Pucketanja

Cijelo Mačje pismo niz je poput mačje pređe tananih varijacija i inačica, još bolje stilskih vježbi o pisanju poezije, o problemima koji mačjom okretnošću izmiču onima koji ih znanstvenom akribijom hoće zateći na djelu pa zapažaje zatočiti u recept. Napisavši zbirku potpuno izvan hrvatskoga pjesničkog mainstreama, Oblučar se udaljio od svakoga pjesničkog i inog jednoumlja u egzotizam suptilnosti nejunačkom vremenu usprkos. ZVONIMIR MRKONJIĆ, VIJENAC Mačje pismo Branislava Oblučara je knjiga-koncept, projekt, koji je dosljedno sproveden i završen. Ako se u Oblučarovoj knjizi krećemo u različitim žanrovskim (rodovskim) kodovima, taj raznorodni svijet također nije bez nekog gotovo arhitektonskog smisla, gdje bi, slobodnije rečeno, njegove vertikale bile u pjesmama u stihu, a temelji i krovne grede u proznim i esejističkim zapisima. ANA BRNARDIĆ, KNJIŽEVNA REPUBLIKA Oblučarov umetnički postupak obeležava i ležernost pesnika-znalca i dendija koji suvereno vlada istorijom i teorijom književnosti i, čini se, sasvim neobavezno razne pisce utkiva u svoju knjigu. (…) Bodler, Prust, Paveze, psihoanaliza, Eliot, Konstantinović, u ovoj knjizi posle pojavljivanja dobijaju novu senku i smisao, preobličavaju se. MARJAN ČAKAREVIĆ, BEOGRADSKI KNJIŽEVNI ČASOPIS