Na rubu pameti

Miroslav Krleža (1893.-1981.) bio je čudesno svestran, plodan i genijalan pisac. Ako u novijoj južnoslavenskoj kulturi postoji neko koga bismo mogli nazvati renesansno širokim autorom - to je upravo Krleža. Roman Na rubu pameti spada u njegove literarne vrhunce. Hrvatski prozaik, dramatičar, pjesnik i esejist, enciklopedist, najutjecajniji južnoslavenski pisac i intelektualac u dvadesetom stoljeću. Od romantičnoga južnoslavenskog zanosa odvratilo ga je mladenačko iskustvo kada je kao dobrovoljac 1913. išao u Makedoniju da se priključi srpskoj vojsci u Balkanskom ratu. U paklu Bregalnice prozreo je krvavu prirodu nacionalnoga velikodržavlja i militarizma. Ne završivši vojne škole, koje je pohađao u Pečuhu i u Budimpešti, on se od 1914. potpuno posvećuje književnosti i publicistici. Iskustvo klaonice Prvoga svjetskog rata učvrstilo ga je u kritici staroga svijeta i odvelo do radikalno lijevih pogleda, što ga je približilo Komunističkoj partiji, osobito dvadesetih godina, kad je bila zabranjena od represivnoga režima Kraljevine Jugoslavije. S komunistima se sukobio zbog Staljinovih čistki u Moskvi polovicom tridesetih godina i zbog doktrine socijalističkoga realizma u književnosti i umjetnosti. U novoj Jugoslaviji pokrenuo je gigantski posao stvaranja jugoslavenske enciklopedije, iz čega je nastala respektabilna ustanova - današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu. U Krležinu ogromnom književnom opusu treba istaknuti poeziju (sabrane pjesme, 1969), Balade Petrice Kerempuha (1936), drame Kraljevo (1918), Galicija (1922), Golgota (1922), Vučjak (1923), U agoniji (1928), Gospoda Glembajevi (1928), Leda (1932), U logoru (1934), Aretej (1959), pripovijetke Hrvatski bog Mars (1922), romane Povratak Filipa Latinovicza (1932), Na rubu pameti (1938), Banket u Blitvi I-III (1938, 1939, 1962), Zastave (I-IV 1967, I-V 1976), te veliki esejistički opus o najraznovrsnijim temama.