Dostavljamo i u SAD!

Cijena dostave | Vrste plaćanja

+387 35 225 027

point@knjiga.ba

Dobrodošli!

Molimo prijavite se ili napravite svoj profil!

Slika knjizicaProizvoda u bazi

35.023

Facebook slicica

Katalog

Najbolje za muškarca

Najbolje za muškarca

Kliknite dva puta da vidite sliku u normalnoj rezoluciji

Zoom Out
Zoom In

Više slika

Pisac: Džon OFarel


ISBN:

86-7436-104-8

Ilustracija:

Ne

Izdavač:

Dostupnost:

rasprodano

Šifra:

N0079

Broj strana:

263

Težina:

378 g

Cijena:

Dostupnost: Na stanju

15,00 KM
rasprodano

Kategorije:

Sadržaj:

Obiluje vrcavim, neodoljivim humorom... Ne verujem da će neka žena ikada dobiti bolji uvid u način funkcionisanja muškog mozga nego što je ovaj roman. Kikotanje nekoliko puta po strani uz povremene izlive grohotnog smeha – zagarantovano je. Da li je Džon OFarel duhovit? Veoma.
The Mirror

Majkl Adams dijeli stan sa trojicom drugih muškaraca koji su svi u svojim poznim dvadesetim. Dani se provode u izležavanju, igranju kompjuterskih igara i povremenom odrađivanju delića posla. A onda, kada ih se uželi, on prelazi preko reke i vraća se svojoj supruzi i detetu koji ništa ne sumnjaju.

Majkl zapravo živi dvostrukim životom – on se izbavlja od iscrpljujuće pošasti zvane mala deca tako što svojoj ženi govori da mora da radi preko noći ili da putuje na sever. I dok se ona stoički sama bori sa životnim obavezama, on je samo nekoliko kilometara dalje u tajnom stanu i radi sve ono o čemu većina muškaraca sa malom decom može samo da sanja. On misli da je ceo svet njegov, sve do trenutka kada se njegova prevara neumitno otkriva...

»Toliko je smešno zato što u svemu ovome ima tako mnogo istine...«
The Times

»Ovo je TAKO dobra knjiga... tako bespoštedno iskreno govori o muškarcima, ženama, ljubavi i roditeljstvu da ćete na svakoj strani prepoznati i ponešto iz sopstvenog života. Sjajno, sjajno, sjajno.«
Indija Najt


Komentari čitalaca

Duhovit prikaz nespremnosti muškarca na brak, decu i sve obaveze i promene, koje ovi noviteti u životu donose. Da li će preovladati shvatanje prioriteta i te posebne i neraskidive veze koja postoji između oca i dece, kao i vernosti prema ženi koju ipak iskreno voli? Sve to, a i malo više, saznaćete na stranicama ove inspirativne knjige.

pošiljalac panagora

ODLOMAK

Ustanovio sam da je teško ostajati kasno na poslu kada je čovek sam sebi šef. Šef mi je stalno davao slobodna popodneva. Ponekad su to bila i prepodneva. Rekao bi: „Vidi, pošto si danas stvarno naporno radio, kako bi bilo da sutra malo daneš dušom?“ Ako bih se uspavao, nikada me nije zvao da pita gde sam; kada bih odocnio na radno mesto, i sam se pojavljivao u isti taj čas; kakav god bih izgovor smislio, uvek mi je verovao. Sjajno je kad si sam sebi šef! To što sam bio sopstveni zaposleni bilo je katastrofa, ali nikada nisam razmišljao o toj strani jednačine.
Danas me je probudila dečja graja. Znao sam iz iskustva da to znači da je ili nešto pre devet ujutru, kada deca počinju da stižu u školu preko puta, ili oko petnaest do dvanaest – vreme za prepodnevno igranje. Okrenuo sam se na drugu stranu da pogledam na sat i video da sitne brojke na radio-budilniku pokazuju 1:24. Prespavao sam, ni manje ni više, nego četrnaest sati u cugu, što je bio apsolutni rekord.
Dotičnu napravu nazivam radio-budilnikom iako, u stvari, služi samo kao preveliki i nezgrapan sat. Funkcije radio-budilnika odavno sam se odrekao, pošto sam se budio, sa jutarnjim erekcijama, uz vesti da se u Sudanu širi glad ili da su princezi Ani upravo izbili umnjaci. Čudo jedno kako erekcija može brzo da splasne. Bilo kako bilo, budilnici su za ljude koji imaju pametnija posla nego da spavaju, a to mi nikako ne ide u glavu. Bilo je dana kada bih se probudio, shvatio da nema razloga da se oblačim i ostao u krevetu sve do, otprilike, vremena za spavanje. Ali, to nije bilo apatično ležanje u krevetu tipa „koja svrha od ustajanja“, već pozitivno „treba živeti kvalitetno“ baškarenje. Da se ja pitam, u rekreativnom centru u Bolamu ne bi bilo ničeg drugog sem nizova kreveta sa svim mogućim nedeljnim časopisima razasutim oko nogu.
Moja spavaća soba evoluirala je u tom pravcu da se potreba za ustajanjem iz postelje održava na apsolutnom minimumu. Umesto stočića kraj uzglavlja stoji frižider, u kojem su mleko, hleb i puter. Na frižideru je električn i čajnik, koji se bori za prostor sa poslužavnikom sa šoljama, kutijom kesica sa čajem, nekoliko vrsta pšeničnih pahuljica, tosterom i preopterećenim razvodnikom za struju. Uključio sam čajnik i ubacio hleb u toster. Posegnuo sam za dnevnim novinama i iznenadio se kada je sa njih skliznuo komplet ključeva i zazvečao na podu. Tada mi je sinulo da, ipak, nisam spavao četrnaest sati. U cik zore odigrao se, mutan u sećanju, ali definitivno iritirajući razgovor. Koliko sam mogao da se setim, tekao je otprilike ovako:
„E’, ortak, ovaj, izvini!“
„A?“, odgovorio sam ispod jorgana.
„Izvini, ortak. To sam ja. Raznosač novina“, začuo se napukli, nervozni glas tinejdžera.
„Šta ’oćeš?“
„Moja mama kaže da ne smem više da ti donosim novine u krevet.“
„A što ne?“, zastenjao sam, ne izranjajući ispod jorgana.
„Kaže da je to uvrnuto. Jedva sam je sprečio da pozove Pomoć deci.“
„Kol’ko je sati?“
„Sedam. Rek’o sam joj da mi daješ neku funtu više nedeljno da ti ih donosim ’vamo gore i sve to, al’ je ona rekla da je to uvrnuto i da smem samo da ih proturim kroz prorez za poštu, k’o i svima drugima. Evo, ostavio sam ti ključeve ulaznih vrata.“
Ako je bilo još toga, nisam zapamtio. To mora da je bio trenutak kada sam ponovo zaspao. Zveckanje ključeva prizvalo je događaj kao neki napola upamćen san. Dok sam menjao kanale sa ratnih storija, preko izveštaja o krvnim deliktima, na ekološke katastrofe, u meni je jačao osećaj depresije. Ovo je bio dan kada su mi poslednji put doneli novine u krevet.
Iz tostera je iskočila lako porumenela kriška hleba, a čajnik se klokoćući isključio. Puter i mleko su stajali na najvišoj polici frižidera da bih mogao da ih dohvatim bez ustajanja. Onog dana kada sam kupio frižider i postavio ga u sobu, pao sam u neverici na kolena. Vrata frižidera otvarala su se na pogrešnu stranu – sa kreveta nikako nisam mogao da dohvatim ručku. Pokušao sam da postavim frižider naglavačke, ali je izgledao pomalo blesavo. Postavio sam ga sa druge strane kreveta, ali sam zb og toga morao da pomerim tastaturu i miksetu i sav onaj krš muzičke opreme nakrcane u mojoj spavaćoj sobi – studiju za snimanje. Nekoliko sati sam prevlačio i razmeštao nameštaj po sobi dok konačno nisam našao pogodno mesto za krevet koje će mi omogućiti da bez napora vadim hranu iz frižidera, pripremam doručak, dohvatim telefon i gledam telku bez potrebe da se mučim nečim tako tegobnim kao što je ustajanje. Kada bi Buts tržištu ponudio komplet za klistiranje po sistemu „uradi sam“, bio bih mu prva mušterija.
Jedina stvar bogovskija čak i od doručka u krevetu jeste doručak u krevetu u vreme ručka. U tom činu ima neke dekadencije koja čini da tost sa tankim premazom putera dobije ukus božanske hrane. Srknuo sam gutljaj čaja i jednim od nekoliko daljinaca uključio telku taman na vreme da vidim početak jednog od mojih najdražih filmova, Apartmana Bilija Vajldera. Odgledaću samo prvih nekoliko minuta, pomislio sam, udobnije nameštajući jastuke. Samo onaj deo gde on šljaka u ogromnoj osiguravajućoj kompaniji sa stotinama drugih ljudi koji gule istovetnu jednoličnu šljaku. Četrdeset minuta kasnije, zvuk mobilnog telefona trgnuo me je iz hipnotičkog transa. Ubio sam zvuk na telki i uzeo mobilni sa punjača.
„Zdravo, Majkle, ovde Hugo Harison – iz DD i G-a. Zovem čisto za slučaj da si zaboravio da si rekao da ćeš danas verovatno uspeti da dovršiš onu muzikicu.“
„Zaboravio? Šališ se? Cele nedelje radim na njoj. Evo upravo sam u studiju.“
„Misliš da ćeš uspeti da je isporučiš kako si rekao?“
„Hugo, jesam li ikada prekoračio rok? Ostalo je samo da uradim remiks, tako da ćeš je verovatno dobiti oko četiri ili pet popodne.“
„A, tako!“ Hugo je zvučao razočarano. „Znači, nema šanse da je dobijemo ranije, pošto, ono, kao, sedimo i čekamo da uradimo nasnimavanje.“
„Pa, pokušaću nešto. Da budem iskren, mislio sam da skoknem i glocnem nešto za ručak, al’ ću da ostanem da je dovršim ako vam je toliko hitno da je imate.“
„Hvala, Majkle. Sila si. Čujemo se kasnije, onda.“
Isključio sam mobil ni, zavalio se nazad u jastuke i odgledao Apartman do kraja.
Ono što sam prećutao Hugu iz DD i G-a bila je činjenica da sam kompoziciju završio četiri dana ranije, ali kada vam plaćaju hiljadu funti po komadu, ne smete da im to isporučite samo dva dana pošto su naručili. Moraju da osete da dobijaju nešto što vredi love koju će da izbroje. Može biti da su uobrazili da im stvar treba za juče, ali sam znao da će kudikamo više ceniti i radovati se ako budu verovali da sam nedelju dana crnčio na njoj.
Agencija je nameravala da preko moje muzike nasnimi slogan „Limuzina koja veruje da je trkački automobil“. Zato sam komponovao spori, lagani uvod koji prelazi u vrišteći zvuk električne gitare. Limuzina, trkački automobil. Lagani zvuci neka asociraju na isprazne živote trideset-i-neštogodišnjih vlasnika limuzina, a električna gitaraĘna ispunjene, uzbudljive živote za koje ovi počinju da shvataju da su im zauvek otperjali. Kada sam mu je nabacio, Hugo je smatrao da je ideja sjajna, toliko da je ubrzo o njoj govorio kao da je njegova rođena.
Uopšteno govoreći, sve poručene poslove odrađivao sam odmah, a potom bih u pravilnim razmacima zvao klijente i servirao im priče u stilu „Vidi, uradio sam nešto čime sam stvarno zadovoljan, al’ traje samo trinaest sekundi. Mora li da traje baš petnaest sekundi?“ Oni bi odgovorili: „Pa, ako si stvarno zadovoljan, možda bi trebalo da je čujemo. Ali, vidi, možeš li nekako da napraviš da traje petnaest? Da je malo razvučeš ili – tako nešto?“
„Da je malo razvučem? Šta lupaš, bre?“
„Ne znam. Nisam kompozitor.“
Posle toga bih se folirao da sam pronašao rešenje, a klijent bi spustio slušalicu ubeđen da još radim na tome i zadovoljan što mi je pomogao da posao privedem kraju. A džingl od petnaest sekundi bio je već na DAT-u u mojem studiju. Kad god sam onima u agencijama odmah poslao robu, u početku su bili zadovoljni, da bi mi se nekoliko dana kasnije ponovo javili tražeći izmene. Naučio sam da je mnogo bolje isporučiti im je u poslednjem trenutku, kada im ne pre ostaje ništa drugo sem da zaključe da stvar otkida.

  • Prevodilac: Aleksandar Marković
  • Izdanje: 1
  • Godina: 2003
  • Jezik: Srpski jezik
  • Vrsta uveza: Meki uvez
  • Pismo: Latinica
  • Veličina: 130x200
  • Zemlja porijekla: Srbija
  • Stanje: Nova

Detalji

Obiluje vrcavim, neodoljivim humorom... Ne verujem da će neka žena ikada dobiti bolji uvid u način funkcionisanja muškog mozga nego što je ovaj roman. Kikotanje nekoliko puta po strani uz povremene izlive grohotnog smeha – zagarantovano je. Da li je Džon OFarel duhovit? Veoma. The Mirror Majkl Adams dijeli stan sa trojicom drugih muškaraca koji su svi u svojim poznim dvadesetim. Dani se provode u izležavanju, igranju kompjuterskih igara i povremenom odrađivanju delića posla. A onda, kada ih se uželi, on prelazi preko reke i vraća se svojoj supruzi i detetu koji ništa ne sumnjaju. Majkl zapravo živi dvostrukim životom – on se izbavlja od iscrpljujuće pošasti zvane mala deca tako što svojoj ženi govori da mora da radi preko noći ili da putuje na sever. I dok se ona stoički sama bori sa životnim obavezama, on je samo nekoliko kilometara dalje u tajnom stanu i radi sve ono o čemu većina muškaraca sa malom decom može samo da sanja. On misli da je ceo svet njegov, sve do trenutka kada se njegova prevara neumitno otkriva... »Toliko je smešno zato što u svemu ovome ima tako mnogo istine...« The Times »Ovo je TAKO dobra knjiga... tako bespoštedno iskreno govori o muškarcima, ženama, ljubavi i roditeljstvu da ćete na svakoj strani prepoznati i ponešto iz sopstvenog života. Sjajno, sjajno, sjajno.« Indija Najt Komentari čitalaca Duhovit prikaz nespremnosti muškarca na brak, decu i sve obaveze i promene, koje ovi noviteti u životu donose. Da li će preovladati shvatanje prioriteta i te posebne i neraskidive veze koja postoji između oca i dece, kao i vernosti prema ženi koju ipak iskreno voli? Sve to, a i malo više, saznaćete na stranicama ove inspirativne knjige. pošiljalac panagora ODLOMAK Ustanovio sam da je teško ostajati kasno na poslu kada je čovek sam sebi šef. Šef mi je stalno davao slobodna popodneva. Ponekad su to bila i prepodneva. Rekao bi: „Vidi, pošto si danas stvarno naporno radio, kako bi bilo da sutra malo daneš dušom?“ Ako bih se uspavao, nikada me nije zvao da pita gde sam; kada bih odocnio na radno mesto, i sam se pojavljivao u isti taj čas; kakav god bih izgovor smislio, uvek mi je verovao. Sjajno je kad si sam sebi šef! To što sam bio sopstveni zaposleni bilo je katastrofa, ali nikada nisam razmišljao o toj strani jednačine. Danas me je probudila dečja graja. Znao sam iz iskustva da to znači da je ili nešto pre devet ujutru, kada deca počinju da stižu u školu preko puta, ili oko petnaest do dvanaest – vreme za prepodnevno igranje. Okrenuo sam se na drugu stranu da pogledam na sat i video da sitne brojke na radio-budilniku pokazuju 1:24. Prespavao sam, ni manje ni više, nego četrnaest sati u cugu, što je bio apsolutni rekord. Dotičnu napravu nazivam radio-budilnikom iako, u stvari, služi samo kao preveliki i nezgrapan sat. Funkcije radio-budilnika odavno sam se odrekao, pošto sam se budio, sa jutarnjim erekcijama, uz vesti da se u Sudanu širi glad ili da su princezi Ani upravo izbili umnjaci. Čudo jedno kako erekcija može brzo da splasne. Bilo kako bilo, budilnici su za ljude koji imaju pametnija posla nego da spavaju, a to mi nikako ne ide u glavu. Bilo je dana kada bih se probudio, shvatio da nema razloga da se oblačim i ostao u krevetu sve do, otprilike, vremena za spavanje. Ali, to nije bilo apatično ležanje u krevetu tipa „koja svrha od ustajanja“, već pozitivno „treba živeti kvalitetno“ baškarenje. Da se ja pitam, u rekreativnom centru u Bolamu ne bi bilo ničeg drugog sem nizova kreveta sa svim mogućim nedeljnim časopisima razasutim oko nogu. Moja spavaća soba evoluirala je u tom pravcu da se potreba za ustajanjem iz postelje održava na apsolutnom minimumu. Umesto stočića kraj uzglavlja stoji frižider, u kojem su mleko, hleb i puter. Na frižideru je električn i čajnik, koji se bori za prostor sa poslužavnikom sa šoljama, kutijom kesica sa čajem, nekoliko vrsta pšeničnih pahuljica, tosterom i preopterećenim razvodnikom za struju. Uključio sam čajnik i ubacio hleb u toster. Posegnuo sam za dnevnim novinama i iznenadio se kada je sa njih skliznuo komplet ključeva i zazvečao na podu. Tada mi je sinulo da, ipak, nisam spavao četrnaest sati. U cik zore odigrao se, mutan u sećanju, ali definitivno iritirajući razgovor. Koliko sam mogao da se setim, tekao je otprilike ovako: „E’, ortak, ovaj, izvini!“ „A?“, odgovorio sam ispod jorgana. „Izvini, ortak. To sam ja. Raznosač novina“, začuo se napukli, nervozni glas tinejdžera. „Šta ’oćeš?“ „Moja mama kaže da ne smem više da ti donosim novine u krevet.“ „A što ne?“, zastenjao sam, ne izranjajući ispod jorgana. „Kaže da je to uvrnuto. Jedva sam je sprečio da pozove Pomoć deci.“ „Kol’ko je sati?“ „Sedam. Rek’o sam joj da mi daješ neku funtu više nedeljno da ti ih donosim ’vamo gore i sve to, al’ je ona rekla da je to uvrnuto i da smem samo da ih proturim kroz prorez za poštu, k’o i svima drugima. Evo, ostavio sam ti ključeve ulaznih vrata.“ Ako je bilo još toga, nisam zapamtio. To mora da je bio trenutak kada sam ponovo zaspao. Zveckanje ključeva prizvalo je događaj kao neki napola upamćen san. Dok sam menjao kanale sa ratnih storija, preko izveštaja o krvnim deliktima, na ekološke katastrofe, u meni je jačao osećaj depresije. Ovo je bio dan kada su mi poslednji put doneli novine u krevet. Iz tostera je iskočila lako porumenela kriška hleba, a čajnik se klokoćući isključio. Puter i mleko su stajali na najvišoj polici frižidera da bih mogao da ih dohvatim bez ustajanja. Onog dana kada sam kupio frižider i postavio ga u sobu, pao sam u neverici na kolena. Vrata frižidera otvarala su se na pogrešnu stranu – sa kreveta nikako nisam mogao da dohvatim ručku. Pokušao sam da postavim frižider naglavačke, ali je izgledao pomalo blesavo. Postavio sam ga sa druge strane kreveta, ali sam zb og toga morao da pomerim tastaturu i miksetu i sav onaj krš muzičke opreme nakrcane u mojoj spavaćoj sobi – studiju za snimanje. Nekoliko sati sam prevlačio i razmeštao nameštaj po sobi dok konačno nisam našao pogodno mesto za krevet koje će mi omogućiti da bez napora vadim hranu iz frižidera, pripremam doručak, dohvatim telefon i gledam telku bez potrebe da se mučim nečim tako tegobnim kao što je ustajanje. Kada bi Buts tržištu ponudio komplet za klistiranje po sistemu „uradi sam“, bio bih mu prva mušterija. Jedina stvar bogovskija čak i od doručka u krevetu jeste doručak u krevetu u vreme ručka. U tom činu ima neke dekadencije koja čini da tost sa tankim premazom putera dobije ukus božanske hrane. Srknuo sam gutljaj čaja i jednim od nekoliko daljinaca uključio telku taman na vreme da vidim početak jednog od mojih najdražih filmova, Apartmana Bilija Vajldera. Odgledaću samo prvih nekoliko minuta, pomislio sam, udobnije nameštajući jastuke. Samo onaj deo gde on šljaka u ogromnoj osiguravajućoj kompaniji sa stotinama drugih ljudi koji gule istovetnu jednoličnu šljaku. Četrdeset minuta kasnije, zvuk mobilnog telefona trgnuo me je iz hipnotičkog transa. Ubio sam zvuk na telki i uzeo mobilni sa punjača. „Zdravo, Majkle, ovde Hugo Harison – iz DD i G-a. Zovem čisto za slučaj da si zaboravio da si rekao da ćeš danas verovatno uspeti da dovršiš onu muzikicu.“ „Zaboravio? Šališ se? Cele nedelje radim na njoj. Evo upravo sam u studiju.“ „Misliš da ćeš uspeti da je isporučiš kako si rekao?“ „Hugo, jesam li ikada prekoračio rok? Ostalo je samo da uradim remiks, tako da ćeš je verovatno dobiti oko četiri ili pet popodne.“ „A, tako!“ Hugo je zvučao razočarano. „Znači, nema šanse da je dobijemo ranije, pošto, ono, kao, sedimo i čekamo da uradimo nasnimavanje.“ „Pa, pokušaću nešto. Da budem iskren, mislio sam da skoknem i glocnem nešto za ručak, al’ ću da ostanem da je dovršim ako vam je toliko hitno da je imate.“ „Hvala, Majkle. Sila si. Čujemo se kasnije, onda.“ Isključio sam mobil ni, zavalio se nazad u jastuke i odgledao Apartman do kraja. Ono što sam prećutao Hugu iz DD i G-a bila je činjenica da sam kompoziciju završio četiri dana ranije, ali kada vam plaćaju hiljadu funti po komadu, ne smete da im to isporučite samo dva dana pošto su naručili. Moraju da osete da dobijaju nešto što vredi love koju će da izbroje. Može biti da su uobrazili da im stvar treba za juče, ali sam znao da će kudikamo više ceniti i radovati se ako budu verovali da sam nedelju dana crnčio na njoj. Agencija je nameravala da preko moje muzike nasnimi slogan „Limuzina koja veruje da je trkački automobil“. Zato sam komponovao spori, lagani uvod koji prelazi u vrišteći zvuk električne gitare. Limuzina, trkački automobil. Lagani zvuci neka asociraju na isprazne živote trideset-i-neštogodišnjih vlasnika limuzina, a električna gitaraĘna ispunjene, uzbudljive živote za koje ovi počinju da shvataju da su im zauvek otperjali. Kada sam mu je nabacio, Hugo je smatrao da je ideja sjajna, toliko da je ubrzo o njoj govorio kao da je njegova rođena. Uopšteno govoreći, sve poručene poslove odrađivao sam odmah, a potom bih u pravilnim razmacima zvao klijente i servirao im priče u stilu „Vidi, uradio sam nešto čime sam stvarno zadovoljan, al’ traje samo trinaest sekundi. Mora li da traje baš petnaest sekundi?“ Oni bi odgovorili: „Pa, ako si stvarno zadovoljan, možda bi trebalo da je čujemo. Ali, vidi, možeš li nekako da napraviš da traje petnaest? Da je malo razvučeš ili – tako nešto?“ „Da je malo razvučem? Šta lupaš, bre?“ „Ne znam. Nisam kompozitor.“ Posle toga bih se folirao da sam pronašao rešenje, a klijent bi spustio slušalicu ubeđen da još radim na tome i zadovoljan što mi je pomogao da posao privedem kraju. A džingl od petnaest sekundi bio je već na DAT-u u mojem studiju. Kad god sam onima u agencijama odmah poslao robu, u početku su bili zadovoljni, da bi mi se nekoliko dana kasnije ponovo javili tražeći izmene. Naučio sam da je mnogo bolje isporučiti im je u poslednjem trenutku, kada im ne pre ostaje ništa drugo sem da zaključe da stvar otkida.

Dodatne informacije

Izdavač Laguna
Preporuka Ne

Tagovi Proizvoda

Koristite razmak za odvajanje oznaka. Koristite jednostruke navodnike (') za fraze

Moja korpa

Nemate proizvoda u svojoj Korpi.

Reklama

Newsletter