Patrijarhova jesen

Zauvijek obuzet traganjem za utvrama samoće, Gabrijel Garsija Markes je i svoj govor održan prilikom dodjele Nobelove nagrade nazvao Samoća Latinske Amerike. Njime će, između ostalog, svoje čitaoce podstaći da se upitaju gdje je, u stvari, granica između fikcije i stvarnosti. Pominjući generala Antonija Lopesa de Santanu, koji je tri puta bio meksički diktator i koji je priredio veličanstvenu sahranu svoje desne noge izgubljene u Ratu kolača, koji je zaista vođen, s zatim generala Garsiju Morena, koji je, kao apsolutistički monarh vladao Ekvadorom 16 godina, a čiji je leš pripremljen za bdijenje bio odjeven u svečanu uniformu optočenu odlikovanjima i posađen na tron i generala Maksimilijana Ernandesa Martinesa, salvadorskog despotu i teozofa, koji je u samo jednom pokolju pobio 30 hiljada seljaka i izmislio klatno pomoću kojeg će ustanoviti da li mu je jelo otrovano i koji je crvenom hartijom pokrio ulične svjetiljke da bi iskorjenio epidemiju šarlaha i otkrivajući da je spomenik generalu Francisku Morasanu podignut na glavnom trgu Tegusigalpe, u stvari, bio polovna statua maršala Neja, kupljena u jednom pariskom skladištu polovnih skulptura, ponudiće čitaocu slike latinoameričke stvarnosti nalik fikciji kojom je očarao svijet u svom romanu Patrijarhova jesen. Njime je krunisao svoje književno traganje za odgovorom na pitanje gdje su granice gladi za vlašću i granice samoće onih koji vjeruju da će im neograničena moć i vlast omogućiti da prevare smrt.