Nakaza i vila

Nedžadu Ibrišimoviću pripada nezaobilazno mjesto u novijoj povijesti književnosti u Bosni i Hercegovini. Ibrišimović se okušao u poeziji, prozi, drami, a zapažen je i kao likovni umjetnik. Nakaza i vila njegovo je najčitljivije i možda najuspjelije djelo. Romansijer, pripovjedač, pjesnik, dramatičar, skulptor. Završio filozofski fakultet u Sarajevu. Ibrišimović javio se u bosanskohercegovačkom književnom životu polovicom šezdesetih godina prošloga stoljeća, u kojima je došlo do strukturalno važnih promjena na gotovo svim područjima umjetničkoga stvaranja, osobito u književnosti. Te su promjene obilježene napuštanjem socrealističkih i uopće tradicionalističkih poetika, te usvajanjem modernih postupaka i mnogo slobodnijim otvaranjem prema tokovima suvremene književnosti u svijetu. U takvoj klimi Ibrišimović objavljuje svoju prvu knjigu priča Kuća zatvorenih vrata (1964), a već slijedećom knjigom, romanom Ugursuz (1968), predstavlja se kao jedan od markantnih protagonista tih novih nastojanja. Sugestivan i konzistentno ostvaren književni eksperiment, u kojemu je tehnika toka svijesti prvi put u našoj književnosti upotrijebljena na tako funkcionalan i iznutra opravdan način, roman Ugursuz je u kritici odmah prepoznat kao prvorazredno ostvarenje. Nakaza i vila (1986), knjiga je kratkih priča na narodnu, u kojoj Ibrišimović demonstrira imaginativnu bliskost, ali i kreativno poigravanje s tradicionalnim pučkim formama, te virtuozan osjećaj za jezik. Ibrišimović je objavio i romane Karabeg (1970, Braća i veziri (1989), te pripovjedačke knjige Priče (1971), Živo i mrtvo (1978), Bog si ove hefte (1980), Zmaj od Bosne (1980), Drame (1988), Dva dana u Al-Akaru (1990), Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992).