Najljepše božićne priče

Lagerlof, Brlić-Mažuranić, Andersen, Dostojevski, Gogol, Gjalski, Daudet, Čehov, Brecht, Capote, Jergović. Božić, jedan od najvećih kršćanskih blagdana, kalendarski je smješten tako da u sebi okuplja i puno drevnije mitološke i folklorne tradicije. U europskom kulturnom krugu, čvrsto je povezan s ugođajem snježne zime, s tmurnim kratkim danima za kojih se sunce povuklo k jugu, s dugim hladnim noćima. Otud je Božić i blagdan kućne topline, obiteljskog doma, uspomena i zajedništva, predaka i djece, a na selu i domaćih životinja. Takvim slikama tradicionalno kršćanstvo obogaćuje izvornu biblijsku priču o Kristovom rođenju. No, ta je priča samo djelomice idilična; u nju se upleće i motiv ljudske nevolje i bešćutnosti; njezinim junacima uskraćeno je, barem isprva, sve ono što tvori ugodnost Božića. Obje strane božićne svetkovine nalaze odraza i u književnosti koja govori o Božiću i iz koje su u ovoj knjizi sabrana neka od najljepših djela. Priče Selme Lagerlöf i Ivane Brlić-Mažuranić, na primjer, uokvirene su arhetipskim božićnim prizorom bake koja uz toplu peć pripovijeda djeci neku starinsku pripovijest ili legendu, ali su junaci takve pripovijesti nesretni siromasi, naizgled napušteni i zaboravljeni od sviju. Nesreća i beznađe kao da dosežu dno u slavnoj Andersenovoj priči ili pak onima Dostojevskog i Brechta. Ipak, na kraju sve obasjava čudesno i jarko božićno svjetlo. Plemenitost velikih božićnih priča sastoji se u tome što, u srcu tople idile, podsjećaju na njezino sjenovito naličje, na one ostavljene vani, u mrzloj noći. Kao što potreba za tim podsjećanjem nikada ne prestaje, tako i ponovna čitanja ovih pretežno dobro poznatih priča uvijek iznova otkrivaju još neuočene smislove. Po tome su one slične trajnosti samog Božića, koji se potkraj svake godine iznova vraća ne trošeći ništa od svježine i bogatstva svojih značenja.