Sto dana kiše

Savremenost je nepodnošljiva i zato što postoji na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom, gdje žive najljepše žene, a natalitet opada, gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju, gdje vozovi kasne, gdje svi igraju fudbal a pobjeđuju u vaterpolu i odbojci. Gdje se svi žure na posao a niko ne stiže na vrijeme. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabavke tajna, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikada ne završavaju. Gdje sudski postupci traju duže od života... Ali sve što je u toj stvarnosti teško, u romanu je neodoljivo. Nekada je kiša lila u romanima Sartra, Beketa i Rob-Grijea, padala je i Makondu. Ima je u našim romanima Daj nam danas, Unustrašnja strana vjetra, Kiša i hartija. Nikada nije rječ o kiši, o nečemu drugom je rječ.