Razvoj kalendara u povijesti

U intezivnom stvaralačkom usponu i dugogodišnjem istrajnom istraživačkom radu, Hamza Hamzabegović je priredio još jedno vrijedno djelo kao dragocjen doprinos znanosti, naslovivši ga Razvoj kalendara u povijesti. Sam izbor ove više nego zahtjevne teme govori o autorovoj intelektualnoj ozbiljnosti, stručnosti, ali i krajnjoj hrabrosti da se suoči sa povijesnom zagonetkom računanje vremena. Tom izazovu odgovara autorovo pojašnjenje: Magičan pojam „vrijeme“, koje uvijek traje, i koje se različitim spoznajama neujednačeno doživljava kao mjeriva veličina ili stanje bez početka i kraja, fasciniralo je i fascinira čovjekov um od pamtivijeka… Svojim stručnoanalitičkim promišljanjima i pojašnjenjima autor rasvjetljava nepoznanicu: kada i gdje je nastao kalendar? A sud o tome ukazuje na ozbiljno promišljanje iskusnog znanstvenika: … Bez obzira na naše sadašnje, navodno savršeno znanje, na ovo pitanje nema prihvatljivog odgovora; ni mjesto ni vrijeme nastanka kalendara nisu poznati… Međutim, svjedočanstva o njegovom postojanju potječu iz različitih geografskih prostora i povijesnih epoha tek kad su se ljudi osposobili da zapisuju svoje misli. Hamza Hamzabegović RECENZIJA: RAZVOJ KALENDARA U POVIJESTI Hamza Hamzabegovi 2Pažljivom čitatelju neće promaći činjenica: Hamzabegović se ne bavi demantima već tvrdnjama! Navedena literatura svojim obimom govori da je ovo štivo utemeljeno na uvjerljivim argumentima. Svaka stavka ili pojam potkrijepljeni su vjerodostojnim dokumentima iz izvornih znanstvenih djela, o čemu svjedoče brojni citati, dok su slikovne ilustracije u potpunom dosluhu sa vremenom i povijesnom tematikom. Posebno je to uvjerljivo u poglavlju Beda Venerabilis i kronologija godina koje je možda noseći stub Hamzabegovićevog projekta. A svojim poređenjima i analizama Hamzabegović je ponovo otkrio ovog tada najznačajnijeg engleskog (europskog) naučnika, časnog Bedu (lat. Beda Venerabilis). Prema činjenicama koje Hamzabegović iznosi, Beda Venerabilis je 731. godine uveo tekuću i retrospektivnu eru, ili običnije novu i staru eru u upotrebu. Prije toga takav način kronološkog brojanja godina nije bio poznat. Dakle, ovo je svojevrsno autorovo otkiće, jer je Beda bio potpuno zaboravljen i zametnut u vremenu. Pošto autor vrši i različite ekskurse u povijest pojedinih epoha, od posebnog značaja bi mogao biti i otkriveni datum 2. april 568. godine. Prema ubjedljivim dokazima, koje autor crpi iz prastare literature, tog datuma su Langobardi napustili svoju teritoriju u zapadnoj Panoniji i preselili se u sjevernu Italiju, gdje su osnovali Langobardsko kraljevstvo. Langobardi su pak svoj dio Panonske nizije bez ikakve borbe, sporazumno prepustili Avarima. Avarski kaganat, već velesila tadašnje Europe, po svom ustaljenom običaju nastavio je kolonizirati i slavenizirati zadobijena prostranstva svojim poslušnicima Slavenima. Tako je europski kontinent, prema navodima u djelu Razvoj kalendara u povijesti, na prijelazu 6. u 7. stoljeće bio podijeljen na franačku zapadnu i avarsko-slavensku istočnu uticajnu sferu. Slaveni manje ili više i danas žive na istočnom dijelu Europe, koji je nakada bio Avarski kaganat. Da bi se samo spomenuta dva datuma (568. g i 731. g) donekle shvatila, kao i kolonizacija i slavenizacija avarske države, a ima još i drugih zanimljivosti, djelo Hamze Hamzabegovića Razvoj kalendara u povijesti dragocjena je lektira za sve one koje zanima historija. Preporučujem im da se udube u sadržaj. Teme su teške, ali je tekst pisan pristupačnim stilom. Sasvim je moguće da će se neki od navedenih datuma naći i u udžbenicima, jer bez njih i dalje ostaju nekompletni. U svemu tome vidimo dragocjeni Hamzabegovićev doprinos historijskoj znanosti.