Pod starim krovovima

Novelistička zbirka Pod starim krovovima predočuje svijet zagorskih plemića za koje je pisac emocionalno vezan. Svaka je novela samostalna cjelina koja se tematski i pripovjedački uključuje u zbirku. Smjenjuju se razni pripovjedači zgoda i uspomena. Pripovijedaju u prvom licu, tako da je pripovjedač u dvostrukoj ulozi: pripovjedača i lika. Po načinu pisanja, po tematskim zahvatima, Gjalski je bio izraziti realist. Najveći umjetnički domet postigao je svojim zagorskim motivima predstavivši se u punom smislu kao pjesnik i slikar svog rodnog kraja. Pristupao je idilično, s osjećajem nostalgije za onim što propada. Pored poetizacije sredine prodire duboko u suštinu problema i pokazuje stvarno stanje stvari, a ljude koji su postali povijesni anakronizam zna osvijetliti pravim svjetlom i prikazati ih u njihovoj stvarnoj slici. Po mnoštvu svojih djela i širini zahvata u opisivanju on je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku, kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva. Njegovi su romani i pripovijesti obilan dokument političkoga, društvenoga, gospodarskoga i kulturnog života Hrvatske od početka 19. vijeka do njegovog završetka. Njegova su djela književna sinteza društvenih prilika i kronika jednoga složenoga razdoblja hrvatske povijesti. Napisao je niz književnih članaka i portreta, likovnih prikaza, filoloških ogleda te povijesnih i političkih rasprava, a sastavio je i dva autobiografska teksta. Knjiga Pod starim krovovima ostavlja dojam čvrste cjeline, ne samo zbog aktivno prisutnog pripovjedača. Lik Batorića svojom osobnošću povezuje sve pripovijetke, a njegova pripovijetka je središnje mjesto radnje. U svemu prevladava postupnost, od upoznavanja glavne ličnosti i dvorca Brezovice, preko čitavog niza portreta, pejzaža i cjelovite atmosfere, do pripovijesti o Cinteku kao sintezi u kojoj možemo pronaći sve nabrojane karakteristike što ih, pojedinačno, pronalazimo u ostalim novelama o zagorskim plemenitašima. U zbirci se krasno spaja realizam s poezijom i fragmentarnom tragedijom. Junak ove tragedije je starija generacija zagorskog plemenitaškog svijeta, koja je vjekovima bila čuvar hrvatske narodnosti, kada u dodiru s novim dobom propada. U pripovijetkama je oslikana specifična hrvatska realnost sa dobro odmjerenim i prikladnim odnosima lirizma i realizma, impresije i analitičnosti. U njegovim djelima se primjećuje da pisac zrelo gleda na život i gazi onim putem kojim će ići do kraja života. Između redova se primjećuje da to nije nezrelo mladenačko tapkanje, traženje motiva i izraza, nego proživljeno i promišljeno djelo koje posve jasno govori o duševnom životu autora i o njegovim pogledima.