Detalji
Suočavanje Tonija Vebstera sa sviješću o tome da je sjećanje sve što mu je u životu preostalo, ne bi bilo toliko dramatično da nije propraćeno spoznajom da sjećanje ne postoji. Postoji prošlost, kao gadan i mutan bezdan, i postoji imaginacija, da u tu prošlost zaroni i u njoj ne pronađe, nego stvori, utjehu ili bol. Imaginacija glavnog junaka romana Ovo liči na kraj okovana je umom istoričara: pretjerano oslonjen na činjenice, a premalo sklon nostalgiji, Vebster je potpuno nezaštićen u trenutku kada shvati da je istina o njegovoj prošlosti suštinski drugačija no što je decenijama vjerovao. „Sad si potpuno sam, Toni“, kaže mu jedna od dviju žena koje su presudno obilježile njegov život; ona druga podsjeća ga na činjenicu da mu nikada ništa nije bilo jasno. Nije ni sada, dok pokušava da uhvati smisao života koji se kao veliki talas nezadrživo survava unatrag, ka onom početku iza koga nema ničega. Čak ni kraja: ovo liči na kraj, ali kraja nema: postoje eros i tanatos, istina i zabluda, ljubav i mržnja, ljubav i ljubav. I postoji nemir. Postoji veliki nemir.