Et in Arcadia ego

(...) U studiji Et in Arcadia ego: Poussin and tbe Elegiac Tradition (Et in Arcadia ego: Poussin i elegična tradicija), iz knjige studija Meaning in the Visual Arts (Znače-nje u likovnim umjetnostima), Panofsky prati smisaonu preobrazbu poznate neklasične latinske devize, smišljene tek u 17. stoljeću, od njezine prve pojave preko brojnih interpretacija u likovnim djelima i u književnosti, sve do našega doba, utvrđujući njezino mnogo starije elegično utemeljenje, koje seže do Vergilijevih Ekloga u antici do uskrsnuća, nakon tisuću i pol godina kršćanskoga zaborava, u Sanazzarovoj Arcadiji u renesansi. Sve te preobrazbe slijede u sklopu velike tradicije, što ju je uspostavio upravo Vergilije, transformacije Arkadije, surovog predjela središnje Grčke, kako ga opisuje Polibije, u predio idealnoga kraljevstva savršene radosti i ljepote, u kojem se, u sudaru autentične emocionalnosti i nestvarnoga okoliša, prvi put rađa moderno elegično čuvstvo. A sve to u kontekstu Poussinova remek-djela, danas u Louvreu...