Metode poučavanja i učenja - Uvod u probleme metodičke organizacije poučavanja i učenja

Knjiga u Prvom poglavlju obrađuje realnost nastavne metode u povijesnom procesu razvoja škole. Drugo poglavlje prikazuje sustavne dimenzije metodičkog problema. Nakon prethodnog razjašnjenja različitih definicija i klasifikacija, autor istražuje kako se u dotičnoj raspravi određuje odnos između metode poučavanja i ciljeva, sadržaja i procesa učenja, odnosno institucija poučavanja i učenja. U trećemu poglavlju riječ je o empirijskom istraživanju metoda poučavanja. Četvrto poglavlje posvećeno je poučavanju i učenju u izvanškolskim okvirima. Peto poglavlje obrađuje odabrane oblike prilagođavanja uvzeta za učenje, koji se u svakom pojedinom slučaju odnose na posebnu, njima primjerenu kvalitetu učenja. Šesto poglavlje iznosi novija dostignuća na području metodike školskog poučavanja i učenja koja se znatno oslanjaju na fiziologiju procesa učenja i obećavaju neslućene uspjehe u kvantiteti i kvaliteti učenja. Iz knjige Čini se da je predodžba kako metoda može usmjeriti, poboljšati i ubrzati proces poučavanja i učenja, ukratko, podići njegovu kvalitetu i djelotvornost, duboko ukorijenjena u ljudskoj svijesti. Drukčije je, naime, nemoguće objasniti činjenicu da se u povijesti pedagoških ideja uvijek iznova posezalo za metodom, i to, naravno, za posve novom metodom, kada je god trebalo poboljšati odgojnu i nastavnu praksu. Magija metodičnosti nije, međutim, opčinila samo utemeljitelje didaktike potaknuvši ih na smiona obećanja sreće. Na nju se - još i danas - može naići upravo ondje gdje se propovijeda trijezna umjerenost. Moderna psihologija nastave i istraživanje poučavanja i učenja također se bave unapređivanjem procesa učenja uz pomoć primjerenih uvjeta za učenje odnosno metode. Gdje god se širi optimizam, nisu daleko ni skeptici. Postojanost u isticanju nužnosti metode kao i pouzdanje u njezine pozitivne učinke nalazi svoju suprotnost u shvaćanju koje se u metodičkom strukturiranju nastave i odgoja uvijek očituje samo porastom izvještačenosti i desenzualizacije učenja, njegove mehanizacije i podvrgavanjem izvanjskim ciljevima. Nasuprot tome ističe se neposrednost i osobno iskustvo, samoaktivnost i osobnost, jednom riječju: povezanost sa samim životom. Međutim, tek je uvođenjem institucionalnog školstva, profesionalizacijom poučavanja, kao i na osnovi time povezanog razdvajanja života i učenja, metoda postala nužnošću. Ona je samo pomagalo.