i još jednom, sve dok jedan lupež s druge strane, ugledavši ga u dogledu, konačno nije shvatio šta on traži. Imao je posla s dobrim strelcem, ili su Nemci, u takvim slučajevima podjednako razumni kao i Francuzi, otišli da potraže jednog takvog, jer mu je bio dovoljan jedan metak. Iščupao mu je polovinu šake, ostata k je odsekao hirurg. Kao kruna nevolje, kad je odjeknuo pucanj, ne uznemirivši one koji su gledali svoja posla, niti probudivši druge, narednik nije spavao. Narednik nikada nije spavao. U vlažnom praskozorju, svi vojnici, svi, čak i kaplari, čak i bolničari koji su potrčali bez potrebe, jer je ranjenik još hodao, preklinjali su narednika da zaboravi tu priču, ali nije hteo ništa da čuje, govorio je tvrdoglavim averonskim naglaskom i sa suzama besa u očima: „Umuknite! Sranje, umuknite! Ko sam ja ako dozvoljavam da se tako nešto događa? A ako svi učine kao ovaj mali pokvarenjak, ko će da brani? Ko će da brani?“ Njega, Različka, na njegovom drugom vojnom sudu, ovog puta sudu armijskog korpusa, branili su najbolje što su mogli. Čak je imao sreće, ponavljali su mu, što su preki sudovi ukinuti, inače bi ga istog trena streljali. Komesar- -licemer im je po službenoj dužnosti odredio kao pomoć, njemu i još trojici njegovih godina, jednog advokata iz Levaloaa, kapetana u artiljeriji, čestitog čoveka koji je već bio izgubio jednog sina u Eparžu i ponosno mislio da je to dovoljno. Poslušali su ga za trojicu, ali ne i za četvrtog. Ne za jednog kukavičkog prestupnika-povratnika, tako opasan primer koji je mogao da zarazi sve mlade regrute u diviziji. Nijedan sudija nije hteo da potpiše molbu za pomilovanje. Ljudska zla, usled preterane nadutosti, ponekad odlaze u ništavilo brže od ljudi. Posle udarca čekićem koji je označio osudu, dok je ležao u tami vagona za transport stoke, odveden sa četrnaestoricom drugih, premda nisu znali kud, nešto se u Različku polako rasprskavalo, kao monstruozni gnojni čir, i otada više nije imao, osim u kratkim naletima ludila, svest o onome što je preživeo, ratu, svojoj ruci bez šake, tišini ljudi iz blata svrstanih uz put i svih onih pogleda koji se se odvraćali od njegovog, jer je njegov bio blag, poverljiv, nepodnošljiv, a njegov zamrznuti osmeh kao osmeh ludog deteta. Išao je čudno se smešeći, kao poslednji od petorice vojnika koje je trebalo kazniti, imao je pla ve oči i crnu kosu, obraze uprljane ali gotovo bez brade, i njegova mladost mu je konačno išla u prilog, manje se mučio na poplavljenim streljačkim šančevima nego njegovi drugovi. Naprotiv, pričinjavalo mu je animalno zadovoljstvo da se uvali u blato, hladnoća na njegovom licu, u njegovim ušima uzvici i smeh nekadašnjih večeri: izlazio je iz škole, vraćao se kući putevima po peščanim dinama, između jezera i okeana, bila je to čudna zima kada je sneg padao svuda, znao je da će mu pas Kiki doći u susret u odsjajima zalaska sunca, bio je gladan, želeo je krišku hleba s medom i veliku činiju čokolade. Neko, negde, govorio je da treba da se pazi na žicu. Matilda ne zna da li ju je Manek čuo, u graji njegovog detinjstva, u grmljavini velikih talasa na kojima je plutala sa dvanaest godina, sa petnaest godina, obešena o njega. Imala je šesnaest godina kada su vodili ljubav prvi put, jednog aprilskog poslepodneva, i zakleli se da će se venčati po njegovom povratku iz rata. Imala je sedamnaest kada su joj rekli da je nestao. Mnogo je plakala, jer je očaj žena, ali ne više nego što je trebalo, jer je tvrdoglavost takođe žena. Ostajala je ta žica, iskrpljena bilo čim na mestima gde je pucala, koja je vijugala duž svih streljačkih šančeva, svih zima, na vrhu, na dnu rova, preko svih borbenih linija, do mračnog zaklona mračnog kapetana, da bi tu donela kaznene zapovesti. Matilda ju je uhvatila. Još je drži. Ona je vodi u lavirint iz koga se Manek nije vratio. Kada se prekine, ona je ponovo zaveže. Nikada se ne obeshrabruje. Što više vremena prolazi, sve više se učvršćuje njeno pouzdanje i njena revnost. A zatim, Matilda je vesele naravi. Ona govori da ako je ta žica ne odvede do njenog ljubavnika, tim gore, nije važno, uvek će moći da se o nju obesi.

Dodatne informacije

Izdavač Laguna
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter