Pan

Pan je knjiga koja na sve načine govori o igri mačke i miša, o odnosu muškarca i žene kakvi oni i danas jesu. Možda je ova izjava čisti stereotip, ali nisam mogao da se otrgnem tom utisku. Glenov odnos sa Edvardom jeste centralna tema ove knjige, ali uz taj odnos protežu se opisi Norveške prirode i njenih šuma, opisi tako maestralni da čitalac može sve jasno da vidi u svojoj svijesti: sjeverno ljeto, šumu i sivu stenu iza kolibe u kojoj Glen provodi svoje dane; potoke, kišu, jezero, brda, doline, ptice, ribu.... Ako zanemarimo temu (maltene već viđenu, prežvakanu i ispričanu nekoliko puta od mnogih majstora pera) opisi norveške prirode su pravi biser ovoga romana i ono u čemu sam istinski uživao. U romanu postoje dva klimaksa: prvi se nalazi na kraju Glenovog dnevnika i dosta je tužan. Možda i nije tako iznenadan ili šokantan – ipak, sam pisac daje dijelove slagalice koje lako možemo posložiti – ali posjeduje taj emocionalni naboj koji je veoma dobro prikazan. Drugi dio romana – koji iznosi svega dvadesetak stranica – samo zaokružuje priču. Ono što nam Glen sam nije mogao ispričati, sada čitamo kroz riječi nekog drugog. Isprva će se čitalac zapitati zašto je ovo dio romana jer samo izaziva pometnju, ali, na kraju ovog dijela shvatamo da je potreban, da je i on dio te pomenute slagalice. Svakako, Pan je tragična priča – s obzirom da je ispunjena opisima prirode i divljeg života, začuđuje činjenica i brojka mrtvih ljudi na kraju romana. Ono što me fascinira u Hamsunovim djelima jeste njegov talenat da prikaže junakovo nesvjesno kroz snove, maštarije i ponekad realne situacije. To implicira da je sjajna ne samo njegova proza nego i njegovo razumijevanje psihologije čovjeka.