Najljepši od svih svjetova, Šaptačeva knjiga

Nisu to priče, šapnuo bih, nisu ni kronike, najprije živa mjesta za šaputanje. A na takvim mjestima nomadi, nomadske duše uvezane posvemašnjom žudnjom, garderobnim teatarskim nišama, i nesrećama, tabletama za smirenje i spavanje, i „sekundarnim domovinama strašnim kao sekundarne grobnice“. Jer, nomadi, „znate, to su oni ljudi koji ne samo putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela“ – lutkari i lutkarice, šminkerice živih glumaca i mrtvih statista, garderoberke i klauni, oni koji šahovske poteze unaprijed, zamjenjuju vizijama čitavih budućih šahovskih partija, i ne samo šahovskih. A galerija, kao i svaka teatarska galerija, miriše od gledateljskih parfema i nadanja, strasti i životnih promašaja, mašte i žestokih stradanja.