Detalji
Dunja je, kao i većina jabučastog voća, stara voćna vrsta. Prema podacima Kandolea, ona se gaji preko 4000 godina, nikad kao glavna, već najčešće kao sporedna kultura. Pretpostavlja se da je poreklom sa Kavkaza, odakle se širila na istok i jug (u Malu Aziju), a odatle u staru Grčku. Iz Grčke je dunja preneta u Rim (pre početka naše ere) a zatim u ostale zemlje Evrope.
Plodovi dunje se malo koriste za potrošnju u svežem stanju, već najčešće prerađeni u slatka, kompote, želea, džem i sok. Razlog tome treba tražiti u ukusu i hemijskom sastavu ploda. Plodovi dunje su trpkog kiselkastog ukusa (zbog sadržaja veće količine tanina) i veće čvrstoće sa dosta kamenih ćelija (što govori i o većem sadržaju celuloze).
Nasuprot maloj potrošnji ovog ploda kao stonog voća, industrija prerade dunju izuzetno ceni zbog velike biološke vrednosti ploda, odnosno, vrlo povoljnog hemijskog sastava za različite vidove prerade. Posebno je pogodna za proizvodnju želea, zbog velike količine pektina (1,97-3,25%).
Plod je bogat ugljenim hidratima (šećerima 7-15%), sa većim učešćem monosaharida (glukoze i fruktoze do 11%). Organske kiseline se kreću od 0,35 do 1,85%. One daju plodu specifičnu aromu i osvežavajući ukus. Tanina ima u količini od 0,08 do 1,14%, a mineralnih materija od 0,4 do 0,9%.
Plod dunje je bogat vitaminima, pre svega: karotinima (71-112 mg%), B, (0,03-0,38 mg%), B2 (0,01-0,05 mg%), B3, PP (1,60-0,48 mg%), nešto manje vitaminom B6, vitaminom C koga ima nešto više nego kod jabuke (10-17 mg%) i drugih materija.
Ovakav hemijski sastav uslovljava hranljivu, profilaktičku i terapeutsku vrednost ploda dunje.
Razvoj i unapređenje prerađivačke industrije uticao je da se dunji u svetu poklanja sve veća pažnja. Podižu se nove površine pod ovom voćkom, intenzivira se oplemenjivački rad, stvaraju se nove, bolje (produktivnije i otpornije) sorte, unapređuje se tehnologija gajenja. Međutim, u našoj zemlji i pored svih napora stručnjaka, gajenje dunje u posleratnom periodu nije mnogo unapređeno.