Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.024

Facebook slicica

Katalog

Poricanje

Poricanje

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika

Pisac: Kit Ablou


ISBN:

86-7436-239-7

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

do 7 dana

Šifra:

N0176

Broj strana:

310

Težina:

350 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

15,00 KM
do 7 dana

Kategorije:

Sadržaj:

Niz užasnih ubistava dovodi psihijatra Frenka Klevendžera na slučaj njegovog života, ali i u borbu za život protiv svirepog ubice sa strašnim potpisom i protiv sopstvenih zavijajućih demona seksualnosti, samouništenja i PORICANJA.
„Vešto i snažnim jezikom, Ablou slika užase i sumornost poremećenih života.“
Džonatan Kelerman, autor bestselera KLINIKA

„Poricanje vodi čitaoca na samu oštricu psihološkog trilera, i to rukom pisca čija stručnost psihijatra čini ovu priču autentičnom koliko i neodoljivom. Ovo je veliki početak karijere, budućnost trilera.“
Džek Olsen

„Poricanje, sa svojim savršenim naslovom, nije roman lak za čitanje, ali ga je još teže ostaviti. Likovi su neodoljivi, priča je čvrsto vođena, a rasplet je sve samo ne predvidiv.“
Cleveland Plain Dealer

„Ubjedljiv, zavodljiv i opčinjujući portret čovijeka i okoline, opjsednutih čulnim i zarobljenih u poricanju te opsesije.“
Publishers Weekly

„S vremena na vrijeme pojavi se kriminalistički roman koji, iako opčinjujući, uzbudljiv i uvjerljiv, više liči na veliku književnost nego na brzu hranu koju treba progutati i odmah zaboraviti. PORICANJE je takva knjiga. Vrhunski, čak i uzvišen roman.“
Dr Džon L. Švarc, Psychiatric Times

ODLOMAK

EDAN

Utorak, 05.50

Trgnuo sam se, a znoj mi se cedio niz lice. Potražio sam u mraku oca i uspaničio se spazivši odsjaj svetla s njegove srebrne kopče na opasaču. Okrenuo sam se da bežim, ali osetio sam kako mi se njegovi prsti obavijaju oko mišice, vuku me natrag, kuda nikako nisam želeo da pođem. Otimao sam se, ali slabašno, znajući da ću izgubiti, sve dok me zvonjava telefona pored kreveta nije probudila.
Kati me je cimala za ruku. „’Ajde, javi se.“
Napipao sam slušalicu. „Klevendžer“, uzdahnuo sam.
„Frenk, ovde Ema Henkok. Izvini što sam te probudila.“
„Ne izvinjavaj se.“ Srušio sam se natrag na madrac. Disao sam u naletima. Jastuk mi je bio natopljen znojem i hladan na vratu. „Biće manje trčanja.“
„Manje čega?“
Pritisnuo sam oči korenom dlana. „Spremao sam se na trčanje.“
„Malo vežbe u šest ujutru, a? Dobro je to za dušu.“
„Tako je. Nisi me zvala ovako rano da raspravljaš o mojoj duši.“
„Bojim se da nisam. Imamo još jedan slučaj za tebe – beskućnika koji je ubio jednu devojku u šumi iza bolnice Stounhil.“
„I?“
„I šta?“
„Mene si zvala, Ema? Gde je ludilo?“
„Odsekao joj je dojke. Duboko, do rebara. Iskasapio ju je. Pozvao nas je s javnog telefona, urlao je kao manijak da je ubio devicu, onda nas je sačekao pored leša. Kad smo stigli, bio je prekriven njenom krvlju.“
Jedan deo mene želeo je da spusti slušalicu pre nego što čuje više. Od mog poslednjeg slučaja ubistva prošao je čitav mesec, a taj je bio dovoljno gadan da mi dokrajči šest meseci bez pića. Razmišljao sam da napustim posao u policiji i ponovo otvorim psihoterapeutsku ordinaciju, ali znao sam da nisam u stanju da bilo koga izlečim. Možda nikad nisam ni bio. „Šta znate o njemu?“ – upitao sam.
„Znam da je lujka. To je sve. Kad smo ga pokupili našli smo kod njega punu bočicu torazina, staru dve godine. A kaže da se zove – pazi ovo – Vilijem Vestmorlend*. Kao general. Još jedan oglas za psihiće, a, Frenk?“
Nisam obratio paž nju na ovo poslednje. Detektivi za ubistva kao što je Henkokova ne smeju da se zbliže sa psihijatrima. Inače bi počeli da se pitaju zašto se drže blizine ubica. Mogu da počnu s maštarijama o prelasku granice. „Pa, čemu žurba?“
„Žurba je zato što mi treba tvoja potvrda da je zdrav – makar dovoljno zdrav da nam dâ izjavu. Kaže kako želi da prizna; ne želim da predugo razmišlja o tome.“
„Šta da prizna?“
„A?“
„Želiš da prizna šta?“
„Jesi li budan? Upravo sam ti rekla da u mrtvačnici imam ženu s kraterima tamo gde bi trebalo da su joj dojke.“
„Ko je ona bila?“
„Nije imala dokumente kod sebe, Frenk. Bila je gola. U redu? Kad možeš da stigneš ovamo?“
„Daj mi dva sata.“ Spustio sam slušalicu, upalio lampu na noćnom ormariću i ponovo legao na znojavi jastuk, čekajući da me obuzme nadahnuće.
„Ponovo me ostavljaš radi mrtvaca?“ – prošaputa Kati. Dokotrljala se do mene, još napola usnula, i spustila mi glavu na grudi.
„Rekao sam za dva sata.“
„Odlično“, nasmešila se. Sklonila je čaršave tako da joj vidim nago telo, preplanulo svuda osim po mlečnobeloj zadnjici.
„Još jedno prokleto ubistvo. Ne znam mogu li…“
„Ššš.“ Spustila je prst na usne, zatim skliznula niz madrac i prešla mi jezikom po penisu.
„Ja…“
Uzela je glavić u usta i u šali ga gricnula.
Obično nas usred noći budi Akušerska služba bolnice Stounhil koja traži Kati, a ja pokušavam da se istresem pre nego što ona ode. Diže mi se kad je zamislim u hirurškoj odeći dok pacijentkinja pred njom, raširenih nogu, vrišti od bolova. Ali zamisao seksa pre odlaska k lešu me takođe pali. Zgrabio sam Kati za dugu plavu kosu i zabo se dublje u njeno grlo.

Baš kao i hiljadama puta ranije, posmatrao sam tog jutra kako se čitav svet menja tokom desetominutne vožnje od moje viktorijanske kuće posađene iznad Preston Biča u Marblhedu do Lina. Kuće pored vode polako gube nadstrešnice i mesingane brojeve, zatim svežu boju, zatim prozore. Gume mojih kola prestaju da klize po putu i poč inju da upadaju u rupe. Pre nego što pređem granicu Lina, uvek uključim klima-uređaj kako bih odbio od sebe zadah naprsle kanalizacione cevi iz koje su izrasli kilometri lepljivih, smrdljivih algi. Gurnuo sam u CD plejer B52, ušmrknuo dozu kokaina iz bočice koju držim u pregratku za rukavice i pojačao zvuk.
Skrenuo sam s Obalskog puta Lin na prvom izlazu i udaljio se od okeana ušavši u Ulicu Junion, deset blokova daskama zakovanih izloga, išaranih zidova i napuštenih automobila. Napetost mi se iz vrata i ramenâ povlačila. Disanje mi se usporilo. Otkako pamtim, prizor bede me je smirivao; simptom odrastanja u Linu u doba propadanja.
Gotovo pred kraj Ulice Junion zaustavio sam kola ispred mrtvačnice. Polson Levicki, gradski patolog, diplomirao je sa mnom 1981. na Medicinskom fakultetu Taft. Nismo se družili na studijama, ali cela klasa je znala koliko je vešt u seckanju leševa, što mu je donelo nadimak Bi Ti Mrtav. Pažljivo je razdvajao mišiće i besprekornim crvenim, žutim i ljubičastim karticama označavao tačke nastanka i spojeve. Organi su izgledali sasvim kao slike iz Grejove Anatomije. Moj leš, Abra Kadaver, ličio bi na gulaš kad bih završio s njim.
„Ha, ha, vidi ko nam je došao“, povikao je Levicki kad sam ušao u salu za obdukcije. „Znao sam da ću videti tebe kad sam video nju.“ Pokazao je sivi leš položen na blistavi sto od nerđajućeg čelika. Kevin Maloj, policajac iz Lina kog sam jednom prijavio zbog surovosti, posmatrao je obdukciju.
„To nam je posao“, rekoh. „Čudan posao, ali ipak posao.“
Nasmešio sam se videvši da Levicki na sebi ima besprekoran beli laboratorijski mantil, uprkos poslu koji je obavljao. Svaka dlaka na glavi bila mu je na svom mestu. Prišao sam stolu. Obujmio me je miris smrti – mešavina zadaha izmeta, mokraće i istekle krvi.
„Bila je dobra riba, a?“ – namignu mi Maloj.
Ja sam samo zurio u nju.
„Mislim, dok je imala sise“, reče Maloj.
Levicki mi spusti ruku na rame. „Ovo je jedna od najgorih rana koje sam video, Frenk. A već sam dugo u ovom poslu.“
„Frankenštajn nam je omekšao“, reče Maloj. Njegove suve, ispucale usne razvukle su se u osmeh oko požutelih zuba. „Znaš, žao mu je ljudi – ljudi koji bi mogli da plaćaju sto dolara na sat.“
„Zašto ne pokažeš malo poštovanja?“ – planu Levicki.
Zavrtelo mi se u glavi.
„Ona ti neće reći šta je muči, doktore, koliko god čekao.“ Maloj se nasmejao, debelo telo mu se zatreslo.
„Zaveži, jebote!“ – reče Levicki.
Uhvatio sam se za rub stola da se priberem. „Ja je poznajem“, rekoh. Jedino što sam neko vreme čuo bilo je brujanje fluorescentnih sijalica.
„Poznaješ je?“ – reče Maloj najzad.
Još sam buljio u nasumične rupe na njenim grudima. Onda mi, protiv moje volje, pogled odluta na njen mali stomak. „Sara Džonston. Ona je psihijatrijska sestra u bolnici Stounhil. U zatvorenom odeljenju.“
Maloj udari pesnicom po otvorenom dlanu druge ruke. „To je vredno zlata. Kladim se u deset prema jedan da je general Vestmorlend lečen tamo.“
„Ona je Katina prijateljica“, rekoh.
„Žao mi je što si umešan u ovo“, reče Levicki. „Kako bi bilo da neko pozove Čaka Slouna? Čujem da on sada preuzima sudskopatološke slučajeve.“
„Ne, ja ću.“
„Jesi li siguran?“ – upita Levicki.
Sklonio sam pogled sa Sare i okrenuo se njemu. „Ostajem na slučaju.“
„Reći ćeš mi ako se predomisliš…“
Klimnuo sam glavom.
„U redu onda. Da te uputim.“ Levicki iz džepa na mantilu izvuče sklopivi štap za pokazivanje od nerđajućeg čelika, vešto ga razvuče do pune dužine i glasno progovori u mikrofon okačen iznad stola. „Površinski pregled rana pokazuje da su nanesene oštrim, ravnim sečivom, verovatno džepnim nožem ili čak britvom. Ima mnogo kratkih posekotina na raznim nivoima, što pokazuje da oštrica nije dovoljno dugačka za dubok ubod. Ali svaka posekotina je ravna i čistih, neiskrzanih ivica.“ Pokazao je štapom na mene. „Znaš da dojke nisu kod nas. Nema ih.“
„Vestmorlend ih je sigurno sakrio“, reče Maloj. „Ili ih je pojeo.“
„Pojeo?“ – rekoh. „Ti ili gledaš loše filmove ili si još gnevan što su te hranili na cuclu.“
„Okani me se“, reče Maloj. „Nemam vremena za psihobrbljanje.“
„Šta je s oružjem kojim je počinjeno ubistvo? Jesi li imao vremena da ga pronađeš?“
„Nisam ga još našao. Verovatno je i njega zakopao.“
„Možda ga je pojeo.“
Levicki mahnu štapićem kroz vazduh između nas. Izraz lica mu je urlao što mu skrnavimo radno mesto. „Vi ste gosti u mojoj laboratoriji, po mom odobrenju.“ Sačekao je trenutak-dva, zatim pokazao teme Sarine lobanje. „Jedna fraktura lobanje, ulegnuta, kakva bi verovatno izazvala smrt.“ Krenuo je polako da obilazi sto. „Višestruke kontuzije kože na zadnjim stranama podlaktica, što pokazuje da je žrtva verovatno pokušavala da odbije udarce. Na mišicama i ramenima vide se paralelne tačkaste modrice kakve je moglo izazvati snažno stezanje.“ Stao je u dnu stola i uperio vrh štapa među Sarine noge. „Genitalije su već bile obrijane kad je žrtva donesena na obdukciju. Postoje tragovi nedavnog seksualnog odnosa, seme je pronađeno na ulazu i zidovima vagine“, rekao je i zastao. „Ali nema znakova nasilnog prodiranja u vaginu.“ Prišao je stolu s instrumentima i uzeo velike gvozdene makaze. „Sada će biti malo gadno, gospodo“, rekao je. „Možete da ostanete ili da odete. Nisam siguran šta ćemo saznati ispitujući unutrašnjost, ali sve ćete naći u mom izveštaju.“
„Ja sam video dovoljno“, rekoh. Nisam želeo da gledam kako tranžira Saru, a trebao mi je još jedan šmrk iz bočice. „Idem da vidim Vestmorlenda.“
„Ja ću ostati“, reče Maloj.
Levicki zaškilji na njega. „Gajiš posebno zanimanje za patologiju?“
„Za dokaze.“
„Tako je.“ Levicki me pogleda i zakoluta očima. „Molim te, reci Kati da mi je žao njene prijateljice.“
„Hoću.“ Krenuo sam ka vratima, ali sam zastao i okrenuo se. „Usput, Kevine, košta sto osamdeset.“
„Šta košta sto osamdeset? O čemu pričaš?“
„Moje vreme. Sto osamdeset na sat. Ne bih da steknem ugled jeftinog, znaš.“ Onda sam izašao.

Izvadio sam bočicu iz pregratka za rukavice, nasuo malo koke na zlatnu viza karticu i ušmrkao. Zatim sam uzeo prstima još malo i utrljao u desni. Obamrle su nakon nekoliko trenutaka, a moja napetost je minut kasnije nestala. Pogledao sam u ogledalo, uhvatio kosu u konjski rep i krenuo u stanicu.
Plašio sam se kako ću obavestiti Kati. Upoznala je Saru prošle godine, kad je jedna novopečena majka na akušerskom odeljenju Stounhila pala u tešku depresiju i morala biti prebačena na psihijatrijsko odeljenje. Od samog početka Kati i Sara su se dobro slagale. Obe su bile pametne i privlačne, stare tridesetak godina i živele su sa starijim okorelim neženjama. Ja sam bio Katina nevolja, Sarina se zvala Ben Karlson, šef kardiotorakalne hirurgije u Stounhilu. Nas četvoro počelo je da većinu slobodnog vremena provodi zajedno, i to je trajalo sve dok se, svega nekoliko meseci kasnije, Karlson nije naglo odselio – sam – da preuzme profesorski položaj na Univerzitetu Teksas.
Postojao je još jedan razlog zbog kojeg sam se plašio da će Kati teško primiti vesti. Ona je u požaru izgubila mlađu sestru. Sećanje na tu tragediju iz detinjstva nikada je nije napustilo, i činilo se da postaje bolnije sa svakim gubitkom koji je pretrpela kao odrasla.
Pritisnuo sam automatsko biranje na telefonu u kolima.
„Halo“, javila se Kati.
„Ja sam.“
„Šteta što nisi ovde. Upravo sam istrčala ispod tuša.“
Zamislio sam je kako sedi mokra na ivici kreveta. „Kati, imam loše vesti. Vrlo loše vesti.“
„Pokušaćeš opet da spremiš večeru.“
„Ozbiljan sam.“ Duboko sam udahnuo. „Reč je o ubistvu.“
„Zar nije ubistvo uvek loša vest?“
Nisam odgovorio.
„Tu si?“
Zaustavio sam kola uz ivicu puta. „Gore je kad poznaješ žrtvu“, rekoh.
Tišina. „Poznavao si žrtvu?“
„Oboje smo je poznavali.“ Nisam znao kako drugačije ovo da izvedem. „Ubijena žena je Sara Džonston“, rekao sam.
„Ne… Ne, to nije moguće.“
Poricanje, makar i privremeno poricanje, neverovatna je pojava. „To je Sara“, uveravao sam je. „ Video sam je. Sara je mrtva.“
„Gospode Bože“, zadahtala je. „Šta se dogodilo?“
„Ne znamo tačno. Idem u policijsku stanicu da saznam više.“ Čuo sam je kako jeca. „Bićeš dobro?“
„Prosto ne mogu da poverujem.“
„Sigurno ćeš čuti govorkanja na poslu. Želeo sam prvi da ti kažem.“
„Kad ću te videti?“
„Svratiću do bolnice kad završim u stanici.“
„Časna reč?“
„Časna reč.“
Prekinuo sam vezu i posmatrao kola kako jure pored mene. Kako bi to bilo, pitao sam se, da me neko pozove i javi mi da je Kati ubijena? Sklopio sam oči i zamislio je s odsečenim dojkama, ali brzo sam oterao tu sliku iz glave i nagazio gas do daske.

U stanicu sam stigao oko deset, a Ema Henkok već je telefonom razgovarala sa Sarinim ocem u San Francisku. „Nikad se neću navići na saopštavanje porodicama, koliko god puta to budem učinila“, rekla je. Sedela je za svojim metalnim pisaćim stolom i kuckala dugačkim crvenim noktima palca i kažiprsta jedan od drugi. „Ovaj čovek je pre dve godine izgubio ženu, a sad mu je i kći jedinica mrtva. Plakao je govoreći kako se spremao da je poseti jer se nisu videli čitavu godinu i kako bi možda još bila živa da je došao ranije. Šta da kažeš nekome ko je izgubio sve do čega mu je na svetu bilo stalo? Šta ja znam o tome?“
Bilo je to teško pitanje. Henkokova se u potpunosti posvetila svom poslu i postala prva žena policijski kapetan u državi. Pričalo se da će je imenovati za načelnika policije. Stara pedesetak godina, kratke prosede smeđe kose, nije imala muža ni dece, ni ikakvih očiglednih interesovanja osim skupljanja priloga za svoju crkvu. „Znaš da ne znaš“, rekao sam. „Odatle je teško pogrešiti.“
„Da, pa… mnogo si mi pomogao, doktore Frojd. Sada mi je mnogo bolje.“ Zatresla je glavom. „Evo šta još ne mogu da dokučim. Čudovište koje tamo držimo zatvoreno hoće da prizna kad god budemo spremni, ali neće da mi učini uslugu i kaže mi svoje pravo ime. On je i dalje general Vilijem Čajlds Vestmorlend.“
„Možda više voli da bude poznat po genoc idu nego po tome ko je zaista“, rekoh.
„Dubok zaključak. Za sve imaš spreman odgovor.“ Henkokova ustade i krenu prema bloku ćelija, zatim se okrenu i pogleda me pravo u oči. Ona je mesnata, snažna žena, visoka metar i sedamdeset, ali izgleda kao da zauzima više od svoje telesne zapremine. Kad me je zgrabila za rame, zabolelo je. „Niko ovde nije zaboravio slučaj Preskot. Ja te pozivam na slučajeve jer mislim da krivica nije bila samo tvoja. I zato što si od onda bio razuman. Ali kad god te pozovem, polažem glavu na panj.“
Markus Preskot bio je jedan od mojih prvih policijskih slučajeva, tridesetdvogodišnji advokat koji je silovao predvodnicu navijačica Klasične gimnazije iz Lina. Kad je pokušao da se brani ludilom, tvrdeći kako se ne seća napada, posvedočio sam da simptomi koje pokazuje odgovaraju poremećaju višestruke ličnosti. Proglašen je nevinim i upućen u Državnu bolnicu Bridžvoter. Posle četiri godine lečenja tamošnja ekipa ga je otpustila, a on je pronašao onu devojku na Univerzitetu Braun, ponovo je silovao i zadavio je.
„To je bilo davno“, rekoh.
„Mlada devojka je ubijena.“
Stegao sam zube. „Koji je onda pravi razlog što me pozivaš, Ema? Uživaš da me držiš na uzdi?“
„Mislim da svako zaslužuje drugu priliku. Na kraju krajeva, svi smo grešni.“
Odmahnuo sam glavom. „Hajde da se ne proseravamo jedno pred drugim. Preskot nema nikakve veze s ovim slučajem. Činjenica je da ti ne treba liberalni psihijatar mekog srca kao što sam ja da izazove nepovoljne novinske naslove. Ne kad te svega nekoliko meseci deli od imenovanja za načelnika.“
„Iz tvojih usta u Božje uši.“
„Znaš, što se mene tiče, voleo bih da dobiješ to unapređenje. Zaista bih voleo. Mislim da bi to bilo dobro za oboje. Čak i za grad. Ali mislim da Boga boli kurac hoće li biti ovako ili onako.“
Henkokova me stegnu jače. „Ne psuj.“ Zaćutala je da pojača svoje reči, zatim se osmehnula. „Ruka ruku mije“, rekla je. „Uvek sam se starala da se tvoji računi plaćaju na vreme. A niko ne gleda na sat.“
„Ja gledam na sat.“
„Vreme leti.“ Namignula je i pustila mi rame. „Reći ću Zangoti da te pusti u Opšte.“
Anhel Zangota, gradski pajkan, novajlija na poslu, poveo me je do Vestmorlendove ćelije. Namirisao sam zatvorenika pre nego što sam ga video. Sedeo je prekrštenih nogu ispred svog ležaja, obučen u previše slojeva prljave odeće. Kad su vrata otključana, ustao je i odvukao se do suprotnog zida. Delovao je kao da mu je oko četrdeset pet godina, bio je mršav od gladovanja, s ulepljenom prosedom kosom i duboko usađenim čeličnoplavim očima.
Zangota je spustio ruku na pištolj dok je otvarao vrata. „Hoćete li da uđem s vama?“ – upitao je.
Sumnjao sam da ću išta saznati od Vestmorlenda u prisustvu uniformisanog policajca. „Biće u redu ako ostanete u hodniku“, rekao sam. Zangota je otišao, a ja sam ušao u ćeliju i stao uza zid sa strane. Moje prvo pravilo glasi: nikad ne budi prepreka između zatvorenika i izlaza. Vestmorlend me je pogledao iskosa, a zatim nešto promrmljao. Zapazio sam da mu je pogled nekoliko puta poleteo ka praznom uglu ćelije. „Tamo ima nešto što te muči?“ – upitao sam ga.
Odmerio me je od glave do pete.
Čučnuo sam i naslonio se na zid kako bih mu stavio do znanja da nameravam da ostanem neko vreme. „Policajci mi kažu da se zoveš Vestmorlend.“
„Vilijem Čajlds Vestmorlend, rođen hiljadu devetsto četrnaeste“, izjavio je.
„Bio si u Vijetnamu?“
Ćutao je neko vreme, zatim se zacerekao za sebe. „Ubijao sam tamo.“
Klimnuo sam glavom.
„Sveštenik?“
Na sebi sam imao crnu majicu s rol kragnom. „Ne. Psihijatar.“
„Ista stvar“, reče on ravnim glasom. Polako je seo. Pogled mu je ponovo odleteo u prazni ugao i zadržao se tamo. „Priznajem, oče, nisam prošao.“
„Nisi prošao?“
„Božju probu. Pokvario sam Njegov plan.“
„Kako?“
„Namerno.“
Šizofrenici koriste reči kao štit od značenja. Želeo sam da zaobiđem tu odbranu. „Kako si to pokvario Božji plan?“
„Oskvrnuo sam je.“
„Na koji način?“
Čupnuo j e rukav kao da se nešto zalepilo. „Na unutrašnji način. Na spoljni način. Na svaki način.“
Odlučio sam da isprobam drukčiji pristup. „Gde je nož?“ – upitao sam ga.
Vestmorlend me prvi put pogleda pravo u oči. „Nigde nema sečiva. Al’ i život se samo sniva.“
Rimovanje je još jedan način na koji šizofreničari blokiraju komunikaciju. „Jesi li sakrio nož?“ – bio sam uporan.
Pogled mu je poleteo, ovog puta ka tavanici iznad moje glave, zatim se ponovo usredsredio na mene. S mukom se uspravio na noge i s oklevanjem načinio korak-dva ka meni. Spremio sam se da i sam ustanem kad je stao. „Mogla mi je biti žena!“ – zaurlao je. „Al’ ovim joj ispustih život iz vena!“ Počeo je da otkopčava svoje vojničke pantalone.
Skočio sam, zabrinut da su policajci pri pretresu možda prevideli neko oružje.
Vestmorlend smaknu pantalone i uhvati se za penis. „Ubila ju je moja kita!“ – povikao je. „Moja kita, stena kamenita!“ Zatim se bacio na mene pružajući ruke ka mom vratu.
Dočekao sam puni udar njegovog tela ramenom, uspeo da ga zgrabim za kosu i oborio ga licem nadole na betonski pod. Krv mu je potekla iz usne i nosa. Čuo sam Zangotu kako trči hodnikom. Primakao sam usta Vestmorlendovom uhu. „Izvini“, šapnuo sam. „Uplašio si me.“ Trenutak kasnije Zangota mu je stavio lisice, a ja sam krenuo u kancelariju Eme Henkok.
Kad sam ušao, sedela je i čistila pištolj. „Kaži mi da ti i ja nećemo imati nevolja“, rekla je ne podižući pogled. „Dovoljno je razuman da prizna, zar ne?“
„Ti znaš da se ja ne bih protivio samo protivljenja radi“, rekoh.
„Onda nemoj.“
„Razgolitio se i nasrnuo na mene.“
Zaškiljila je u jednu komoru, zatim dunula u nju. „Pa, ti baš i nisi moj tip, ali mogu da shvatim zašto si mu se dopao.“
„On halucinira.“
Henkokova podiže pogled s pištolja i polako zatrese glavom. „Ma daj, Frensise. Ovo je rešen slučaj. Bio je prekriven njenom krvlju.“ Zatvorila je burence i bacila pištolj u fioku stola. „O’ladi.“
„Da je granični slučaj, bih. Ti to znaš. Ali ovaj tip nema veze s mozgom.“
„Stvarno hoćeš da me odereš?“ Podigla je ruke. „Uostalom, baš me briga. Naplati pet sati.“ Slegnula je ramenima. „Nemam ništa protiv da naplatiš i deset, pod uslovom da se setiš usluge kad dođe vreme za sakupljanje priloga.“
Razmislio sam da je uhvatim za reč i naplatim deset sati. Terao me je maler na trkama i to me je, zajedno s kokainom od sto dolara za gram, nagonilo da se snalazim kako znam za plaćanje hipoteke. Ali nešto što je Levicki rekao u mrtvačnici ostalo mi je u glavi. „Ne mogu“, rekao sam. „Ne još.“
„Žao mi je što to čujem. Zaista sam želela da te upotrebim na ovom slučaju. Ali sada vidim da ne mogu.“
„Nećeš promeniti veštaka posle samo jednog razgovora s osumnjičenim. Odbrana će te zgaziti na sudu.“
„Slušaj me. Taj divljak možda ima priviđenja, ili čuje glasove, ili oboje. To ne poričem. Ali znao je da čini zlo kad je isekao tu devojku. Znao je da krši zakon. Znao je dovoljno čak da posle pozove vlasti. Osećao se krivim zato što jeste kriv.“
„Neki ljudi osećaju krivicu zbog onoga što misle, ne zbog onoga što rade. Trebalo bi da to znaš, Katolička crkva puna je takvih.“
Ukrutila se. „Već sam te upozorila: ne vređaj Gospoda u ovoj kancelariji.“ Onda se opustila. „Maloj mi kaže da si poznavao žrtvu.“
„Bila je Katina prijateljica.“
„Prema tome, imam pravo da te sklonim sa slučaja. Lično si zainteresovan.“
„Slušaj, tražim samo tvoju dozvolu da ga spustim s malo torazina i sutra ponovo razgovaram s njim. Možda će biti racionalniji.“
„Ne, hvala.“
„Koga ćeš pozvati, Čaka Slouna? On je malo veći levičar od Lenjina. Džordž Švarc bi poslao ovog tipa u bolnicu zato što je čudno obučen.“
„Bez priznanja ili sudske dozvole mogu kao osumnjičenog za ubistvo da ga zadržim samo sedamdeset dva sata. A ti znaš da će sudija Kacenstajn bednika poslati pravo u Državnu bolnicu Bridžvoter. Neću dozvoliti da se to dogodi.“
„Daj mi dva dana.“
„Zašto bih?“
„Zato što“, rekao sam, „znaš da postoji ne što što ne znaš.“
Bore na njenom čelu se produbiše. Počela je ponovo da kucka noktima. Zamislio sam je kako uzaludno pokušava da se otrese moralnog taloga koji je nakupila za dvanaest godina boravka u Školi za devojke „Sveto srce“ u Linu. Zatresla je glavom i najzad me pogledala. „Imaš trideset šest sati.“

  • Prevodilac: Nenad Dropulić
  • Izdanje: 1
  • Godina: 2005
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Niz užasnih ubistava dovodi psihijatra Frenka Klevendžera na slučaj njegovog života, ali i u borbu za život protiv svirepog ubice sa strašnim potpisom i protiv sopstvenih zavijajućih demona seksualnosti, samouništenja i PORICANJA. „Vešto i snažnim jezikom, Ablou slika užase i sumornost poremećenih života.“ Džonatan Kelerman, autor bestselera KLINIKA „Poricanje vodi čitaoca na samu oštricu psihološkog trilera, i to rukom pisca čija stručnost psihijatra čini ovu priču autentičnom koliko i neodoljivom. Ovo je veliki početak karijere, budućnost trilera.“ Džek Olsen „Poricanje, sa svojim savršenim naslovom, nije roman lak za čitanje, ali ga je još teže ostaviti. Likovi su neodoljivi, priča je čvrsto vođena, a rasplet je sve samo ne predvidiv.“ Cleveland Plain Dealer „Ubjedljiv, zavodljiv i opčinjujući portret čovijeka i okoline, opjsednutih čulnim i zarobljenih u poricanju te opsesije.“ Publishers Weekly „S vremena na vrijeme pojavi se kriminalistički roman koji, iako opčinjujući, uzbudljiv i uvjerljiv, više liči na veliku književnost nego na brzu hranu koju treba progutati i odmah zaboraviti. PORICANJE je takva knjiga. Vrhunski, čak i uzvišen roman.“ Dr Džon L. Švarc, Psychiatric Times ODLOMAK EDAN Utorak, 05.50 Trgnuo sam se, a znoj mi se cedio niz lice. Potražio sam u mraku oca i uspaničio se spazivši odsjaj svetla s njegove srebrne kopče na opasaču. Okrenuo sam se da bežim, ali osetio sam kako mi se njegovi prsti obavijaju oko mišice, vuku me natrag, kuda nikako nisam želeo da pođem. Otimao sam se, ali slabašno, znajući da ću izgubiti, sve dok me zvonjava telefona pored kreveta nije probudila. Kati me je cimala za ruku. „’Ajde, javi se.“ Napipao sam slušalicu. „Klevendžer“, uzdahnuo sam. „Frenk, ovde Ema Henkok. Izvini što sam te probudila.“ „Ne izvinjavaj se.“ Srušio sam se natrag na madrac. Disao sam u naletima. Jastuk mi je bio natopljen znojem i hladan na vratu. „Biće manje trčanja.“ „Manje čega?“ Pritisnuo sam oči korenom dlana. „Spremao sam se na trčanje.“ „Malo vežbe u šest ujutru, a? Dobro je to za dušu.“ „Tako je. Nisi me zvala ovako rano da raspravljaš o mojoj duši.“ „Bojim se da nisam. Imamo još jedan slučaj za tebe – beskućnika koji je ubio jednu devojku u šumi iza bolnice Stounhil.“ „I?“ „I šta?“ „Mene si zvala, Ema? Gde je ludilo?“ „Odsekao joj je dojke. Duboko, do rebara. Iskasapio ju je. Pozvao nas je s javnog telefona, urlao je kao manijak da je ubio devicu, onda nas je sačekao pored leša. Kad smo stigli, bio je prekriven njenom krvlju.“ Jedan deo mene želeo je da spusti slušalicu pre nego što čuje više. Od mog poslednjeg slučaja ubistva prošao je čitav mesec, a taj je bio dovoljno gadan da mi dokrajči šest meseci bez pića. Razmišljao sam da napustim posao u policiji i ponovo otvorim psihoterapeutsku ordinaciju, ali znao sam da nisam u stanju da bilo koga izlečim. Možda nikad nisam ni bio. „Šta znate o njemu?“ – upitao sam. „Znam da je lujka. To je sve. Kad smo ga pokupili našli smo kod njega punu bočicu torazina, staru dve godine. A kaže da se zove – pazi ovo – Vilijem Vestmorlend*. Kao general. Još jedan oglas za psihiće, a, Frenk?“ Nisam obratio paž nju na ovo poslednje. Detektivi za ubistva kao što je Henkokova ne smeju da se zbliže sa psihijatrima. Inače bi počeli da se pitaju zašto se drže blizine ubica. Mogu da počnu s maštarijama o prelasku granice. „Pa, čemu žurba?“ „Žurba je zato što mi treba tvoja potvrda da je zdrav – makar dovoljno zdrav da nam dâ izjavu. Kaže kako želi da prizna; ne želim da predugo razmišlja o tome.“ „Šta da prizna?“ „A?“ „Želiš da prizna šta?“ „Jesi li budan? Upravo sam ti rekla da u mrtvačnici imam ženu s kraterima tamo gde bi trebalo da su joj dojke.“ „Ko je ona bila?“ „Nije imala dokumente kod sebe, Frenk. Bila je gola. U redu? Kad možeš da stigneš ovamo?“ „Daj mi dva sata.“ Spustio sam slušalicu, upalio lampu na noćnom ormariću i ponovo legao na znojavi jastuk, čekajući da me obuzme nadahnuće. „Ponovo me ostavljaš radi mrtvaca?“ – prošaputa Kati. Dokotrljala se do mene, još napola usnula, i spustila mi glavu na grudi. „Rekao sam za dva sata.“ „Odlično“, nasmešila se. Sklonila je čaršave tako da joj vidim nago telo, preplanulo svuda osim po mlečnobeloj zadnjici. „Još jedno prokleto ubistvo. Ne znam mogu li…“ „Ššš.“ Spustila je prst na usne, zatim skliznula niz madrac i prešla mi jezikom po penisu. „Ja…“ Uzela je glavić u usta i u šali ga gricnula. Obično nas usred noći budi Akušerska služba bolnice Stounhil koja traži Kati, a ja pokušavam da se istresem pre nego što ona ode. Diže mi se kad je zamislim u hirurškoj odeći dok pacijentkinja pred njom, raširenih nogu, vrišti od bolova. Ali zamisao seksa pre odlaska k lešu me takođe pali. Zgrabio sam Kati za dugu plavu kosu i zabo se dublje u njeno grlo. Baš kao i hiljadama puta ranije, posmatrao sam tog jutra kako se čitav svet menja tokom desetominutne vožnje od moje viktorijanske kuće posađene iznad Preston Biča u Marblhedu do Lina. Kuće pored vode polako gube nadstrešnice i mesingane brojeve, zatim svežu boju, zatim prozore. Gume mojih kola prestaju da klize po putu i poč inju da upadaju u rupe. Pre nego što pređem granicu Lina, uvek uključim klima-uređaj kako bih odbio od sebe zadah naprsle kanalizacione cevi iz koje su izrasli kilometri lepljivih, smrdljivih algi. Gurnuo sam u CD plejer B52, ušmrknuo dozu kokaina iz bočice koju držim u pregratku za rukavice i pojačao zvuk. Skrenuo sam s Obalskog puta Lin na prvom izlazu i udaljio se od okeana ušavši u Ulicu Junion, deset blokova daskama zakovanih izloga, išaranih zidova i napuštenih automobila. Napetost mi se iz vrata i ramenâ povlačila. Disanje mi se usporilo. Otkako pamtim, prizor bede me je smirivao; simptom odrastanja u Linu u doba propadanja. Gotovo pred kraj Ulice Junion zaustavio sam kola ispred mrtvačnice. Polson Levicki, gradski patolog, diplomirao je sa mnom 1981. na Medicinskom fakultetu Taft. Nismo se družili na studijama, ali cela klasa je znala koliko je vešt u seckanju leševa, što mu je donelo nadimak Bi Ti Mrtav. Pažljivo je razdvajao mišiće i besprekornim crvenim, žutim i ljubičastim karticama označavao tačke nastanka i spojeve. Organi su izgledali sasvim kao slike iz Grejove Anatomije. Moj leš, Abra Kadaver, ličio bi na gulaš kad bih završio s njim. „Ha, ha, vidi ko nam je došao“, povikao je Levicki kad sam ušao u salu za obdukcije. „Znao sam da ću videti tebe kad sam video nju.“ Pokazao je sivi leš položen na blistavi sto od nerđajućeg čelika. Kevin Maloj, policajac iz Lina kog sam jednom prijavio zbog surovosti, posmatrao je obdukciju. „To nam je posao“, rekoh. „Čudan posao, ali ipak posao.“ Nasmešio sam se videvši da Levicki na sebi ima besprekoran beli laboratorijski mantil, uprkos poslu koji je obavljao. Svaka dlaka na glavi bila mu je na svom mestu. Prišao sam stolu. Obujmio me je miris smrti – mešavina zadaha izmeta, mokraće i istekle krvi. „Bila je dobra riba, a?“ – namignu mi Maloj. Ja sam samo zurio u nju. „Mislim, dok je imala sise“, reče Maloj. Levicki mi spusti ruku na rame. „Ovo je jedna od najgorih rana koje sam video, Frenk. A već sam dugo u ovom poslu.“ „Frankenštajn nam je omekšao“, reče Maloj. Njegove suve, ispucale usne razvukle su se u osmeh oko požutelih zuba. „Znaš, žao mu je ljudi – ljudi koji bi mogli da plaćaju sto dolara na sat.“ „Zašto ne pokažeš malo poštovanja?“ – planu Levicki. Zavrtelo mi se u glavi. „Ona ti neće reći šta je muči, doktore, koliko god čekao.“ Maloj se nasmejao, debelo telo mu se zatreslo. „Zaveži, jebote!“ – reče Levicki. Uhvatio sam se za rub stola da se priberem. „Ja je poznajem“, rekoh. Jedino što sam neko vreme čuo bilo je brujanje fluorescentnih sijalica. „Poznaješ je?“ – reče Maloj najzad. Još sam buljio u nasumične rupe na njenim grudima. Onda mi, protiv moje volje, pogled odluta na njen mali stomak. „Sara Džonston. Ona je psihijatrijska sestra u bolnici Stounhil. U zatvorenom odeljenju.“ Maloj udari pesnicom po otvorenom dlanu druge ruke. „To je vredno zlata. Kladim se u deset prema jedan da je general Vestmorlend lečen tamo.“ „Ona je Katina prijateljica“, rekoh. „Žao mi je što si umešan u ovo“, reče Levicki. „Kako bi bilo da neko pozove Čaka Slouna? Čujem da on sada preuzima sudskopatološke slučajeve.“ „Ne, ja ću.“ „Jesi li siguran?“ – upita Levicki. Sklonio sam pogled sa Sare i okrenuo se njemu. „Ostajem na slučaju.“ „Reći ćeš mi ako se predomisliš…“ Klimnuo sam glavom. „U redu onda. Da te uputim.“ Levicki iz džepa na mantilu izvuče sklopivi štap za pokazivanje od nerđajućeg čelika, vešto ga razvuče do pune dužine i glasno progovori u mikrofon okačen iznad stola. „Površinski pregled rana pokazuje da su nanesene oštrim, ravnim sečivom, verovatno džepnim nožem ili čak britvom. Ima mnogo kratkih posekotina na raznim nivoima, što pokazuje da oštrica nije dovoljno dugačka za dubok ubod. Ali svaka posekotina je ravna i čistih, neiskrzanih ivica.“ Pokazao je štapom na mene. „Znaš da dojke nisu kod nas. Nema ih.“ „Vestmorlend ih je sigurno sakrio“, reče Maloj. „Ili ih je pojeo.“ „Pojeo?“ – rekoh. „Ti ili gledaš loše filmove ili si još gnevan što su te hranili na cuclu.“ „Okani me se“, reče Maloj. „Nemam vremena za psihobrbljanje.“ „Šta je s oružjem kojim je počinjeno ubistvo? Jesi li imao vremena da ga pronađeš?“ „Nisam ga još našao. Verovatno je i njega zakopao.“ „Možda ga je pojeo.“ Levicki mahnu štapićem kroz vazduh između nas. Izraz lica mu je urlao što mu skrnavimo radno mesto. „Vi ste gosti u mojoj laboratoriji, po mom odobrenju.“ Sačekao je trenutak-dva, zatim pokazao teme Sarine lobanje. „Jedna fraktura lobanje, ulegnuta, kakva bi verovatno izazvala smrt.“ Krenuo je polako da obilazi sto. „Višestruke kontuzije kože na zadnjim stranama podlaktica, što pokazuje da je žrtva verovatno pokušavala da odbije udarce. Na mišicama i ramenima vide se paralelne tačkaste modrice kakve je moglo izazvati snažno stezanje.“ Stao je u dnu stola i uperio vrh štapa među Sarine noge. „Genitalije su već bile obrijane kad je žrtva donesena na obdukciju. Postoje tragovi nedavnog seksualnog odnosa, seme je pronađeno na ulazu i zidovima vagine“, rekao je i zastao. „Ali nema znakova nasilnog prodiranja u vaginu.“ Prišao je stolu s instrumentima i uzeo velike gvozdene makaze. „Sada će biti malo gadno, gospodo“, rekao je. „Možete da ostanete ili da odete. Nisam siguran šta ćemo saznati ispitujući unutrašnjost, ali sve ćete naći u mom izveštaju.“ „Ja sam video dovoljno“, rekoh. Nisam želeo da gledam kako tranžira Saru, a trebao mi je još jedan šmrk iz bočice. „Idem da vidim Vestmorlenda.“ „Ja ću ostati“, reče Maloj. Levicki zaškilji na njega. „Gajiš posebno zanimanje za patologiju?“ „Za dokaze.“ „Tako je.“ Levicki me pogleda i zakoluta očima. „Molim te, reci Kati da mi je žao njene prijateljice.“ „Hoću.“ Krenuo sam ka vratima, ali sam zastao i okrenuo se. „Usput, Kevine, košta sto osamdeset.“ „Šta košta sto osamdeset? O čemu pričaš?“ „Moje vreme. Sto osamdeset na sat. Ne bih da steknem ugled jeftinog, znaš.“ Onda sam izašao. Izvadio sam bočicu iz pregratka za rukavice, nasuo malo koke na zlatnu viza karticu i ušmrkao. Zatim sam uzeo prstima još malo i utrljao u desni. Obamrle su nakon nekoliko trenutaka, a moja napetost je minut kasnije nestala. Pogledao sam u ogledalo, uhvatio kosu u konjski rep i krenuo u stanicu. Plašio sam se kako ću obavestiti Kati. Upoznala je Saru prošle godine, kad je jedna novopečena majka na akušerskom odeljenju Stounhila pala u tešku depresiju i morala biti prebačena na psihijatrijsko odeljenje. Od samog početka Kati i Sara su se dobro slagale. Obe su bile pametne i privlačne, stare tridesetak godina i živele su sa starijim okorelim neženjama. Ja sam bio Katina nevolja, Sarina se zvala Ben Karlson, šef kardiotorakalne hirurgije u Stounhilu. Nas četvoro počelo je da većinu slobodnog vremena provodi zajedno, i to je trajalo sve dok se, svega nekoliko meseci kasnije, Karlson nije naglo odselio – sam – da preuzme profesorski položaj na Univerzitetu Teksas. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg sam se plašio da će Kati teško primiti vesti. Ona je u požaru izgubila mlađu sestru. Sećanje na tu tragediju iz detinjstva nikada je nije napustilo, i činilo se da postaje bolnije sa svakim gubitkom koji je pretrpela kao odrasla. Pritisnuo sam automatsko biranje na telefonu u kolima. „Halo“, javila se Kati. „Ja sam.“ „Šteta što nisi ovde. Upravo sam istrčala ispod tuša.“ Zamislio sam je kako sedi mokra na ivici kreveta. „Kati, imam loše vesti. Vrlo loše vesti.“ „Pokušaćeš opet da spremiš večeru.“ „Ozbiljan sam.“ Duboko sam udahnuo. „Reč je o ubistvu.“ „Zar nije ubistvo uvek loša vest?“ Nisam odgovorio. „Tu si?“ Zaustavio sam kola uz ivicu puta. „Gore je kad poznaješ žrtvu“, rekoh. Tišina. „Poznavao si žrtvu?“ „Oboje smo je poznavali.“ Nisam znao kako drugačije ovo da izvedem. „Ubijena žena je Sara Džonston“, rekao sam. „Ne… Ne, to nije moguće.“ Poricanje, makar i privremeno poricanje, neverovatna je pojava. „To je Sara“, uveravao sam je. „ Video sam je. Sara je mrtva.“ „Gospode Bože“, zadahtala je. „Šta se dogodilo?“ „Ne znamo tačno. Idem u policijsku stanicu da saznam više.“ Čuo sam je kako jeca. „Bićeš dobro?“ „Prosto ne mogu da poverujem.“ „Sigurno ćeš čuti govorkanja na poslu. Želeo sam prvi da ti kažem.“ „Kad ću te videti?“ „Svratiću do bolnice kad završim u stanici.“ „Časna reč?“ „Časna reč.“ Prekinuo sam vezu i posmatrao kola kako jure pored mene. Kako bi to bilo, pitao sam se, da me neko pozove i javi mi da je Kati ubijena? Sklopio sam oči i zamislio je s odsečenim dojkama, ali brzo sam oterao tu sliku iz glave i nagazio gas do daske. U stanicu sam stigao oko deset, a Ema Henkok već je telefonom razgovarala sa Sarinim ocem u San Francisku. „Nikad se neću navići na saopštavanje porodicama, koliko god puta to budem učinila“, rekla je. Sedela je za svojim metalnim pisaćim stolom i kuckala dugačkim crvenim noktima palca i kažiprsta jedan od drugi. „Ovaj čovek je pre dve godine izgubio ženu, a sad mu je i kći jedinica mrtva. Plakao je govoreći kako se spremao da je poseti jer se nisu videli čitavu godinu i kako bi možda još bila živa da je došao ranije. Šta da kažeš nekome ko je izgubio sve do čega mu je na svetu bilo stalo? Šta ja znam o tome?“ Bilo je to teško pitanje. Henkokova se u potpunosti posvetila svom poslu i postala prva žena policijski kapetan u državi. Pričalo se da će je imenovati za načelnika policije. Stara pedesetak godina, kratke prosede smeđe kose, nije imala muža ni dece, ni ikakvih očiglednih interesovanja osim skupljanja priloga za svoju crkvu. „Znaš da ne znaš“, rekao sam. „Odatle je teško pogrešiti.“ „Da, pa… mnogo si mi pomogao, doktore Frojd. Sada mi je mnogo bolje.“ Zatresla je glavom. „Evo šta još ne mogu da dokučim. Čudovište koje tamo držimo zatvoreno hoće da prizna kad god budemo spremni, ali neće da mi učini uslugu i kaže mi svoje pravo ime. On je i dalje general Vilijem Čajlds Vestmorlend.“ „Možda više voli da bude poznat po genoc idu nego po tome ko je zaista“, rekoh. „Dubok zaključak. Za sve imaš spreman odgovor.“ Henkokova ustade i krenu prema bloku ćelija, zatim se okrenu i pogleda me pravo u oči. Ona je mesnata, snažna žena, visoka metar i sedamdeset, ali izgleda kao da zauzima više od svoje telesne zapremine. Kad me je zgrabila za rame, zabolelo je. „Niko ovde nije zaboravio slučaj Preskot. Ja te pozivam na slučajeve jer mislim da krivica nije bila samo tvoja. I zato što si od onda bio razuman. Ali kad god te pozovem, polažem glavu na panj.“ Markus Preskot bio je jedan od mojih prvih policijskih slučajeva, tridesetdvogodišnji advokat koji je silovao predvodnicu navijačica Klasične gimnazije iz Lina. Kad je pokušao da se brani ludilom, tvrdeći kako se ne seća napada, posvedočio sam da simptomi koje pokazuje odgovaraju poremećaju višestruke ličnosti. Proglašen je nevinim i upućen u Državnu bolnicu Bridžvoter. Posle četiri godine lečenja tamošnja ekipa ga je otpustila, a on je pronašao onu devojku na Univerzitetu Braun, ponovo je silovao i zadavio je. „To je bilo davno“, rekoh. „Mlada devojka je ubijena.“ Stegao sam zube. „Koji je onda pravi razlog što me pozivaš, Ema? Uživaš da me držiš na uzdi?“ „Mislim da svako zaslužuje drugu priliku. Na kraju krajeva, svi smo grešni.“ Odmahnuo sam glavom. „Hajde da se ne proseravamo jedno pred drugim. Preskot nema nikakve veze s ovim slučajem. Činjenica je da ti ne treba liberalni psihijatar mekog srca kao što sam ja da izazove nepovoljne novinske naslove. Ne kad te svega nekoliko meseci deli od imenovanja za načelnika.“ „Iz tvojih usta u Božje uši.“ „Znaš, što se mene tiče, voleo bih da dobiješ to unapređenje. Zaista bih voleo. Mislim da bi to bilo dobro za oboje. Čak i za grad. Ali mislim da Boga boli kurac hoće li biti ovako ili onako.“ Henkokova me stegnu jače. „Ne psuj.“ Zaćutala je da pojača svoje reči, zatim se osmehnula. „Ruka ruku mije“, rekla je. „Uvek sam se starala da se tvoji računi plaćaju na vreme. A niko ne gleda na sat.“ „Ja gledam na sat.“ „Vreme leti.“ Namignula je i pustila mi rame. „Reći ću Zangoti da te pusti u Opšte.“ Anhel Zangota, gradski pajkan, novajlija na poslu, poveo me je do Vestmorlendove ćelije. Namirisao sam zatvorenika pre nego što sam ga video. Sedeo je prekrštenih nogu ispred svog ležaja, obučen u previše slojeva prljave odeće. Kad su vrata otključana, ustao je i odvukao se do suprotnog zida. Delovao je kao da mu je oko četrdeset pet godina, bio je mršav od gladovanja, s ulepljenom prosedom kosom i duboko usađenim čeličnoplavim očima. Zangota je spustio ruku na pištolj dok je otvarao vrata. „Hoćete li da uđem s vama?“ – upitao je. Sumnjao sam da ću išta saznati od Vestmorlenda u prisustvu uniformisanog policajca. „Biće u redu ako ostanete u hodniku“, rekao sam. Zangota je otišao, a ja sam ušao u ćeliju i stao uza zid sa strane. Moje prvo pravilo glasi: nikad ne budi prepreka između zatvorenika i izlaza. Vestmorlend me je pogledao iskosa, a zatim nešto promrmljao. Zapazio sam da mu je pogled nekoliko puta poleteo ka praznom uglu ćelije. „Tamo ima nešto što te muči?“ – upitao sam ga. Odmerio me je od glave do pete. Čučnuo sam i naslonio se na zid kako bih mu stavio do znanja da nameravam da ostanem neko vreme. „Policajci mi kažu da se zoveš Vestmorlend.“ „Vilijem Čajlds Vestmorlend, rođen hiljadu devetsto četrnaeste“, izjavio je. „Bio si u Vijetnamu?“ Ćutao je neko vreme, zatim se zacerekao za sebe. „Ubijao sam tamo.“ Klimnuo sam glavom. „Sveštenik?“ Na sebi sam imao crnu majicu s rol kragnom. „Ne. Psihijatar.“ „Ista stvar“, reče on ravnim glasom. Polako je seo. Pogled mu je ponovo odleteo u prazni ugao i zadržao se tamo. „Priznajem, oče, nisam prošao.“ „Nisi prošao?“ „Božju probu. Pokvario sam Njegov plan.“ „Kako?“ „Namerno.“ Šizofrenici koriste reči kao štit od značenja. Želeo sam da zaobiđem tu odbranu. „Kako si to pokvario Božji plan?“ „Oskvrnuo sam je.“ „Na koji način?“ Čupnuo j e rukav kao da se nešto zalepilo. „Na unutrašnji način. Na spoljni način. Na svaki način.“ Odlučio sam da isprobam drukčiji pristup. „Gde je nož?“ – upitao sam ga. Vestmorlend me prvi put pogleda pravo u oči. „Nigde nema sečiva. Al’ i život se samo sniva.“ Rimovanje je još jedan način na koji šizofreničari blokiraju komunikaciju. „Jesi li sakrio nož?“ – bio sam uporan. Pogled mu je poleteo, ovog puta ka tavanici iznad moje glave, zatim se ponovo usredsredio na mene. S mukom se uspravio na noge i s oklevanjem načinio korak-dva ka meni. Spremio sam se da i sam ustanem kad je stao. „Mogla mi je biti žena!“ – zaurlao je. „Al’ ovim joj ispustih život iz vena!“ Počeo je da otkopčava svoje vojničke pantalone. Skočio sam, zabrinut da su policajci pri pretresu možda prevideli neko oružje. Vestmorlend smaknu pantalone i uhvati se za penis. „Ubila ju je moja kita!“ – povikao je. „Moja kita, stena kamenita!“ Zatim se bacio na mene pružajući ruke ka mom vratu. Dočekao sam puni udar njegovog tela ramenom, uspeo da ga zgrabim za kosu i oborio ga licem nadole na betonski pod. Krv mu je potekla iz usne i nosa. Čuo sam Zangotu kako trči hodnikom. Primakao sam usta Vestmorlendovom uhu. „Izvini“, šapnuo sam. „Uplašio si me.“ Trenutak kasnije Zangota mu je stavio lisice, a ja sam krenuo u kancelariju Eme Henkok. Kad sam ušao, sedela je i čistila pištolj. „Kaži mi da ti i ja nećemo imati nevolja“, rekla je ne podižući pogled. „Dovoljno je razuman da prizna, zar ne?“ „Ti znaš da se ja ne bih protivio samo protivljenja radi“, rekoh. „Onda nemoj.“ „Razgolitio se i nasrnuo na mene.“ Zaškiljila je u jednu komoru, zatim dunula u nju. „Pa, ti baš i nisi moj tip, ali mogu da shvatim zašto si mu se dopao.“ „On halucinira.“ Henkokova podiže pogled s pištolja i polako zatrese glavom. „Ma daj, Frensise. Ovo je rešen slučaj. Bio je prekriven njenom krvlju.“ Zatvorila je burence i bacila pištolj u fioku stola. „O’ladi.“ „Da je granični slučaj, bih. Ti to znaš. Ali ovaj tip nema veze s mozgom.“ „Stvarno hoćeš da me odereš?“ Podigla je ruke. „Uostalom, baš me briga. Naplati pet sati.“ Slegnula je ramenima. „Nemam ništa protiv da naplatiš i deset, pod uslovom da se setiš usluge kad dođe vreme za sakupljanje priloga.“ Razmislio sam da je uhvatim za reč i naplatim deset sati. Terao me je maler na trkama i to me je, zajedno s kokainom od sto dolara za gram, nagonilo da se snalazim kako znam za plaćanje hipoteke. Ali nešto što je Levicki rekao u mrtvačnici ostalo mi je u glavi. „Ne mogu“, rekao sam. „Ne još.“ „Žao mi je što to čujem. Zaista sam želela da te upotrebim na ovom slučaju. Ali sada vidim da ne mogu.“ „Nećeš promeniti veštaka posle samo jednog razgovora s osumnjičenim. Odbrana će te zgaziti na sudu.“ „Slušaj me. Taj divljak možda ima priviđenja, ili čuje glasove, ili oboje. To ne poričem. Ali znao je da čini zlo kad je isekao tu devojku. Znao je da krši zakon. Znao je dovoljno čak da posle pozove vlasti. Osećao se krivim zato što jeste kriv.“ „Neki ljudi osećaju krivicu zbog onoga što misle, ne zbog onoga što rade. Trebalo bi da to znaš, Katolička crkva puna je takvih.“ Ukrutila se. „Već sam te upozorila: ne vređaj Gospoda u ovoj kancelariji.“ Onda se opustila. „Maloj mi kaže da si poznavao žrtvu.“ „Bila je Katina prijateljica.“ „Prema tome, imam pravo da te sklonim sa slučaja. Lično si zainteresovan.“ „Slušaj, tražim samo tvoju dozvolu da ga spustim s malo torazina i sutra ponovo razgovaram s njim. Možda će biti racionalniji.“ „Ne, hvala.“ „Koga ćeš pozvati, Čaka Slouna? On je malo veći levičar od Lenjina. Džordž Švarc bi poslao ovog tipa u bolnicu zato što je čudno obučen.“ „Bez priznanja ili sudske dozvole mogu kao osumnjičenog za ubistvo da ga zadržim samo sedamdeset dva sata. A ti znaš da će sudija Kacenstajn bednika poslati pravo u Državnu bolnicu Bridžvoter. Neću dozvoliti da se to dogodi.“ „Daj mi dva dana.“ „Zašto bih?“ „Zato što“, rekao sam, „znaš da postoji ne što što ne znaš.“ Bore na njenom čelu se produbiše. Počela je ponovo da kucka noktima. Zamislio sam je kako uzaludno pokušava da se otrese moralnog taloga koji je nakupila za dvanaest godina boravka u Školi za devojke „Sveto srce“ u Linu. Zatresla je glavom i najzad me pogledala. „Imaš trideset šest sati.“

Dodatne informacije

Izdavač Laguna
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter