Pjesme sa granice

Crni molitvenik je revolucionarna knjiga. Tomaš je pesnik dovoljno siguran u sebe da si dopusti da pude patetičan, grub, ogoljen. Otrcana je već i puno puta pominjana ona Hemingvejova misao o pisanju kao o prolivanju vlastite krvi nad papirom, ali u svakom otrcanom opštem mestu ima neka trunčica istine (gramčić jedan). No, Crni molitvenik nije puko ispovedno štivo - naprotiv, njega čine pesnički moćno, koncizno oblikovani komadići stvarnosti koji čine ljudsku svakodnevnicu. Bojan Marjanović o knjizi Crni molitvenik (…) vlastita poezija iz autorovog očišta nadaje se tek kao poluuspješan čin - zavođenja, razumijevanja, korigiranja svijeta. S time kao točkom na i, ostvaren je dojam u svakom smislu zaokružene poetike, samosvjesne političke i filozofske poslanice svijetu. Parafrazirajući jedan od Tomaševih stihova o stihu, reći ću kako je zbirka na mene zaista imala efekt skalpela koji posiječe prst. Poput vode, opetovano čitanje njezinih redaka posjekotinu istovremeno otvara i zacjeljuje. Lucija Butković o knjizi Regata papirnih brodova Obično se kritika govoreći o Tomašu dotiče njegovog trubadurskog sentimenta kao onog najprepoznatljivijeg segmenta njegovog pjesništva. Onog već ranije u kontekstu ovog pjesnika pominjanog arsenovskog refleksa. Koji je jednako i ljubavan, i mučan, i nježan i strašan. Tomaš je, moglo bi se tome dodati, pjesnik ruševina, poeta jednog potonulog svijeta i sadašnjosti koja se nezadrživo kruni i raspada. To trubadursko kod Tomaša moglo bi biti shvaćeno i kao svirka usamljenog gitariste u pohabanom sakou negdje na rubu Mediterana, nadomak sunca koje zauvijek pada u ocean tame. Đorđe Krajišnik o knjizi Trideset deveti maj