Turske priče

Teško je naći na Orijentu građevinu koja je cijela lijepa, čista, i kojoj se ništa ne bi moglo prigovoriti. Ali, s druge strane, ne postoji na Istoku građevina koja, ma kako oronula i zapuštena bila, nema bar pedalj zelene bašte, ili česmu žive vode, ili samo jednu jedinu saksiju sa pažljivo njegovanim cvijećem minđušice ili ruže mjesečarke.Orijent je divno čudo i najveći užas, jer u njemu granica između smrti i života nije jasno određena, nego krivuda i treperi. Ivo Andrić Jedanaest pripovijedaka iz zbirke Turske priče po egzotičnosti tema i udaljenom istorijskom trenutku nalikuju kakvom rukavcu iz Hiljadu i jedne noći. U njima pisac rasvjetljava istorijske, vjerske, kulturološke i socijalne specifičnosti jednog tegobnog prostora rođenog u patnji i krvi, gdje vladaju zakoni nepomirljive konfesionalne različitosti; dočarava egzistencijalnu strepnju pravednika suočenih sa moćnicima; pokazuje psihološku eroziju moćnika i pokušaj istrebljenja slabijeg, boljeg i ljepšeg; razobličava tiraniju i trpljenje u okviru orijentalnog bosanskog svijeta izrazite hibridnosti, ali odaje i nepodjeljenu pohvalu trajnosti ljepote koja prevazilazi i samo trajanje zla.