Muhiba legenda

Muhiba je izmišljena ličnost, ali kao da i nije, jer manje više sličan je mentalitet svih nana sa naših prostora. Moja punica mi je služila kao rol model za lik Muhibe. Uglavnom mi je pričala o svojim jaranicama. Naravno, nije mi bila namjera da je kompromitujem, niti njene prijateljice. Želio sam da ova knjiga bude posvećena našim starim koji su umirali po tuđini, i bili sahranjivani u grobljima za strance, među Arapima i drugim izbjeglicama koji su imali tu nesreću da svoje živote okončaju u izbjeglištvu. Neću da njeno ime ostane samo kao biljeg u rahloj i pjeskovitoj Danskoj zemlji. Hoću da kažem da je živjela, voljela, smijala se, plakala kao i svi ljudi na ovom svijetu. 25. novembra, umrla je punica, zvao sam je majka Zehra. Nije htjela u pjeskovitu Dansku zemlju, htjela je u čemernu bosansku, u Banjaluku, Stupnicu, uz svoje najmilije. Nisam mogao putovati zbog bolesti. Razmišljanja o vlastitoj smrti su neizbježna, nasrću kao crni gavrani... Osjećam veliku tugu i prazninu poslije njene smrti. Ona me je inspirisala svojim duhovitim pogledima na svijet i život da napišem Muhibu legedu... Kad je ponovo sretnem reću joj: - U pravu si majka, jeste život bižuterija...