Detalji
Na popularizaciji, proučavanju, prevođenju i upoznavanju hrvatske čitalačke publike s češkom književnošću nitko među Hrvatima u 20. stoljeću nije učinio više od Ljudevita Jonkea.
Jonke je bio prvi koji je uvjerljivo i argumentirano upozorio na nepravedno zapostavljenu, a vrlo vrijednu i slojevitu jezikoslovnu djelatnost predstavnika Zagrebačke filološke škole, posebice onih najvažnijih kakvi su bili Adolfo Veber Tkalčević i Bogoslav Šulek.
Jonke je jedan od najznačajnijih djelatnika na području onoga što bi se moglo nazvati “primijenjenom standardologijom”, a to je na poseban način došlo do izražaja u njegovu dugogodišnjem uređivanju časopisa “Jezik” i u brojnim rubrikama koje je vodio po novinama i časopisima, posebice u dnevniku Vjesnik i u tjedniku Telegram. U tim je svojim napisima Jonke uvijek vodio računa o tzv. elastičnoj stabilnosti standardnoga jezika, o njegovoj polifunkcionalnosti, a umjesto vukovskoga načela “piši kako narod govori” inzistirao je na načelu “piši kako pišu dobri pisci”. Osobit pečat toj djelatnosti daje Jonkeov jednostavan, ali stilski uvjerljiv i do kraja izbrušen način pisanja.
Nemjerljiva je uloga Ljudevita Jonkea kao dugogodišnjega vrhovnog autoriteta u standardnojezičnim i jezičnopolitičkim pitanjima u Hrvatskoj sve od pedesetih do početka osamdesetih godina XX. stoljeća. Unatoč čestim i brojnim poteškoćama kroz koje je prolazio i kompromisima koje je morao činiti njegovo je temeljno polazište u tim i takvim pitanjima od početka do kraja bilo nepokolebljivo čvrsto i jasno: hrvatski jezik ima svoje i povijesne, i kulturološke, i teritorijalne, i nacionalne posebnosti koje moraju doći do izražaja u standardizacijskim procesima i u vođenju jezične politike i koje ne smiju biti žrtvovane nikakvim tzv. višim ciljevima (Ivo Pranjković).