Nivo za napredne

Alek Popov se, u svom maniru, otvoreno ismijava pojedinim bugarskim, ali i slovenskim osobinama, a njegovi dobro znani motivi – opšta nekultura, neznanje, nepoštenje, (ne)snalaženje, bahatost – prisutni su i u svim pričama Nivoa za napredne. Uz to, još su im pridodati i kafkijanski zapleti i neočekivana rješenja. U britkoj kritici bugarskog mentaliteta, Popov ne štedi ni sveobećavajući Zapad (naročito u pričama koje se bave prostorom bivše Jugoslavije). Ta autorova oštrina i gruba iskrenost ponekad su prosvetljujuće, a uvijek duhovite – do suza; no beskompromisnost cinizma, ironije i crnog humora ponekad dovedenog do nelagode, zaliječena je jasnom dobronamjernošću i željom da ljudi i svijet oko njih – budu bolji. Autor, ipak, kao da nam poručuje da taj proces teče veoma teško i sporo. Da li zato što je to zaista tako, ili samo zato da bi sebi obezbjedio još dovoljno materijala za ismijavanje a zarad dobrobiti čitaoca i njegove književne zabave? Kako god bilo, Bugarska i Istočna Evropa (a bogme i cio svijet) još su prepuni apsurda i paradoksa. A Alek Popov, srećom, još piše i opisuje...