Sjećanja na Bosnu - Zapisi austrougarskog žandara na službi u Bosni

Život Františeka Valoušeka je bio vrlo dinamičan. Rođen je 9. oktobra 1879. u Babicama pored Rosica, petnaestak kilometara od Brna. Tu je proživio najranije djetinjstvo. U školu je krenuo u rodnom mjestu, kada mu je bilo sedam godina, a osam godina kasnije je počeo da radi u rosicko-oslavanskim rudnicima. Za još neformiranog mladića to je bio vrlo težak posao. Nakon teškog rada u rudniku, František Valoušek je u slobodnom vremenu uzimao časove klarineta, a kasnije violine i trube; već kao osamnaestogodišnjak je u Babicama (prije nego što je stupio u vojnu službu 1900. godine) tri godine bio dirigent. Početkom oktobra 1900. Valoušek je započeo vojnu karijeru, kadrovsku službu domobranskog puka u Brnu, gdje je ostao do 20. septembra 1902. U drugoj godini vojne službe František Valoušek je imao već bolje uslove jer je uspio da postane četni trubač. Treće godine obavezne vojne obuke bio je oslobođen pošto se prijavio na obuku za žandarsku službu u Bosni i Hercegovini. Nakon što je prošao sve testove i ljekarske kontrole, od deset prijavljenih bio je jedini uspješan kandidat. Tako je otpočela njegova šesnaestogodišnja žandarska služba na Balkanu. Na prvo putovanje vozom prema jugu krenuo je 22. septembra 1902. a put ga je vodio u Sarajevo. Tako se našao u neobično šarolikoj sredini, u nacionalnom, jezičkom, religijskom i kulturnom pogledu. František Valoušek je u svojim bilješkama detaljno opisao način života, neke vrlo stare navike i način praznovanja, posebnost narodne arhitekture, bogatih nošnji, religijskih i društvenih odnosa u višenarodnoj i višereligijskoj Bosni (pravoslavnoj, muslimanskoj, rimokatoličkoj i židovskoj) prvih dekada 20. stoljeća. Utkao se u sudbinu i životne priče mnogih žena, muškaraca i cijelih porodica. Bilo u toku njihovih svakodnevnih i, po pravilu sirotinjskih, monotonih života, bilo u kritičnim situacijama životnih drama, koje se najčešće završavaju definitivnim odlaskom. Kao da su svi oni koje je češki žandar hapsio, saslušavao, kažnjavao ili im pružao najnužniju prvu pomoć, prihvatali zadivljujuće čudo egzistencije kroz jednostavnu istinu, za njih je život bio dar božji. Valjda su upravo zato svoj teški život podnosili bez jecaja i težeći u životu pronaći barem zrnce sreće. Znali su da se raduju i najsitnijim stvarima. Barem djelomično je otklonio, govoreći jezikom Ive Andrića, „tanku zavesu, koja je bila čvršća od zida“.