Tango Aquarino - pjesme o odlascima

Koliko god mi je, prije tridesetak godina, bila mila discipliniranost Goranovog stiha, i pjesme (poričem nipošto ne mislim na rimovanje, jer je i ono oblik robije), toliko mi je, danas, draga, i još draža, sloboda i nesputanost njegova novog pjesništva. Iskustvo rastanka, iskustvo odvojenosti, iskustvo tuđine, čine da pjesnikova duša i ne priziva ništa drugo nego slike i bića zavičaja, djetinjstva i obitelji. I to se sve, naravno, dade metnuti u okove metrike i rime, ali to pametan i darovit pjesnik nikad ne čini. Ako je iskustvo duše u ranama smoglo snage da samo sobom propjeva, pjesničak intervencija ne smije silovati formu, dovoljno je da brizi o jeziku. Tek tada Književnost može profilirati i, u sasvim sretnim trenucima, dobiti ovo što je dobila s Goranovom knjigom Tanqo aquarino (Pjesme o odlascima).