Detalji
Ova mala ali zahtjevna knjiga kafkijanske atmosfere u sebi sažima sva važna pitanja romanopisanja. Pol Oster tvrdi da je nastala iz puke radoznalosti: zapitao se jednoga dana šta se zbiva s likovima kada se pisanje djela završi. Okupio je stoga aktere svojih pređašnjih romana i smjestio ih u rukopis (otkucan na pisaćoj mašini, naravno) koji je potom obojio grižnjom savjesti pisca i blagonaklonošću junaka, a sve bi to trebalo da rezultira užitkom čitalaca. Ipak, ovo je prije svega piščeva knjiga, i koliko god Pol Oster anegdotski objašnjavao razloge njenog nastanka, ona je svojevrsno sučeljavanje, na trenutke i obračun, kreativnog uma s plodovima sopstvene imaginacije. Kada se pisac uvuče u fikcionalnu kožu lika koji je pisac/čitalac, njegova savjest i habitus, dobijamo dvostruki otklon od stvarnosti: ona biva ukinuta, a mi ostavljeni da plutamo fikcijom bez čvrstog uporišta, jer pisac ne može da pomogne ni samome sebi, a kamoli čitaocu. Jedino što je utješno pri kretanju tom nepoznatom teritorijom jesu susreti s likovima ranijih Osterovih proza. Ciklična struktura djela formalno dočarava i zatvorenost i početak bez kraja; ona je naznaka da iz začaranog kruga u kome se nalaze pisac, likovi i čitalac, nema izlaza.