Srce zemlje

Izuzetne ljudske figure uvjek moraju da se prilagođavaju tijesnim čizmama duha vremena. Oni su iznad ludila i normalnosti, iznad dobra i zla. Oni su ti koji ukazuju da su civilizacija i kultura masne laži, da se dobro i zlo, kako za Hegela i Njemce, tako i za Bantu crnce i njihovog poglavicu, na kraju krajeva neumitno sažima u rečenicu: Zlo je kada Hutsi nama kradu stoku i žene, dobro je kada mi Hutsima ukrademo žene i stoku. Za takve, mira nema ni poslije smrti. Ničeanski brkovi u ovom Basarinom romanu postaju ne samo paradigma volje za moć - od čije se harizme neće spasiti ni Josif Visarionovič Staljin, Kemal Ataturk, Vagner, Frojd, Lu Salome... - već i ubjedljiva parabola o patološkim strastima, o večnom obnavljanju i preoblikovanju zla u svijetu koji se gasi u utopističkim konceptima svojih usrećitelja. Dok se lucidni umovi Evrope napajaju Ničeom, Sigmund Frojd savjetuje Ataturka da čita Ničea ali da ne dozvoli da ga prevode u njegovoj zemlji, Rihard Vagner gradi svoju zadužbinu u Bajrojtu nipodaštavajući Ničeovo učenje, dok Niče na Kipru pokušava da napravi luft-balon. Posustala vjera u horizontalna lievo-desna određenja čovjeka vodi ga ka viziji da se jedino uz pomoć tehnologije može odlijepiti od zemlje, jer se jedino luft-balon ne povinuje zakonu jačega. Ali, nažalost, zemlja je mnogo više od prostoproširene metafore tla, srce koje kuca duboko u unurašnjosti daleko je od poznanja dobra i zla. Totalitarizam nije mrtav, naprotiv, život je fikcija, proizvoljan raspored mistifikacija i onoga u šta ljudi žele da vjeruju. Takođe ni posveta Zoranu Ðinđiću sa početka knjige nije samo gest lijepog građanskog pijeteta, već još jedna smjernica između varljivih hridi forme i sadržine novijeg srpskog romana i društvene panorame koja ga je oblikovala.