Osmanska tolerancija

Razlika između istinskih multikonfesionalnih i multietničkih država, poput Osmankse, i država koje predstavljaju nacionalne tvorevine očita je i danas. Pojedine jake evropske države insistiraju na “uklapanju” doseljenih koji pripadaju drugim vjerskim i civilizacijskim krugovima u domaći sistem vrijednost, i to u tolikoj mjeri da se to može karakterisati kao otvoreno tjeranje na asimilaciju. Od njih se, od strane najvećih autoriteta, kao što su predstavnici vlada, traži da ne primjenjuju u svakodnevnom životu svoje vjerske odredbe, već da se prilagode vrijednostima društva u koje su došli i da uče jezik domaćina. U Osmanskoj državi svako je neometano mogao poštovati odredbe svoje vjere, svoje običaje, govoriti svojim jezikom na ulici i u svojim školskim ustanovama, pisati na domaćem jeziku i samom sultanu. Niko nikoga nije tjerao da uči turski jezik. Za ovakvu opću vjersku i društvenu situaciju zaslužna je osmanska tolerancija koja i danas mnogima može predstavljati uzor.