Talasi beogradskog mora

Cijeli prošli vijek prošao je u traženju pravog romanenskog izraza gradskog života. Prije svega Beograda, kojem su posvećeni vjekovi književne imaginacije - od despota Stefana Lazarevića do Pavića, Albaharija i Gorana Petrovića, ili od Uskokovića do Pekića, Čolanovića i Marka Krstića. Za neke pisce, kao za Andrića i za Mešu, čak ne znamo koliko je Beograd bio važan. Zato jedan novi, lirski začet a privredno oblikovan roman, dolazi da velikoj tradiciji beogradske proze doda nešto na granici onoga što nestaje i novog vjeka, kojeg kao da nema iako je već odavno počeo. Ovako se voli grad i traži život u njemu. Svi su najbolji romani neka vrsta lutanja. Ali od lutanja po nepoznatim i dalekim svjetovima ponekad je uzbudljivije lutanje po Dorćolu i okolini, po sopstvenoj prošlosti i tuđoj nesreći koja u svakom trenutku može postati i tvoja sreća, i tvoja kob. U knjizi u kojoj ima toliko ljubavi ništa ne može da nedostaje.