Na šahovskom turniru

Rilkeovu profetsku rečenicu da je svaka ljepota tek početak užasa, Mustafa Zvizdić kao da je čitao unatrag, otkrivajući u užasu koji živimo neotkrivene prostore ljepote. Pjevajući na kraterima jednog porušenog i kaotičnoga svijeta on konstituira poetske krajolike što se ocrtavaju svojom blještećom jasnoćom. Kroz najteže poetičko načelo manje je više, on demonstrira virtuoznost sažimanja, svjestan da je poezija i jezik i metajezik, stvarajući pjesme trajnih značenja i neprolazne ljepote. Poezija nije tok Neretve, ona je njezin šumor i sjaj. Sa izuzetnim smislom za poetsku sliku, za brižljivo odabran detalj i unutrašnju melodiju, on stvara pjesme vrlo udaljene od ovdašnje kulturološke pozadine. Pjesme koje se čitaju više puta, koje odzvanjaju svojom kristalnom muzikom u gluhim sobama naših života i koje se teško mogu zaboraviti. Mile Stojić