Detalji
Ante Pavelić, hrvatski političar i odvjetnik (Bradina kraj Konjica, BiH, 14. VII. 1889 – Madrid, 28. XII. 1959). God. 1915. doktorirao je pravo u Zagrebu, potom je bio odvjetnik. Zarana se pridružio Hrvatskoj stranci prava (HSP), bio je stranački tajnik te 1920-ih najistaknutiji njezin predstavnik. Na izborima 1927. kao predstavnik HSP-a i Hrvatskoga bloka bio je izabran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS te je u skupštinskim istupima otvoreno zastupao zamisao o stvaranju neovisne Hrvatske. God. 1927. uspostavio je veze s talijanskim vlastima, kojima je u Rimu predaoPromemoriju, dokument kojim je izrazio spremnost podvrgavanja Hrvatske talijanskim interesima u zamjenu za pomoć pri uspostavi neovisne hrvatske države. Nakon atentata na S. Radića i hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928) pristupio je klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK), podupirući pritom zamisao o stvaranju organizacije Hrvatski domobran, koja je uz legalnu kulturnu i tjelovježbenu djelatnost trebala djelovati i kao ilegalna paravojna skupina. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature napustio je zemlju i otišao u Austriju, a u travnju 1929. boravio je u Bugarskoj, gdje je uspostavio bliske veze s VMRO-om i potpisao Sofijsku deklaraciju (20. IV. 1929). Zbog toga su ga jugoslavenske vlasti u srpnju 1929. osudile na smrt. Od proljeća 1929. živio u Italiji, gdje je djelovao sve do uspostave NDH. God. 1930. utemeljio je Ustašu, hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO), koja je djelovala na razbijanju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske. Od 1931. UHRO je osnivao vojne logore za obuku u Italiji i Madžarskoj. Ubrzo potom postao je Pavelić poglavnikom UHRO-a. U rujnu 1932. sudjelovao je u organiziranju oružanoga geriljskoga prepada u Lici (Velebitski ustanak), a u jesen 1934. u pripremi atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu (9. X. 1934). Nakon tih zbivanja talijanske su ga vlasti zatvorile u Torinu, a 1936–39. bio je interniran u Sieni. U Hrvatsku se vratio uz talijansku pomoć u travnju 1941., neposredno nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, te preuzeo vlast kao poglavnik ustaškoga pokreta i novostvorene države. Prvu državnu vladu imenovao je 16. IV. 1941. Potpisao je zatim Rimske ugovore (20. V. 1941), kojima je Hrvatskoj bio oduzet znatan dio njezine obale. Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku terora. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i masovne zločine. Politiku terora pokušao je ublažiti tijekom 1942., kada je sazvao zasjedanje Hrvatskoga državnoga sabora i dopustio uspostavu Hrvatske pravoslavne crkve. Tijekom 1943. dopustio je vođenje pregovora s predstavnicima HSS-a, koje je prekinuo u listopadu iste godine. Kada su 1944. ministri M. Lorković i A. Vokić željeli NDH prebaciti na stranu Saveznika (tzv. puč Vokić–Lorković) Pavelić ih je dao uhititi (a poslije ubiti), čime je sudbinu NDH trajno vezao uz Treći Reich. Početkom svibnja 1945. zapovjedio je povlačenje Hrvatskih oružanih snaga (HOS) prema Austriji, a Zagreb je napustio 6. V. 1945. Pošto je vojsku i civile u povlačenju napustio u Rogaškoj Slatini, sklonio se u Austriju, a poslije je preko Italije otišao u Argentinu. Ondje je obnovio svoje političko djelovanje i 1949. osnovao Hrvatsku državotvornu stranku. Nakon njezina gašenja uspostavio je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je predstavljan kao nastavak ratnoga ustaškoga pokreta. U travnju 1957. jugoslavenski je agent na njega izvršio atentat i teže ga ranio. Kako bi izbjegao izručenje Jugoslaviji, Pavelić je ilegalno napustio Argentinu te se sklonio u Španjolskoj, gdje je umro od posljedica ranjavanja u atentatu.
Proizvoda u bazi
