Nula Nemo

Beč 2003. Tajanstvena žena u poplavljenome suterenskom ateljeu, truplo mrtvog mladića u ženskoj odjeći i rukopis čudnoga romana. To je početna situacija ove velike epske priče koja nam, koristeći realističku konvenciju pronađenoga rukopisa, nudi labavi kriminalistički zaplet i niz naoko nepovezanih priča o svemu i svačemu. S vremenom kockice se polagano počinju slagati u intrigantan uzorak. Koristeći dva pripovjedačka glasa, autorica nam je ispričala zanimljivu priču o tri žene i njihovim životima. Obuhvaćajući poduži vremenski period, ovo je roman o životu i odrastanju u Zagrebu pedesetih godina, o intrigantnim osamdesetima i kulturnim kodovima jednoga sada već mitskog razdoblja našega društvenog života, te o tranzicijskim devedesetima u umjetničkim krugovima Zagreba i Beča. U geografskom pak smislu tih pola stoljeća priče rasprostire se na širokom evropskom prostoru od logora u Njemačkoj u II. svjet-skom ratu, poslijeratnoga SSSR-a, sve do Zagreba i Beča. Taj prostor Srednje Istočne i Jugoistočne Europe koji je povijest teško konta-minirala, pozornica je ovih životnih priča što ih autorica polagano, kao da polako plete neki vuneni džemper, prostire pred nas nudeći nam uz priču i obilje zanimljivih činjenica jednog prošlog svijeta koji se tranzicijom odjednom pretvorio u daleku prošlost i bliži je snu negoli sjećanju. Digresivan, kao i svijest žene koja se suočila s još jednim sudbinskim potopom, pa se pričanje priče pretvara o pokušaj ponovnog oblikovanja vlastite sudbine, ovaj roman je snažan obračun sa životom sklopljen od naplavina: knjiga, slika, instalacija, predmeta i likova što ih je, naoko bez reda, donijela prljava voda poplave i složila u zanimljiv mozaik.