Ovladati vatrom

Uloga kuhanja u suvremenom društvu daleko je odmaknula od prvobitne ideje da se moramo prehraniti da bismo (pre)živjeli. Kuhanje je, mogli bismo reći, popularnije nego ikad. Volimo gledati kako se drugi snalaze za štednjakom, uživamo u novim okusima, isprobavamo nove recepte. Kuhanje je postalo, jednostavno, joie de vivre. Štoviše, priča o kuhanju probila se i u ozbiljnu znanost, a jedan od najzanimljivijih primjera je i knjiga koju držite u ruci, a koja eksplozivnom hrabrošću iznosi nove evolucijske hipoteze. Nasuprot vjerovanjima onih koji se zaklinju u ljekovitost prehrane temeljene na sirovim namirnicama, kuhanje zauzima središnje mjesto u biološkoj i društvenoj evoluciji ljudskosti, tvrdi se u ovoj fascinantnoj knjizi. Biolog i antropolog, Richard Wrangham kao ključno razdoblje u razvoju čovjeka navodi ono otprije 1,8 milijuna godina, kad su naši preci otkrili vatru i počeli kuhati. Počevši s Homo erectusom – koji bi se, u svjetlu ovih najnovijih saznanja, trebao zvati Homo gastronomicus – te su inovacije dovele do anatomskih i psihičkih promjena koje su nas prilagodile na kuhanu hranu baš kao što je evolucija, primjerice, krave prilagodila jedenju trave. Učinivši hranu probavljivijom, kuhanje je omogućilo smanjivanje naših čeljusti i zuba, a novonastale kalorije nahranile su naš prošireni mozak. No, kuhanje nas je i povezalo, naučilo nas okupiti se za istim stolom i oslobodilo čovječanstvo napornog višesatnog prežvakavanja iste namirnice (iako je istovremeno i ženski rod prikovalo uz štednjak). Ovaj prekrasan traktat, finalist za BBC-jevu nagradu Samuel Johnson za najbolju publicistiku, pravi je tour de force prirodoslovlja i stručna analiza o ulozi kuhanja u svakodnevnom životu. No, ono je i provokativna studija o evoluciji – sugerirajući kako je, umjesto da ljudi stvore civiliziranu, naprednu tehnologiju, ona stvorila nas. Za prijevod je zaslužna Maja Šmit, a naslovnu ilustraciju potpisuje Jelena Radmanović.