Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji (zbornik radova)

Ova knjiga, zbornik radova, obuhvaća radove sudionika sekcije Nacija i nacionalizam, održanom u Puli od 29. rujna do 3. listopada 2004. godine. pod nazivom Hrvatska i Europa - integracije u povijesti. IZ RECENZIJA Za razliku od brojnih knjiga o ovoj temi, koje su pretežno normativne - obilježene su zauzimanjem strana i davanjem smjernica, radovi u ovom zborniku su uglavnom lišeni takva pristupa, pa je i to kvaliteta zbornika. Raznolikost tema u zborniku pridonijet će boljem uvidu u moderne teorije nacije, sagledavanju problema hrvatske etnogeneze u svjetlu novih teorijskih spoznaja, osvijetliti pojedine faze konstituiranja hrvatske nacije te približiti poglede hrvatskih preporoditelja i teoretičara u tom procesu. prof. dr. sc. Sabrina P. Ramet Zbornik ujedinjuje radove petnaest znanstvenika iz Hrvatske, Austrije, Njemačke i Poljske, koji predstavljaju značajne nove spoznaje o nastajanju moderne hrvatske nacije, pri čemu se služe brojnim izvorima hrvatskih i europskih arhiva. Posebno treba naglasiti komparativni pristup, koji nastanak hrvatske nacije stavlja u kontekst usporedivih razvoja susjednih naroda kao i europskih procesa. prof. dr. sc. Oliver Schmitt IZ SADRŽAJA - Predgovor O hrvatskoj etnogenezi u doba postmoderne i globalizacije (T. Cipek, J. Vrandečić) - Od etničke zajednice prema naciji - Tihomir Cipek: Nacija kao izvor političkog legitimiteta - Nikša Stančić: Između političkog nacionalizma i etnonacionalizma: od hrvatske staleške nacije (natio croatica) do hrvatskoga političkog naroda - Liberalni nacionalizam - Piotr Žurek: Tajni sporazum Hotela Lambert s Hrvatskom narodnom strankom u svjetlu izvješća Franje Zacha (1844.) - Konrad Clewing: Politizacija kulturalnih razlika i racionalnost jezično-nacionalnog zahtjeva: - primjer Dalmacije u revolucionarnoj 1848/49. godini - Dinko Šokčević: Svijesno mijenjanje slike Mađara u dijelu hrvatskoga tiska kao dio dobro smišljene taktike u politici novog kursa prije i nakon Riječke rezolucije - Zatvaranje hrvatskoga nacionalnog kruga u Dalmaciji - Josip Vrandečić: Protuintegracijski sadržaj hrvatskih povijesnih regionalizama - Marko Trogrlić: Četiri faze političkog djelovanja Jurja Biankinija - Aleksandar Jakir: O nekim aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identiteta na primjeru Dalmacije između dva svjetska rata Hrvatstvo na istarskom rubu - Nevio Šetić: Istarske teme u prepisci Rački - Strossmayer - Darko Dukovski: Istra 20. stoljeća: promjene identiteta - nacionalni sukobi i tolerancija - Nacionalno ispred liberalnog - Livia Kardum: Hrvatski nacionalni interesi na Konferenciji mira u Parizu 1919. godine - Branka Boban: Stjepan Radić i Vladko Maček - Geografske i organicističke pretpostavke nacionalnog - Karl Kaser: Planinski ljudi, ravničarski ljudi: Prostor i etnografska reprezentacija - Ivo Rendić-Miočević: Transgeneracijski prijenosi i oblikovanje hrvatskog naroda: - Primjer gorsko-dalmatinski i kvarnerski - Višeslav Aralica: Što je nacija ustaškim intelektualcima? IZ PREDGOVORA: O hrvatskoj etnogenezi u doba postmoderne i globalizacije Evo dobre vijesti za Europu: kad gubi nacija, dobiva kontinent svjestan postojanja europskog identiteta. Ovakav rašireni stav globalista, osobito eu-rooptimista, počiva na uvjerenju da je moderna nacija ispunila svoju zadaću stvaranjem nacionalne države i da njoj i njezinoj završnoj tvorevini državi-naciji prijeti izumiranje ili depolitizacija. Pa ipak, naznačeni stav supranacionalista nije obeshrabrio suvremene povjesničare, politologe i sociologe, nego ih je još više potaknuo na promišljanje o naciji i nacionalizmu o čemu svjedoči pojava najreferentnijih knjiga o navedenim fenomenima u posljednja tri desetljeća. Koristeći se novim teorijskim spoznajama, petnaestoro sudionika sekcije Nacija i nacionalizam, okupljenih na Drugome kongresu hrvatskih povjesničarki i povjesničara, održanom u Puli od 29. rujna do 3. listopada 2004. godine izložilo je svoje radove koji se objavljuju u ovom zborniku. Zbornik je nastao iz nekoliko razloga. Premda svakodnevno svjedočimo raspravama koje propituju budućnost nacije i nacionalne države u doba globalizacije, kao i jačanju integracijskih mehanizama koji preuzimaju njezine atribute, ne posustaje interes za proglašene gubitnike postmoderne. Premda nadnacionalni mehanizmi, poput Sjevernoatlanskog saveza, Europske unije ili Svjetske banke, preuzimaju vojne, upravne i financijske ingerencije nacionalnih država, čini se da nacionalne kulture jačaju u otporu globalizacijskom obrascu. Istodobno svjedočimo postojanju brojnih kriznih nacionalnih žarišta, od kojih su dva – Kosovo i Bosna i Hercegovina s njezinom hrvatskom sastavnicom – u neposrednom susjedstvu. Rasprava o naciji i nacionalizmu je stoga osobito poticajna u Hrvatskoj, kako s obzirom na nedavno stvaranje nacionalne države tako i zbog perspektive pristupanja zemlje europskim i transatlantskim nadnacionalnim savezima. Drugi razlog nastanka zbornika proizlazi iz važne, prethodno istaknute činjenice da su se u posljednja tri desetljeća na teorijskoj razini pojavili brojni utjecajni radovi o naciji koji su predstavili i učvrstili tri dominantne paradigme u objašnjavanju njezina nastanka: primordijalnu, perenijalnu i konstruktivističku, od kojih prve dvije zagovaraju kontinuiranu postojanost nacija kroz povijest, dok posljednja vidi naciju kao proizvod moderne, odnosno kao izmišljenu zajednicu. Studije najvažnijih teoretičara nacije i nacionalizma Erica Hobsbawna, Ernesta Gellnera, Benedicta Andersona i Antony D. Smitha, predstavnika kompromisne simbolističke paradigme, ohrabrili su hrvatske prevoditelje, nakladnike i znanstvenike na predstavljanje ovih paradigmi i njihovu nadogradnju vlastitim teorijskim spoznajama o čemu svjedoči opširna bibliografija recentnih radova navedena u priloženom radu Nikše Stančića. Zbornik sastavljen od radova povjesničarki i povjesničara nije samo teorijska rasprava o nacionalizmu nego pokušaj da se problem hrvatske moderne etnogeneze predstavi u svjetlu novih teorijskih spoznaja. Priloženi radovi nastoje osvijetliti ne samo pojedine faze konstituiranja moderne hrvatske nacije i njezine nacionalne integracije nego, u skladu s naslovom, istražiti kako su pojedini hrvatski preporoditelji i teoretičari nacije sagledavali vlastitu nacionalnu konstituciju. Završna nakana zbornika, jednako ambiciozna, sastoji se u predstavljanju i ujednačavanju znanstvene terminologije o naciji i nacionalizmu, usvajanju polazišnih definicija, koncepcija i modela nastanka nacije, odnosno tipova, karaktera i sadržaja nacionalizama temeljito podastrtih u uvodnim studijama Tihomira Cipeka i Nikše Stančića i dodatno potvrđenih u priloženim historiografskim radovima. Ova nakana ima za cilj stvaranje ujednačenoga jezičnoga i metodološkog instrumentarija promišljanja o nacionalnom kako bi se izbjeglo ili ublažilo sadržajne i terminološke nesporazume karakteristične za složenu znanstvenu raspravu o etnogenezi. Iz analize radova je razvidno da autorice i autori polaze od nekoliko jedinstvenih teorijskih pretpostavki. S obzirom na datiranje hrvatskog nacionalizma jednako poriču primordijalne i perenijalne paradigme, prema kojima je hrvatska nacija utemeljena u predmoderno doba, isto kao i onu radikalno konstruktivističku, prema kojoj je ona isključivo proizvod 19. stoljeća. U radovima prevladava danas sve prihvaćenija etno-simbolična paradigma Antonya D. Smitha, koja polazi od uvjerenja da nacije i nacionalizam vuku svoje veze iz etničkih zajednica predmoderne odakle baštine različite mitove, tradiciju i vrijednosti, ali se konstituiraju u doba moderne koja stvara pretpostavke za njihove temeljne atribute: pravnu jednakost pripadnika nacije i njezin društveno-politički legitimitet, kako je uvodno naglašeno predstavljanjem razlika između protomodernog etnosa i moderne nacije. Dakle, premda je hrvatska nacija stvorena u 19. stoljeću, ona nije puki konstrukt moderne, nego nacija sa svojim prepoznatljivim etničkim korijenima u proto-nacionalnom, srednjovjekovnom razdoblju. S obzirom na karakter i sadržaj nacionalizma, iz priloženih je radova razvidno da se u hrvatskoj modernoj etnogenezi ističe preporodni ili liberalni nacionalizam koji je presudno pokrenuo nastanak moderne hrvatske nacije. Proces njezina nastanka se odvijao, kako je uvodno teorijski naglašeno, a detaljno analizirano u povijesnoj perspektivi u radu Nikše Stančića, po srednjoeuropskom, etnokulturnom modelu, jednostavnije – od nacije prema državi. Ovaj kulturni nacionalizam ili etnonacionalizam, potaknut disimilacijom prema susjednim etničkim zajednicama, definira naciju prema krvnom načelu, ubrajajući u nacionalni korpus pripadnike istih etničkih osobina: poglavito jezika, tradicije, običaja i sustava vrijednosti. Karakterističan je za srednjoeuropske narode koji su prije stvorili naciju negoli modernu državu, za razliku od teritorijalnoga zapadnoeuropskog modela gdje je moderna država, npr. Francuska, tijekom apsolutizma i revolucije slamala i uključivala regionalizme u vlastitu nacionalnu definiciju bez obzira na etnička svojstva pojedinih regionalnih zajednica. Riječima američkog znanstvenika Rogersa Brubakera, Francuzi i Amerikanci se određuju asimilacijski, na osnovi pripadnosti teritoriju (ius soli), dok se Hrvati određuju disimilacijski – na osnovi zajedničkih nacionalnih obilježja (ius sanguinis), u prvom redu jezika. Stoga priložene studije potvrđuju odgovor Ive Banca američkom političkom teoretičaru Francisu Fukuyami da ne postoje besmisleni nacionalizmi jugoslavenske varijante, nego istočno-srednjoeuropski u njegovoj hrvatskoj varijanti i slovenskom podtipu te istočnobalkanski tip u srpskoj varijanti i njegov multikulturalni podtip u albanskoj varijanti. Priloženi radovi osvjetljuju i preporodni proces tijekom kojega liberalni nacionalizam, prije svega hrvatski, mijenja naglasak u doživljaju vlastite nacije na putu od preporodnoga do integralno-nacionalnog razdoblja: naciju se najprije doživljava kao široku jezičnu zajednicu, zatim kao zajednicu stare državnosti i, konačno, kao rasnu, slavensku ili ekskluzivno hrvatsku kategoriju. S obzirom na kvantitativno sudjelovanje nacionalne zajednice u širenju i usvajanju nacionalne svijesti u njezinoj najvažnijoj, preporodnoj fazi, većina autora polazi od Hrochove periodizacije širenja nacionalne svijesti, pri čemu je u prvoj fazi utjecaj grupe intelektualaca koji se bave jezikom, kulturom i poviješću naroda na društvo mali. U drugoj, tzv. fazi patriotske agitacije hrvatska preporodna elita predvodi proces nacionalnog osvješćenja širenjem nacionalne ideje pri čemu njihov utjecaj na šire slojeve raste postupno do završne faze masovnoga nacionalnog pokreta.