Udovica Zevedejev

Beograd. Posljednja martovska subota. Običan dan. Ali ne i za nju, Ljiljanu Dakić, udatu Zevedejev. Jer Njega više nema u njenom životu. Ni gvozdenog crijeva sa zelenom gumenom navlakom kojim je mučio. Ni prosjedih dlaka na njegovim preponama, pod njenim poslušnim dlanovima. Ukus prvog gutljaja slobode. Paničan strah. Nevjerica. Košmari. Ožiljci duboko urezani u meso, mozak... Zauvjek žigosana životinja. I njegova sjenka koja ne prestaje da je prati. Do mjesta na kome njen zakasnjeli korak u slobodu dobija svoj latinski naziv i propisanu dnevnu terapiju... Slijedio je udarac nogom u moj stomak, zbog čega sam ostajala bez daha. - Nemoj, Ilija... - presavijena, na koljenima, dok sam pokušavala da ustanem, molila sam ga da prestane. - Obećala si, majku ti kurvinsku jebem, da će sve biti u redu ovoga puta... Hvatao me za vrat, kosu... pomagao mi da se pridignem, a onda udarao koljenom, šakama, pesnicom... sve dok ne bih opet pala. I opet se pridigla, pala, pridigla, pala... u nedogled... Branila sam se dok sam mogla, a onda se prepuštala njegovim udarcima, kao nekakvom zlu indijskom božanstvu sa po četiri ruke i noge.