Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu

Hasić u svojoj zbirci Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu kroz pjesme namijenjene djeci propituje svijet riječi i svjetove koje se njima mogu (a i ne moraju) stvoriti. Dječija poezija svojim nastojanjem uključivanja fantastičnog nije neobična pojava. Alegorija, kao metafora koja se proteže kroz čitav tekst, u Hasićevim pjesmama je u službi onoga što bi ruski formalisti nazvali oneobičavanje, ali i kao postupak otežavanja razumijevanja. Pjesme kao što su Pjesma o glavonjama, Bajkasta pjesma o slonu i bubamari, Uobraženi plankton i dr. koriste vješto ove elemente kako bi se stvorila basnasta dimenzija u samom doživljaju pjesama. Kao takve, pjesme govore o ljudima više no o životinjama koje su protagonisti teksta; tačnije, govori o ljudskom karakteru, njegovim vrlinama i manama. Baš kao mađioničari koji gledaocima skrenu pažnju na ono što je svakodnevno kako bi fantastičnost predstavili kao plauzibilnu mogućnost, Hasić riječima stvara nemoguće svjetove kojima se ne trebamo čuditi zbog njihove fantastičnosti, nego zbog poente koja se u njima dogodi. Njegova nova zbirka Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu upravo tu nemogućnost spušta na razinu svakodnevice ne bi li je obogatila i nadgradila. Riječima time daje skoro pa čarobne kvalitete, ali ih ujedno definira kao dijelom te svakodnevice. Riječi daju čovjeku sposobnost stvaranja iluzije, ali i mijenjanja realnosti. Pomoću riječi čovjek može druge zavesti u laž ili naglasiti jednu višu istinu, a upravo ovo potonje promovira Hasićeva poezija. Ernad Osmić (izvod iz recenzije)