Detalji
Modernost pripada onoj maloj porodici teorija koje bi želele da budu univerzalno primenljive, a istovremeno objavljuju da to već jesu. Ono što je novo u vezi s modernošću (ili sa idejom da je novina koju ona donosi jedna nova vrsta novine) proizlazi iz te dvojnosti. Šta god da je inače proizveo projekat prosvetiteljstva, on je težio da stvori osobe koje bi, naknadno, poželele da su postale moderne. Ta samodovoljna i samolegitimizujuća ideja izazvala je mnogo kritika i mnogo otpora, kako u teoriji tako i u svakodnevnom životu.
U vreme mog detinjstva u Bombaju iskustvo modernosti dolazilo je pre svega kroz čula i bilo uglavnom preteorijsko. Video sam i omirisao modernost čitajući Life i brošure američkih koledža u biblioteci Američkog informacionog centra, gledajući holivudske filmove B (pa i A) produkcije u „Erosu”, pet stotina metara od zgrade u kojoj sam stanovao. Ranih šezdesetih preklinjao sam svog brata, koji je tada bio na Stanfordu, da mi donese farmerke, a kada se vratio kući, osetio sam miris Amerike u njegovoj kozmetici marke „Right Guard”. Polako sam gubio Englesku koju sam ranije upijao iz viktorijanskih udžbenika, glasina o stipendistima Rodza s mog koledža i knjiga o Biliju Banteru i Biglzu[1] koje sam gutao zajedno s knjigama Ričmol Krompton i Enid Blajton (Enid Blyton)[2]. Freni i Zoi, Holden Kolfeld i Zeka Angstrom[3] polako su potkopavali onaj deo mene koji je dotad bio zavetovan Engleskoj. Tim malim porazima može se objasniti kako je Engleska izgubila imperiju u postkolonijalnom Bombaju.