Slikari i modeli

Ova čarobno i uzbudljivo djelo buja od umjetnosti i izvanredne ljepote... i našim očima otkriva svijetlost i značaj skrivene u običnom svijetu. Harijet Skot Česman Suzan Vriland napisala je duboko potresno i sadržajno djelo u kome se umjetnost sagledava očima običnih ljudi. Ona čitaoca najpre vodi u Francusku i Italiju s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, a zatim ga u nekoliko savremenih priča vraća u sadašnjost. Umjesto da pažnju usmjeri neposredno ka velikim umjetnicima impresionizma i postimpresionizma kao što su Mane, Mone, Van Gog i Modiljani, Vrilandova osvjetljava likove u pozadini – ljubavnice, sluge, djecu i susjede – čije se lične priče prepliću sa životima umjetnika. Likovi u savremenim pričama – jedna profesorka, jedan građevinski radnik i jedno siroče – doživljavaju umjetnička dela na veoma sadržajan, ponekad i iznenađujući način. Izvedene s darovitošću vrhunskog slikara, ove pripovjesti pružaju zadivljujući prikaz ljudske snage i slabosti, slave značaj i moć umjetnosti u našem životu, otkrivaju njeno iscjeliteljsko djejstvo na dušu. „Raskošno i nadahnjujuće. Knjiga Slikari i modeli podsjeća nas da se obilje darova umjetnosti nalazi svuda oko nas.“ Kirkus Reviews INTERVJU Vijesti 19.11.05 Umjetnost je protivotrov... Suzan Vriland Vriland Suzan Americka spisateljica Suzan Vriland inspiraciju pronalazi u slikarstvu. Njeni romani Djevojka u zumbul plavom i Artemizijina strast bili su odlicno prihvaceni i od strane nasih citalaca. Nedavno nam se predstavila novom knjigom - Slikari i modeli (Laguna, prevod Aleksandre Cabraje). Rijec je o zbirci prica u kojima se umjetnost sagledava ocima obicnih ljudi. Suzan Vriland opisuje Francusku i Italiju s kraja 19. i pocetka 20. vijeka, a zatim se kroz nekoliko savremenih prica vraca u sadasnjost. Umjesto da paznju usmjeri neposredno ka velikim umjetnicima impresionizma i postimpresionizma kao sto su Mane, Mone, Van Gog i Modiljani, Vrilandova osvjetljava likove u pozadini - ljubavnice, sluge, djecu i susjede - cije se licne price preplicu sa zivotima umjetnika. Likovi u savremenim pricama profesorka, gradevinski radnik i siroce - dozivljavaju umjetnicka djela na veoma sadrzajan, ponekad i iznenadujuci nacin. Izvedene s darovitoscu vrhunskog slikara, ove pripovijesti pruzaju zadivljujuci prikaz ljudske snage i slabosti, slave znacaj i moc umjetnosti u nasem zivotu, otkrivaju njeno iscjeliteljsko dejstvo na dusu. Suzan Vriland je radila kao srednjoskolski profesor engleskog jezika. Posto se penzionisala posvetila se pisnaju. Njen prvi roman, Sta ljubav vidi (1988) prica je o rijesenosti jedne zene da vodi normalan zivot, uprkos tome sto je slijepa. Roman je ubrzo posluzio kao predlozak za istoimeni film. Potom se pojavila Djevojka u zumbul plavom, roman koji ju je proslavio i donio joj nagradu Vilijam Fokner, nagradu magazina Foreword, nagradu Independent Publishers Magazine i niz drugih nominacija. Godine 2002. objavljen je i roman Artemizijina strast (knjiga godine po izboru Book Sense magazina). U svom posljednjem romanu Sumski ljubavnik Vrilandova pise o izuzetnoj zeni, slavnoj kanadskoj slikarki Emili Kar. Suzan Vriland zivi na zapadnoj obali SAD, u San Dijegu. Na pocetku razgovora za Vijesti govorila je o svojoj novoj knjizi Slikari i modeli: - Slikari i modeli mi je narocito draga knjiga, jer predstavlja moje napredovanje u pisanju u periodu duzem od dvadeset godina - kaze na pocetku razgovora nasa sagovornica i dodaje: - Prva prica koju sam u zivotu napisala bila je Kreda, 1955, poluautobiografska prica o dva znacajna covjeka koji su tokom mog djetinjstva imali veliki uticaj na mene. Bili su to moj pradjed, koji je bio slikar i profesor knjizevnosti i jedan kolekcionar prekolumbijskih umjetnina, koji je zivio u stanu pored nas. Oni su otvorili i izostrili moju percepciju svijeta i dali su oblik mom senzibilitetu u ranim godinama, ali ipak, ja u to vrijeme nijesam bila toga svjesna. Taj period Vas je, kazete, trajno obiljezio. Koliko knjiga Slikari i modeli demonstrira moc umjetnosti? - Kada razmisljam o tom periodu svoga zivota ja onda postajem vise svjesna uloge umjetnosti u drustvu i narocito u mome zivotu. Kao posljedica takvog razmisljanja, ja sam pocela da ispisujem razlicite price o umjetnicima, ali nijesam imala potrebu da od slikara pravim glavne likove, ja sam im dodijelila sporednu ulogu; u konflikt sam uvela i odredene licnosti koje su poznavali slikare: poput Van Gogovog modela, Moneovog vrtlara, Sezanovog komsije - djecaka koji ga je gadao smokvom. Na taj nacin, mogla sam da zamislim obicne ljude toga vremena i to mi se cinilo manje strasnim, nego da sam jednu istorijsku licnost direktno preobratila u fikcionalan lik. Knjiga Slikari i modeli je nastajala godinama. Kako je dobila svoj konacni oblik? - Na pocetku nijesam imala nikakav osmisljen koncept, ali vec sa cetiri price zbirka je pocela da se uoblicava. Ispitivala sam moj narativni krug sa individualnim pricama. U pocetku nijesam vladala temama, ali moguce je da sam postala svjesna da mi pisanje o umjetnosti i umjetnicima daje vise radosti i pocela sam da istrazujem zivote umjetnika i ucestvujem u sopstvenom svijetu umjetnosti kao keramicar i model. Ono sto je posebno interesantno je da protagonisti prica iz knjige Slikari i modeli nijesu slikari, vec ljudi sa ruba, iz neposredne okoline umjetnika? Zasto ste se opredijelili za ovakav pristup? - Ostala sam pri tom pristupu da moji likovi treba da budu obicni ljudi koji su se susreli sa umjetnoscu ili umjetnici koji su postigli rezultate u svojim zivotima, uprkos pozadini u umjetnickom svijetu. Postala sam svjesna da zelim da opovrgnem ubjedenje da samo ljudi koji su zvanicno obrazovani za umjetnost mogu imati cvrsta i duboka umjetnicka iskustva. Osjecam da umjetnost pripada svima koji mogu da uzivaju u njoj ili da je primijene u sopstvenom zivotu. Iz tog razloga sam izgradila likove kao sto su gradevinski radnik, neobrazovani djed sa sela koji ide u zatvor u posjetu svojoj supruzi, zapustena domacica, djecak koga kinji njegov brat, mlada djevojka odvojena od svoje majke, mlada Francuskinja koja je sa sela otisla u Pariz da sluzi kao dadilja u gradskoj slikarevoj porodici, mladic koji je otisao u vojsku. Slavni slikari, poput Sezana, Van Goga, Monea, Manea u Vasoj viziji izgledaju zivotno, dodirljivo. Kako ste izbrisali tu barijeru? - Shvatila sam kako mi odgovara perspektiva koja dozvoljava da glavni lik otkriva prirodni i domaci aspekt slavnog umjetnika. Svi oni su bili stvarni ljudi sa prirodnim ljudskim brigama i slabostima. Ako ih ljudi ne budu vise posmatrali kao super ljude, bogove i boginje, onda to moze ukloniti zavjesu koja cesto odvaja uspjesne, kreativne ljude od ostatka ljudske populacije. To moze biti poziv neumjetnickim dusama u kreativniji zivot. Junaci ovih prica su i vremenski i prostorno udaljeni, iz razlicitih drustvenih slojeva. Kako ste uskladili price? Koja je to zajednicka nit koja ih povezuje? - Sa takvom mjesavinom prica, izazov je bio pronaci jedinstven format za zbirku. Price su spadale u dvije kategorije: prve su istorijske koje su opisivale istinske umjetnike i istrazivale cinjenice iz njihovih zivota, dok su druge iz naseg doba, cista fikcija. Onda sam uocila da one mogu biti u saglasju jedne sa drugima, da razvijaju slicne teme, i da mogu biti grupisane zajedno kao proslost i sadasnjost, onda i sada, sa prelaznim dijelom koji se nalazi izvan oba vremenska okvira, a koji objasnjava moju premisu da obicni ljudi mogu imati dubok nagon da odgovore na izazove umjetnosti. Prema tome, ja sam sebi postavila dva pitanja: sta se desava u umjetnikovom zivotu iza njegovih slika i sta ostaje u nasim zivotima kao rezultat umjetnosti? Smatram da sam pronasla ravnotezu izmedu prica iz odjeljka Onda i odjeljka Sada. Pa, tako i Maneova supruga Suzana i Sintija iz price Odgovor, osjecaju da su ih muzevi zapostavili i da moraju pronaci same sebe. Dovana, Modiljanijeva usvojena kci-siroce iz price Odsustvo memorije i Dzozi, posinak iz price Pet stotina rijeci pate zbog nedostatka roditeljske ljubavi i traze nacina da je pronadu. Zuti kaput o Van Gogovom modelu, Avanture Bernanda i Salvatora, Stvari koje ne znamo, Nasa lejdi Tristeza i Darovi, sve ove price pokazuju neobrazovane ljude, koji su kroz vjekove imali duboku vezu sa umjetnoscu. Avanture i Pet stotina rijeci koriste umjetnost da bi rijesili probleme. Kada sam jednom uocila da se te teme ponovo javljaju, znala sam da zbirka Slikari i modeli ima sklad. Primjecuje se da ste veliku prednost dali slikarima iz perioda impresionizma i postimpresionizma. Zasto Vas je privukao njihov rad? - Ja sam posebno istakla slikare iz perioda impresionizma i postimpresionizma, zbog njihove radosne upotrebe boja, zadovoljstva slikanja, opazanja i sagledanja divnog svijeta 19. vijeka. Te slike podizale su moj duh za vrijeme dugog perioda bolesti i dale su mi radost uprkos mojoj neizvjesnoj egzistenciji. Razmisljajuci o tim slikama, prepustila sam se njihovoj ljepoti, zamisljala sam portretisane likove i to mi je zaokupilo misli. Dok sam pisala o njima bila sam manje obuzeta sobom. Fokusiranje na bolest ne vodi putu oporavka. Kreativni rad, imaginacija, jezik i vizuelni podsticaji bili su presudni za moje ozdravljenje. Spoznala sam da te duboke efekte treba da iskuse takode i drugi i na taj nacin nijesam samo izrazil a zahvalnost zbog tih slika, vec pomogla ljudima da iskuse protivdejstvo patnje. U Slikarima i modelima koristili ste elemente biografija, podatke iz istorije umjetnosti, romansiranu fikciju. Mozete li objasniti Vas stvaralacki proces? - Zgodnije mi je kada pisem prozu u kojoj su junaci istorijske licnosti. Jos od vremena kada sam pisala svoje prve price, razvila sam sopstveni proces i on podrazumijeva da slijedim odredene korake, da otkrivam, fokusiram, odabiram, izmisljam, istrazujem sta se desava tokom tog procesa. Pronalazak price sahranjene u poznatoj istoriji, a koju sam zeljela da ispricam, je za mene poput ozivljavanja, poput otkrivanja skrivenog blaga. Potom se odlucujem za uvod i teme. Cesto sam svjesna tema, pitanja karaktera i moralnih pitanja i tacnije mogu da ih rasclanim; tako da rad jasnije i prirodnije poprima odredenu formu nego da slucajno, stihijski nastaje. Potom moram da biram i odbacujem. U stvarnom ljudskom zivotu upleteno je puno ljudi, daleko vise nego sto bi mogli da se osvijetle u romanu. Izbjegavala sam opseznu naraciju, birajuci samo one dogadaje i zbivanja u zivotu junaka koji doprinose fokusiranju i odredivanju teme, a odbacivala sam one koje to nijesu. Arhivska i stampana istorija cesto ne biljezi ljudske veze koje su bile vazne, tako da sam morala izmisliti likove, koji bi dozvolili likovima da iznesu sebe na vidjelo kroz odnose sa drugim ljudima. Na primjer Moneov vrtlar, djecak koji je kamencicima gadao Sezana, dadilja Berta Morisoa, otac djevojcice sa krcagom sa Renoarovog platna - svi su oni izmisljeni dok su drugi, poput Maneove i Moneove supruge preuzete iz biografija. Na taj nacin moja knjiga je rezultirala mjesavinom cinjenica i imaginacije, postigla sam vecu prodornost, jacu univerzalnost, bolji odraz mojih osjecanja, nego sto to biografije i istorije umjetnosti mogu da odrede. I jos jedna misao za kraj: Kada sam istrazivala djelo Augusta Renoara, za moju knjigu u nastajanju, pronasla sam se usred recenice njegovog sina, zana Renoara, koji kaze: U potrazi za istinom, slikari mozda postaju zatvoreniji u otkrivanju tajnih ravnoteza sila svemira i otud ljudska radoznalost. To mi je dalo nadu da moj rad i da sama umjetnost nude protivdejstvo za zalosne vijesti naseg doba. Lekcije o praštanju i ljubavi U romanu Artemizijina strast Suzan Vriland rekonstruise zivot Artemizije Dentilski, prve velike italijanske slikarke. Poslije silovanja koje se slikarki dogada u 17. godini, Artemizija mora da se bori sa osudom i prezirom okoline. Ona napusta Rim, nastanjuje se u Firenci i stupa u brak sa umjetnikom, vjerujuci da je ljubav jos nada koja se moze ostvariti. O svojoj junakinji, Suzan Vriland kaze: - Artemizija je zivjela od 1593. do 1653. godine. Ona je znacajna iz razloga sto je bila prva zena koja je primljena u cuvenu Akademiju Del Arte dell Disegno, prva zena koja je u potpunosti sebe izdrzavala slikajuci i prva zena koja je slikala predmete, ranije rezervisane samo za muskarce. Veliki niz slikarskih motiva, naslikanih iz oblasti istorije, religije i mitologije, ona je obradila iz feministicke perspektive, dodajuci im zenske figure, misao i snagu. U romanu o Artemiziji pisala sam i o silovanju, mucenjima, izdaji, mrznji. Artemizija Dentilski je uspjela da naznaci dolazak jednog novog vremena za zene kroz svoje slike. Kroz njih se takode saznaju vazne zivotne lekcije o prastanju, prijateljstvu i ljubavi - kaze Suzana Vilartd. Vermerova mirnoća i magija Djevojka u zumbul plavom otkriva enigmu o nepoznatoj slici Jan van Delft Vermera; radnja romana pocinje kada profesor pokaze svom kolegi sliku koju je decenijama cuvao u tajnosti. Profesor tvrdi da je u pitanju Vermerovo djelo. Kroz niz dogadaja otkrivaju se razlozi kroz koje pratimo vlasnike ove slike unazad, do Drugog svjetskog rata i Amsterdama, i jos dalje, sve do trenutka inspiracije velikog majstora. Holandski filmski studio The Hallmark film adaptirao je roman Djevojka u zumbul plavom u film Slikanje sa sudbinom. Film je snimljen u Holandiji, a prikazuje Amsterdam, Delft i druge holandske gradove kao prije nekoliko vjekova. Na pitanje zasto bas Vermer, Suzan Vriland nam je odgovorila: - Kada sam otkrila Vermera, mislila sam kako kroz njega mogu sagledati moje pretke, jer moje prezime i porijeklo je holandsko. Trazila sam porijeklo, ali ipak nijesam pronasla porodicu moga oca u Holandiji. Takode, osjetila sam da treba da saznam vise o Vermeru, jer iza njega je ostalo malo slika, vjerovatno samo 35, dok su ostali holandski majstori, poput Rembranta, za koga se zna da je autor oko 2000 platana. Vecina Vermerovih slika predstavlja samu zenu u sobi. U vrijeme kada sam pisala Djevojku u zumbul plavom, borila sam se sa opakom bolescu, bila sam pod hemioterapijom, tako da nijesam mogla napustati kucu, pa sam osjecala izvjesnu slicnost. Njihova mirnoca me je smirivala i davale su mi spokoj. Vujica OGNJENOVIC