Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.023

Facebook slicica

Katalog

Per Aspera

Per Aspera

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika


ISBN:

9958-12-157-3

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

na stanju

Šifra:

K6584

Broj strana:

302

Težina:

446 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

20,00 KM
na stanju

Kategorije:

Sadržaj:

NA BAŠČARŠIJI

- Hej Care! - čujem glas gazdarice Mejre - Đe ćeš?
Stao sam u pokretu na pola puta od ulaza u kuću do izlaza iz dvorišta, na oko dva metra od kao limun žute drvene kapije. Pričekala je dok se ne okrenem i pogledam gore na prozor. Sitne kapi kiše orosiše mi lice.
- Zvala me je Azra i pita možeš li joj doći popraviti vrata od kupatila.
S prozora na katu virila je, plavog minivala na glavi, izgledala mi je kao fotografija za osobnu.
- Šta je bilo?
– Radio joj keramičar pločice u kupatilu prije desetak dana…
- Da sjećam se da je ono jednom govorila kako će sređivati stan.
- E, pa čovjek je skinuo vrata na kupatilu i kad je završio, otiš’o je, a vrata nije uštim’o.
– Pa kako će tako uraditi?
– Ona ih više ne može nataknuti jer je podignut nivo poda.
– Ih… Valjda ih treba podrezati. Je li ga opet zvala?
- Kaže da joj je rek’o doći do večeri ili sutra ujutro rano.
- I?
- I?, petljanac neki, k’o i svi kućni majstori – ovdje se nasmijala, iskreno od srca. – Eto prošlo je deset dana, a on joj ne dolazi. Možeš misliti kako je ženi bez vrata na kupatilu?
- Neka ključa ulazna od stana – zastadoh na trenutak pa nastavih – Ili, reci joj da je još bolje, kad se kupa neka ključa ulazna od zgrade.
- Ma daj, naletu jedan, ti ćeš joj to uraditi za pola sata.
- ‘ajde vidi je li večeras kući, pa neka pristavi kafu. Šta mogu drugo nego joj otići – onda sam se sjetio – je li Fićina ubodna pila još tu negdje, ili je odnio ono neki dan kad smo popravili ormar kod tebe?
- Ovdje je negdje, moram je potražiti.
- Idem na Čaršiju. Moram nešto odnijeti Mariji. Neću ostati dugo, pa ću kad se vratim, uzet pilu i otići gore.
- Dobro, pozdravi mi Mariju – ušla je s prozora na katu, čuo sam kad ga je zatvorila.
Kad sam se malo odmaknuo od dvorišta, na prvom uglu, gdje ulica počinje strmo, prošao sam pokraj abdestane, kamenom ozidane česme na ulazu u malu Džamiju.
Spuštajući se, promicao sam lijevo desno, uskim ulicama između visokih zidova kuća i dvorišta. Niz oluke zvone kapi kiše, pa se tu i tamo čuje kako u dvorištu s druge strane zida klokoće potočić.
Gazdarica Mejra je četrdesetak godina stara, medicinska je sestra u KBC Koševo. Azra je novinarka po profesiji, njih dvije su dobre prijateljice. Kad god bi Azra imala slobodnog vremena, dolazila bi kod Mejre na kavu. Tako sam ju, jednom prilikom, tu na kavi i ja upoznao. Kada je u stanu trebala pomoć, Azra bi mene zvala, rijeđe bi se obratila Fići, Mejrinom bratu.
Fićo, Fikret, moja je generacija. Sprijateljili smo se već prvom izgovorenom rečenicom pri upoznavanju u kafeu Filozofskog fakulteta, gdje je on iste godine kada sam ja krenuo na književnost došao studirati psihologiju i pedagogiju. Pet ili šest mjeseci poslije, na njegov nagovor sam s Otoke i došao na Sumbul Česmu stanovati kod Mejre.
Zanimljivo nam je bilo to da smo obojica rođeni iste godine, 1966., istog mjeseca. On u hitnoj, a ja u rodilištu bolnice ‘Jezero’. I samo dva dana sam stariji od njega.
On je odrastao i još je stanovao na Vratniku. A mangup je samo toliko koliko moraš biti da te ulica ne uzme na ‘trehu’. Inteligentan je, načitan i skroman, izuzetno dobar čovjek. Kad sam s Otoke preselio bliže Čaršiji, osjetio sam veliko olakšanje. Nekako, ako sam dalje od Čaršije, osjećao bih nekakvu tjeskobu, kao da nisam u Sarajevu, stalno mi nešto nedostaje.
Kad sam uselio kod Mejre, na Sumbul Česmi sam zatekao Branka iz Fojnice. Njega sam upoznao na veterini kada smo Fićo i ja došli kod njega po bonove za studentsku menzu. I otada nam je on bonove stalno nabavljao. Stanovao je s još jednim momkom točno preko puta moje sobe. Tog njegovog cimera vidio sam nekoliko puta, nabrzinu u prolazu, uvijek je negdje izbivao. Onda ga više nisam viđao, nekako tiho, skoro neprimjetno, odselio je.


Stjepan Zelenika rođen je u Kiseljaku 1958. godine. Iako se književnim radom intenzivno počeo baviti 1997.g, za kratko vrijeme počinje ubirati nagrade na polju beletristike kroz koju provlači kulturu, običaje, tradiciju i način življenja Hrvata srednjobosanskog podneblja od davnina do danas. Na konkursu Književnog kruga Karlovac za 2006. godine pričom “Bakino mjerenje” osvojio treće mjesto. Pjesme su mu prevođene na njemački jezik. Član je Međunarodnog instituta za književnost u Zagrebu.

  • Izdanje: 1
  • Godina: 2011
  • Jezik: Bosanski jezik
  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x215
  • Zemlja porijekla: Bosna i Hercegovina
  • Stanje: Nova

Detalji

NA BAŠČARŠIJI - Hej Care! - čujem glas gazdarice Mejre - Đe ćeš? Stao sam u pokretu na pola puta od ulaza u kuću do izlaza iz dvorišta, na oko dva metra od kao limun žute drvene kapije. Pričekala je dok se ne okrenem i pogledam gore na prozor. Sitne kapi kiše orosiše mi lice. - Zvala me je Azra i pita možeš li joj doći popraviti vrata od kupatila. S prozora na katu virila je, plavog minivala na glavi, izgledala mi je kao fotografija za osobnu. - Šta je bilo? – Radio joj keramičar pločice u kupatilu prije desetak dana… - Da sjećam se da je ono jednom govorila kako će sređivati stan. - E, pa čovjek je skinuo vrata na kupatilu i kad je završio, otiš’o je, a vrata nije uštim’o. – Pa kako će tako uraditi? – Ona ih više ne može nataknuti jer je podignut nivo poda. – Ih… Valjda ih treba podrezati. Je li ga opet zvala? - Kaže da joj je rek’o doći do večeri ili sutra ujutro rano. - I? - I?, petljanac neki, k’o i svi kućni majstori – ovdje se nasmijala, iskreno od srca. – Eto prošlo je deset dana, a on joj ne dolazi. Možeš misliti kako je ženi bez vrata na kupatilu? - Neka ključa ulazna od stana – zastadoh na trenutak pa nastavih – Ili, reci joj da je još bolje, kad se kupa neka ključa ulazna od zgrade. - Ma daj, naletu jedan, ti ćeš joj to uraditi za pola sata. - ‘ajde vidi je li večeras kući, pa neka pristavi kafu. Šta mogu drugo nego joj otići – onda sam se sjetio – je li Fićina ubodna pila još tu negdje, ili je odnio ono neki dan kad smo popravili ormar kod tebe? - Ovdje je negdje, moram je potražiti. - Idem na Čaršiju. Moram nešto odnijeti Mariji. Neću ostati dugo, pa ću kad se vratim, uzet pilu i otići gore. - Dobro, pozdravi mi Mariju – ušla je s prozora na katu, čuo sam kad ga je zatvorila. Kad sam se malo odmaknuo od dvorišta, na prvom uglu, gdje ulica počinje strmo, prošao sam pokraj abdestane, kamenom ozidane česme na ulazu u malu Džamiju. Spuštajući se, promicao sam lijevo desno, uskim ulicama između visokih zidova kuća i dvorišta. Niz oluke zvone kapi kiše, pa se tu i tamo čuje kako u dvorištu s druge strane zida klokoće potočić. Gazdarica Mejra je četrdesetak godina stara, medicinska je sestra u KBC Koševo. Azra je novinarka po profesiji, njih dvije su dobre prijateljice. Kad god bi Azra imala slobodnog vremena, dolazila bi kod Mejre na kavu. Tako sam ju, jednom prilikom, tu na kavi i ja upoznao. Kada je u stanu trebala pomoć, Azra bi mene zvala, rijeđe bi se obratila Fići, Mejrinom bratu. Fićo, Fikret, moja je generacija. Sprijateljili smo se već prvom izgovorenom rečenicom pri upoznavanju u kafeu Filozofskog fakulteta, gdje je on iste godine kada sam ja krenuo na književnost došao studirati psihologiju i pedagogiju. Pet ili šest mjeseci poslije, na njegov nagovor sam s Otoke i došao na Sumbul Česmu stanovati kod Mejre. Zanimljivo nam je bilo to da smo obojica rođeni iste godine, 1966., istog mjeseca. On u hitnoj, a ja u rodilištu bolnice ‘Jezero’. I samo dva dana sam stariji od njega. On je odrastao i još je stanovao na Vratniku. A mangup je samo toliko koliko moraš biti da te ulica ne uzme na ‘trehu’. Inteligentan je, načitan i skroman, izuzetno dobar čovjek. Kad sam s Otoke preselio bliže Čaršiji, osjetio sam veliko olakšanje. Nekako, ako sam dalje od Čaršije, osjećao bih nekakvu tjeskobu, kao da nisam u Sarajevu, stalno mi nešto nedostaje. Kad sam uselio kod Mejre, na Sumbul Česmi sam zatekao Branka iz Fojnice. Njega sam upoznao na veterini kada smo Fićo i ja došli kod njega po bonove za studentsku menzu. I otada nam je on bonove stalno nabavljao. Stanovao je s još jednim momkom točno preko puta moje sobe. Tog njegovog cimera vidio sam nekoliko puta, nabrzinu u prolazu, uvijek je negdje izbivao. Onda ga više nisam viđao, nekako tiho, skoro neprimjetno, odselio je. Stjepan Zelenika rođen je u Kiseljaku 1958. godine. Iako se književnim radom intenzivno počeo baviti 1997.g, za kratko vrijeme počinje ubirati nagrade na polju beletristike kroz koju provlači kulturu, običaje, tradiciju i način življenja Hrvata srednjobosanskog podneblja od davnina do danas. Na konkursu Književnog kruga Karlovac za 2006. godine pričom “Bakino mjerenje” osvojio treće mjesto. Pjesme su mu prevođene na njemački jezik. Član je Međunarodnog instituta za književnost u Zagrebu.

Dodatne informacije

Izdavač Bosanska riječ Tuzla
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter