Subota

Posljednji roman Iana McEwana, „Subota, u svijetu je, sa malim izuzecima, izazvao uglavnom divljenje, hvalospjeve i odobravanja. Teško da je i moglo biti drugačije kada McEwan spada u sami vrh britanske književnosti, kada je nosilac svih značajnijih nagrada i kada je ovaj prefinjeni stilista intrigantnih, velikih tema, metaforično rečeno - pisac plemić - čija se svaka nova knjiga čita sa velikim uživanjem. U ovom romanu McEwan besprijekornim stilom opisuje jedan dan u životu izvijesnog neurohirurga, Henrija Perouna, dobrostojećeg, uspešnog čovjeka, ponosnog oca, stabilnog braka čiji dan prolazi aktivno između uobičajenih obaveza i nepredviđenih neprijatnosti, u sjenci demonstracija protiv rata u Iraku, jedne subote u Londonu nakon 11. septembra. Knjiga je pisana u ritmu klimaksa i antiklimaksa gjde se svaki od potencijalno prelomnih trenutaka prigušuje srećnim krajem i bez ozbiljnijih posljedica na glavnog junaka. Svijet se promijenio do ivice izdržljivosti na makroplanu, neprijatnosti i nesreće se dešavaju Perounu na mikroplanu, ali njegov status zadovoljnog čovjeka ostaje do kraja isti. McEwan započinje roman baš kao i neke od njegovih prethodnih knjiga: privatna, mala priča zaokuplja pažnju dok dnevna politika, okolnosti, duhovi prošlosti, uznemiravajući momenti sadašnjosti – boje pozadinu romana. Ali ni u jednoj knjizi kao do sada, likovi nisu toliko odvojeni od istorije. Dok su u prethodnim romanima oni na ovaj ili onaj način pod uticajem okolnosti kojima ne mogu da upravljaju i zbog toga najčešće osujećeni, pod pritiskom ili s gorkim ukusom u ustima, u Suboti se „stvari dešavaju i mimohode pokraj gotovo savršenog svijeta glavnog junaka) čija privatnost, uprkos prolaznim neprijatnostima, ostaje netaknuto savršena, cjelovita, bez bolnih i prelomnih trenutaka. Čak i pored zastrašujućeg poziva neurohirurga okruženog tragičnim ishodima, Peroun bira da se samozadovoljno uljuljka u sopstvenu uspješnost cijenjenog ljekara, onoga koji je ipak nekome u mogućnosti i da pomogne. On ne podliježe očajanju što je pomoć moguća samo za nekolicinu, ali ne npr. i za njegovu majku koja u staračkom domu kopni pod teretom demencije. Raskol između jezivo - mračne sadašnjice, post jedanaestoseptembarske traumatizovane civilizacije, prijetnje ratom u Iraku (ni o jednom ni o drugom, Peroun nema jasno deklarisan stav) i privatnog zadovoljstva sopstvenim životom, postavlja brojna pitanja - da li je McEwan spreman da odustane od etike umješanosti čovjeka u svijet koji ga okružuje, namjerno ili slučajno. Da li je okrenutost privatnosti jedini mogući izlaz za čovjeka današnjice ili je takva vrsta egocentrizma validna filozofija današnjice? Da li je ovakva sreća rezervisana samo za odabrane tipičnog profila: bijelac - zapad - viša srednja klasa, i koliko je takvih uopšte. Da li piscu etika dopušta da se i o takvima napiše roman? Da li je zaprepašćujući „happy end, gotovo nezamisliv u djelima „visoke književnosti ipak samo tu da nas podsjeti da ga i u nekim drugim okolnostima možda neće biti? Ili je činjenica da on postoji, znak nerazumne odluke pisca? Ono što ipak ne ostaje pod sjenkom sumnje, to su nepodijeljena mišljenja da je i „Subota roman raskošnog stila, virtuozne umješnosti pripovijedanja, i ponovo, možda i hotimično, vruće etičke teme po čemu je McEwan inače poznat, teme koja će verovatno tek zaokupljati kritičare, jer je ovo roman koji daleko prevazilazi pojednostavljenu pripovijest o jednom danu u životu jednog čovjeka.