Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

31.751

Facebook slicica

Katalog



Novost

05.01.2022

Sinovi, kćeri: roman koji nas otključava

Ivana Bodrožić, Sinovi, kćeri, Orfelin izdavaštvo, Novi Sad, 2020

 

Nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije u 2020. godini, nedavno je dodijeljena Ivani Bodrožić, hrvatskoj spisateljici i pjesnikinji, za roman Sinovi, kćeri (2020).

Novi roman autorice Bodrožić uistinu zaokuplja čitateljice i čitatelje umijećem pripovijedanja, ispovjednom formom i poetičnim jezikom, ali ponajviše kompleksnim intimističkim odnosima i društvenim problemima koje autorica isprepliće, tematizira, preispituje i angažirano propituje.

Sinovi, kćeri roman je koji svojom kompleksnošću i delikatnošću tema, veoma slojevito i podrobno zahvata ključna mjesta savremenih sporenja i razmimoilaženja. Slijedom toga, jedna od najkrupnijih tema ovog romana jeste isključivanje. U ovome romanu, naime, zatvorenosti, otuđenosti i osamljenosti prepoznaju se kao centralne teme koje se dalje mogu iščitavati najprije preko društva, potom preko porodice, pa sve do ranjive i osjetljive intime i tajni pojedinaca i pojedinki.

Isključivanje iz društva i zaključavanje unutar sebe – kao rezultat represivne i otvorene netolerancije i nasilja društva prema svemu što je drugačije – glavno je obilježje intimnih života junakinja i junaka unutar romana.

Zatvorenost i izoliranost nastavljaju se i uveliko prepoznaju u još jednoj dominantnoj temi romana Sinovi, kćeri, a to je – tijelo. Premda je tijelo u ovome romanu naglašeno sagledano kao zarobljeno, izolirano, nesavršeno, izdajničko, zlostavljano i traumatizirano, ono je posebno značajno iz razloga jer se upravo preko tijela najbolje preslikava i opisuje društvena isključenost, obespravljenost, neprihvaćenost i stigmatizacija.

Konkretno, sadržaj ovog romana koncentriše se na izoliranost pojedinca/ki, društvenu otuđenost, ali i zaključanost tijela, ljubavi i slobode, ispovijedanu kroz tri perspektive. Prvenstveno, u prvom dijelu, pripovijeda Lucija, kćer, koja nakon pokušaja samoubistva, u prometnoj nezgodi, ostaje nepokretna. Luciji je, naime, dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. Jedine aktivnosti koje je sačuvala jesu treptanje, otvaranje očiju, ciklus buđenja i sna, ali i potpuno očuvane kognitivne funkcije.

Perspektiva tridesetogodišnje djevojke koja je trajno vezana za krevet, nepomična, u vegetativnom stanju, ali kojoj je sačuvan razum i sjećanje, i koja svjedoči o svome životu i nezamislivo mučnoj svakodnevnici upravo iz vlastite pozicije i iz prvog lica, zaista je neopisivo potresna percepcija koju autorica provodi veoma uvjerljivo. Zapravo, autorica nas suočava sa potresnom perspektivnom koja nas ogoljava i uznemirava, budi u nama tjeskobu i bespomoćnost, ali koja nas, istovremeno, iznova podsjeća na to da su sjećanje i uspomene jedino autentično što svaki/a pojedinac/ka na svijetu posjeduje.

U drugom dijelu romana pripovijeda Dorian, transrodni muškarac koji je zaključan u vlastito tijelo koje ga godinama iznevjerava, tijelo u kojem je dvadesetak godina čučao dječak u najsvijetlijem mraku njegove duše, osuđen na život u strahu i neprestanom verbalnom i fizičkom zlostavljanju, osuđen na neslobodu. Lucija i Dorian su ljubavni par, ali traumatična iskustva isključivanja iz društva, neprestane osude, kao i nemogućnost otvorene veze pred porodicom, učinila je njihovu ljubav tragičnom. Uprkos tome, ljubav između Lucije i Doriana zaisigurno je jedna od najljepših i najtoplijih ispričanih ljubavnih priča u našoj regionalnoj književnosti.

Na koncu, narativni triptih autorica završava kroz ispovijest Lucijine majke, žene koja je tijekom cijelog života učila kako da se prilagodi patrijarhalnoj slici i ulozi žene, i koja je trpjela različite vrste zlostavljanja još od ranog djetinjstva. Njen odnos sa kćerkom Lucijom i sinom Tomislavom, koji se u romanu komentariše kroz flešbekove, ponajbolje oslikava kompleksan odnos između roditelja i djece i nerazumijevanje među njima koje nerijetko može prerasti na razinu tragedije.

Između ove tri perspektive autorica Bodrožić uspješno uvodi mnoštvo drugih glasova i priča, iz različitih vremenskih i generacijskih okvira, ali uvijek sa predznakom intimne zaključanosti i društvenog isključivanja, u kojima se, malo po malo, osipa dostojanstvo i zaboravlja kako izgleda sloboda.

Roman-isprika – svi/e zaslužujemo dostojanstvo i slobodu

Na kraju svog romana, autorica Ivana Bodrožić umjesto zahvale, piše izvinjenje:

Ovaj roman nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega, slobodu. Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena (Umjesto zahvale, isprikaSinovi, kćeri, str. 211.).

Ovim postupkom, bez sumnje, Bodrožić podcrtava cjelokupnu poetiku svog romana u kojem će se tijesno združiti etika i suosjećanje sa književnim umijećem. Jer protagonisti/ice njenog romana uistinu jesu svi/e oni/e koji/e su nevidljivi/e, svi/e oni/e kojima je sloboda ograničena, dostojanstvo oduzeto, svi/e oni/e koji/e su učahureni, zaključani i koje društvo potiskuje na granice margine. Najočitiji primjer toga jeste Dorian, transrodni muškarac, čiju svakodnevnu borbu autorica Bodrožić ispisuje detaljno i temeljito. Doriana najprije upoznajemo kroz vizuru njegove djevojke Lucije, dok ga se nijemo prisjeća pogleda prikovanog u plafon.

Jedna od zasigurno najdirljivijih epizoda u romanu jeste ta kada se Lucija prisjeća kako su ona i Dorian glumili roditeljstvo Lupku – plišanoj igrački u obliku zeca. To nekonvencionalno roditeljstvo zapravo je najljepši i najsugestivniji opis bliskosti između Doriana i Lucije. Jer dvoje ljudi, čini se, nikada nisu bliži kao onda kada se u njihov život doseli i neka nenadana poveznica, izmišljena, drugima neshvatljiva tajna: Iako sam bila prilično sigurna šta nam se dogodilo, da smo dobili dijete, bojažljivo sam ga uzela u ruke, gledajući te cijelo vrijeme u oči i spustila ti bebu u krilo. Tiho si prošaptao: „Je l’ on naš?“ Odgovorila sam ti iz najveće blizine: „Samo naš.“ „Ima tvoje obraze“, rekao si milujući sintetičku dlaku, a ja sam u toj slici vidjela odraz našeg jedinstvenog saveza. (…) Jednom si ga čak u ruksaku, ne stigavši otići u svoj stan, odnio na posao, a ja sam te zezala, što bi da ti slučajno ispadne iz torbe pred kolegama. Ti si rekao: „Pa što, vratio bih ga unutra, ne bih ga se sramio.“ To si bio ti (str. 50-51).

Ovaj detalj u romanu važan je i zbog toga jer ukazuje na to sa koliko nezaslužene nesreće žive ljubavni parovi koji iznevjeravaju formu (str. 17). Do samog kraja, roman Sinovi, kćeri problematizira ogradefasade i zidove iza kojih žive oni/e koji/s su neuklopljeni/e u nametnutu društvenu, patrijarhalnu i heteronormativnu formu.

Transrodnost je u ovome romanu propraćena, uz mnogo empatije, dosta široko i sveobuhvatno. Za početak, autorica tematizira rano samootkrivanje i samoidentificiranje kod djece, te vrlo važan i bolan trenutak kada djeca zbog svoje neuklopljenosti bivaju isključena iz društva, posmatrana sa čuđenjem, ismijavana i neshvaćena. Potom, autorica jako pažljivo piše o kompleksnom periodu tranzicije, i jako bolnim svakodnevnim detaljima iz života transrodnih osoba. Neprestano skrivanje, procjenjivanje i analiziranje da li grupa muškaraca u parku prilazi po upaljač ili je to ipak alarm za bježanje, nelagoda na plaži, ali i nešto posebno bolno – nelagoda prilikom odlaska kod doktora/ice. Naime, Dorian ima osjetljivu kožu koja je često ranjiva i bolna, ali uporno odbija otići na pregled, a onda konačno priznaje zašto: I što ako se budem morao skidati? Što onda? Neću se skidati ni pred kim! (str. 91) Ono što je nama rutinska kontrola, sasvim uobičajna navika, gesta, diguti potkošulju da bi nas doktor/ica pregledao/la, za druge je mjesto koje se može pretvoriti u poniženje, noćnu moru, i mjesto koje ih stavlja u ranjivu poziciju: (…) ne možeš samo tako dignuti majicu i spustiti hlače, jer čim se izložiš, oni ulaze u tebe, ispituju te o tvojoj raspolovljenoj nutrini, čude se nepristojno, mijese te iznutra, rade sa tobom što im se prohtije, posve zaboravljajući na bol zbog kojeg si došao. Ono što je većini ljudi nesvjesan pokret, za tebe je pomicanje planine (str. 91).

Priču o transrodnosti autorica usložnjava izazovima koji transrodne osobe proživljavaju u svojim ljubavnim vezama. Molim te, samo te jedno molim, nemoj me više nikada nazvati prijateljicom (str. 84) – govori Dorian nakon što ga je Lucija pred prijateljima/icama predstavila kao prijateljicu Doru. Potom, strah od upoznavanja sa porodicom, usamljenost, isključenost iz društva… Zanimljiva je i izuzetno važna epizoda u kojoj Dorian promišlja o svojim identifikacijskim dokumentima. Iskoračenje iz dodijeljenih oznaka (str. 144) podrazumijeva i iskoračenje iz upisane oznake roda na dokumentima koja se upisuje rođenjem. Imati ličnu kartu sa oznakom koja odgovara osjećanju individue, zaista je jako važno: Sada imam taj komadić plastike s kojim mogu i preko granice, dok vozim, smijem prekoračiti brzinu bez straha da će me policajac maltretirati zbog ičeg drugog osim prekoračenja brzine. (…) Moje ime odgovara mojoj slici, moja slika odgovara vašim očekivanjima, vaša očekivanja garancija su mog postojanja (str. 145).

Iz ljubavi

Ovaj roman nastao je iz ljubavi – piše Ivana Bodrožić na kraju svoje isprike, a to se zapravo osjeti kroz cijeli tekst, kroz sve teme kojima se autorica odlučila baviti, kroz vizure iz kojih progovara, kroz nježnost i naklonost prema slabijima, ranjivima i usamljenima.

Roman Sinovi, kćeri čitateljicama i čitateljima donosi veoma potresnu priču o isključenosti i zaključanosti, neskladu i trpljenju, patrijarhatu i pokoravanju žena, homofobiji i transfobiji, tijelu koje trpi, tegobnim ljudskim stanjima i prelamanjima iz kojih ih ne može spasiti čak niti voljena osoba, nerazaumijevanju, nesavršenim porodičnim odnosima i tajnama koje iscrpljuju, strahu i, na koncu, nesvakidašnju i autentičnu priču o nježnoj, iskrenoj i inspirativnoj ljubavi.

Zbog svega toga, roman Sinovi, kćeri, hrabro otključava svoje čitateljice i čitatelje, suočava ih sa vrlo krupnim društvenim problemima, izlaže necenzurisanoj stvarnosti koja je puna nasilja i nerazumijevanja, ali i nježnosti i ljubavi. Napokon, ova priča nas sve poziva da se duboko zamislimo nad pitanjem slobode i zajedništva – dok još imamo vremena.

Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

PIŠE: Nikolina Todorović

izvor: lgbti.ba

Vrati se na vijesti
Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Preporuka

Slika knjige

Hamsin 51

Dragan Velikić

13,70 KM

Ostale knjige na preporuci

Popust

Slika knjige

Dinosauri sa nalepnicama 1

Grupa autora

Redovna Cijena: 3,50 KM

Snižena cijena: 2,00 KM

Ostale knjige na popustu