Podjela eona i drugi radovi iz povijesti - Razvoj kalendara, naseljavanje Slavena, Povelja, stećci

Hamzabegović, samim tematskim izborom zavrjeđuje publističku pozornost i promišljanje o najvećoj definiranoj vremenskoj jedinici – eonu, razvoju kalendara kroz povijest, fenomenu Slavena kao jedne od najvećih imperija u Europi i povijesti Bosne jedne od najstarijih evropskih drževa s istim imenom. Bez dvojbe, hrabar poduhvat u institucionalno zahtjevnoj temi studioznog istraživanja i rasvjetljavanja povijesnih (ne)poznanica o računanju vremena koje je bilo predmet stalne pažnje i najdrevnijih naroda, epoha, civilizacija. U Hamzabegovićevom djelu piše da je engleski svećenik i znanstvenik Bede Venerable tek 731. godine podijelio vječnost na staru, odnosno retrospektivnu i novu eru. Poslije toga u upotrebu ulazi i stoljeće kao zaokružena vremenska jedinica, što je danas veoma popularno, dok prijašnji ljudi nisu znali u kom su stoljeću živjeli. Tek tada se na Zapadu počinje i sa hronološkim brojanjem godina što nam je poznato iz današnjeg kalendara. Za primjer se može uzeti „Fredegarova kronika“ koja događaje reda prema godini vladavine dotičnog franačkog vladara. Dakle, ta hronika ne poznaje ni stoljeće ni današnju hronologiju godina. Iz svega toga proizilazi da dosadašnja objašnjenja kako je podijeljena vječnosti na staru i novu eru nisu korektna. Dakle, Hamzabegović povijesnu spoznaju prožima i proširuje i bogatim fondom znanja hronološkim redom nadopunjuje manje poznatim informacijama i samosvojom, “misaonom” rečenicom, logički povezuje tkivo štiva. Autor se pobrinuo da svaka postavka i predmet rasprave budu potkrijepljeni njegovim faktima, dokazima, argumentima i ubjeđenjima probranih eksperta u oblasti povijesti i znanosti. Uz ovakvu spoznaju nezaobilazno je kazati kako je autor vrsni znalac tematike kojom se bavi ovom knjigom, a znanje je “prekaljeno” pomnim i višedecenijskim iščitavanjem povijesnih čitanki i naučne literature. Hamzabegovićevo djelo se naslanja na tri glavna noseća stuba: “Stvaranje kalendara i podjela eona na staru i novu eru”, “Fenomen jedne od najvećih imperija u Europi” i “Povelja, država Bosna i stećci “. Poglavlje u kojem se bavi fenomenom Slavena, podastirući podatak da su za nepunih sto godina osvojili, slavenizirali i zadržali više od pola Evrope, najočitiji je primjer zavidnog autorskog istraživačkog učinka i autentičnog promišljanja, tumačenja i uvjerenja. Možda o tome najilustrativnije kazuje pojašnjenje fenomena u razjašnjenju simbioze Avara i Slavena. Drugim riječima, autor ovog djela obrađuje naseljavanje „bezimenih“ Slavena po istočnom dijelu eurpskog kontinenta. Avarska imperija je u 6. i početkom 7. stoljeća zauzela čitavu istočnu Europu. Po svom ogromnom carstnu Avari su razmještali svoje potčinjene narode, koje su paušalno zvali befulci, a među kojima su najbrojniji bili Slaveni. Propadom avarske države početkom 8. stoljeća, sva navedena prostranstva ostala su na teško shvatljiv i skoro nerazjašnjiv način Slavenima u naslijeđe. Dakle, poslušnici su naslijedili zapovjednike. A na tim prostorima Slaveni manje ili više i danas žive. Navedeni citati su navodno iz srednjovjekovnih hronika. Poglavlje o srednovjekovnoj Bosni, koje jednom neraskidivom cjelinom čine Povelja Kulina bana i srednjovjekovni nadgrobni spomenici – stećci, posebno je zanimljivo po načinu autorovog gledanja na “protok” vremena srednjovjekovlja na prostorima Bosne kao historijske državne tvorevine, koja je između 1180. i 1463.godine bila banovina pa kraljevina. Podsjećanja radi, nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 -1204), ali ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. godine kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom. Povelja Kulina bana od 29.augusta 1189.godine pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Stećci (sinonimi: bilig, kam, mramor, zalamen, kuća), poznati i kao mramorje, koji su najupečatljiviji materijalni simbol vremena od druge polovice 12. stoljeća kada se prvi put pojavljuju, do sredine 16. stoljeća. kada prestaje njihova proizvodnja kao nagrobnih spomenika. Zanimljivo je da Hamzabegović, koji detaljnije pojašnjava ovu jednu od misterija bh.historije, “primjećuje” kako niti na jednom ovom srednjovjekovnom spomeniku nije uklesana riječ “stećak”. Hamzabegovićevo djelo pripada vremenu i vrijeme će pokazati njegovu vrijednost i povijesnu tačnost.